DuList IN

RAZGOVOR S BARBAROM LONČARIĆ LUČIĆ Od plivanja, preko turizma do digitalnih nomada

RAZGOVOR S BARBAROM LONČARIĆ LUČIĆ Od plivanja, preko turizma do digitalnih nomada

Da je dan i duži od 24 sata, uvi­jek bi bilo nešto što se ne bi stiglo – ističe nam kroz smijeh svestrana poduzetnica Barbara Lončarić Lučić  odgovarajući na pitanje – jesu li joj dovoljna 24 sata u danu? U vrijeme pandemije pokrenula je agenciju za digitalne nomade Adriatic SeaChange, a već nekoliko godina radi i djeluje kao turistički vodič nudeći sasvim drukčije iskustvo gostima Grada. Ova Dubrov­kinja je i neizostavno lice kazališne družine ‘Kolarin’, a da nije u turizmu, kako kaže, sigurno bi bila trenerica plivanja.

Kako je zapravo počela Vaša priča u svijetu digitalnih nomada? Znamo kako Vas je pandemija ‘natjerala’ na ovakav novi poslovni potez.

Tako je. Moja poslovna partnerica Suzana, inače odvjetnica u Londonu, živjela je nekoliko mjeseci u Dubrovniku u 2020. godini kao digitalni nomad. Spletom okolnosti je ostala tijekom prvog lockdowna u Gradu. Bila je tu nekoliko mjeseci te smo se tijekom tog razdoblja upoznale i družile. U međuvremenu se pojavila priča o takozvanoj ‘vizi za nomade’, ustvari dozvoli za boravak za radnike na daljinu koju je u Hrvatskoj moguće dobiti od 1. siječnja 2021. Kad se vratila u London, zvala me i rekla: ‘Mislim da moramo otvoriti agenciju za digitalne nomade’. U time neizvjesnim vreme­nima, kad nije bilo posla radi pande­mije, odlučila sam prihvatiti njen pri­jedlog te uložiti vrijeme, kojeg je bilo jako puno, u novi projekt. Prvo smo se mislili usmjeriti samo na dubrovačko tržište i one nomade koji će dolaziti tu, no odlučile smo se bazirati na cijelu Hrvatsku. S obzirom na to da se u tom razdoblju ništa nije događalo, cijela euforija oko digitalnih nomada bila je dobro popraćena i oni su zaista počeli i dolaziti u Hrvatsku. Vrlo brzo smo dobili kredibilitet na tržištu jer nije postojala niti jedna agencija kao što je naša. Kad smo napravili prvi račun, tijekom pandemije, to je bila ogromna sreća (smijeh)! Pokrenuti novi posao u takvom jednom vremenu bilo je iza­zovno, ali sam sigurna da je situacija bila ‘normalna’ da se to nikad ne bi dogodilo, tako da je nama kriza ispala svojevrsna prilika.

Koliko ste dosad pomogli ljudi u dobivanju viza?

Pokušavamo biti one stop shop za digi­talne nomade u Hrvatskoj, no glavno čime se bavimo jest da vodimo klijente kroz proces dobivanja dozvole za bora­vak. Ljudi nas najčešće uzimaju zbog jezične barijere – ne pričaju hrvatski, a jako puno naših službenika ne priča engleski. Također, i nažalost, birokra­cija je u Hrvatskoj općenito spora. Pra­timo proces dobivanja vize od početka – od trenutka kad nam pošalju doku­mente do informacije o potvrdi o dobi­vanju dozvole za boravak. Ne moraju se zapravo ni oko čega opterećivati. Ako treba prevesti dokumente, imamo sudske tumače i javne bilježnike koji će to napraviti, surađujemo sa osigu­ravajućim kućama jer svakom klijentu treba i osiguranje u Hrvatskoj i ostalo. Naravno, pomažemo im i oko prona­laska long term smještaja što u ljetnim mjesecima zna predstavljati veliki pro­blem. Dosad smo napravili oko dvade­set viza. Upravo sad u siječnju imamo četiri nova klijenta redom iz Portorika, Australije, Singapura i Indije. Bilježimo rast iz mjeseca u mjesec, međutim puno više je onih koji su u Hrvatskoj na turističkoj vizi, znači do 3 mjeseca, a potom sele u neku drugu destinaciju.

Kakve su dosadašnje reakcije digitalnih nomada na život u Dubrovniku?

Najčešće su u Dubrovniku u ljetnim mjesecima, no teško da će se odlu­čiti na cjelogodišnji život kod nas, što zbog cijena, što zbog zajednice koja je malena. Radije će izabrati Split koji ima razvijeniju zajednicu digitalnih nomada, prihvatljivije cijene stanova i općenito više mogućnosti kao veći grad. Naš je grad s druge strane lju­dima naravno prekrasan. Postoje i oni koji su došli iz Splita kod nas na izlet i odlučili su se preseliti jer su se zaljubili u Dubrovnik. Treba se ulagati u infra­strukturu za nomade koji će se u buduć­nosti odlučiti na život u Dubrovniku. Ipak nam nedostatak coworking pro­stora daje jedan veliki minus u uspo­redbi sa ostalim mjestima u Hrvatskoj gdje su nomadi bazirani. Svi oni koji su u Dubrovniku sad uživaju i sve nabro­jeno im ne smeta, ali za neku veću zajednicu privući, svakako se trebamo još razvijati.

Veliki dio Vašeg života čini gluma, kazališne daske, a povrh svega ‘Kolarin’.

Tako je. U Kolarinu sam skoro od nastanka. Došla sam na poziv moje pro­fesorice iz osnovne škole, Tajane Mar­tić. Inače, bila sam član ansambla Kaza­lišta Marina Držića u srednjoškolskim danima u predstavi ‘Dan od Amora’. Tajana me pozvala u Kolarin kao zamjenu za jednu glumicu u predstavi. To je jedna posebna ljubav. Kolarin je za mene ispušni ventil i obitelj u koju mogu pobjeći od svakodnevice. Imati hobi je super, ali imati hobi kakvim se mi bavimo – to je stvarno nešto prekra­sno. Svatko od nas ima svoje poslove i svi smo uglavnom ljeti zauzeti. No, zato zimi to sve nadoknadimo. Kad Dubrov­nik spava zimski san nakon sezone, mi krećemo raditi predstave. Mene najviše veseli raditi dječje predstave, dječji smi­jeh i aplauz je neprocjenjiv. Iskustvo u Kolarinu je za mene nezamjenjivo.

Zauzeti ste ljeti zbog posla vodiča. I vodičima su zbog pandemije pret­hodne dvije sezone bile izazovne.

Na početku 2019. godine sam otvorila obrt za vodiča. Krenula sam srame­žljivo. To je u mojoj glavi bila zadnja šansa da otvorim i pokrenem nešto svoje. Nikad nisam htjela sjediti na poslu, u kancelariji, ‘od 8 do 4’. Otva­ranje obrta se pokazao kao pun pogo­dak. Već sam u toj sezoni u 2019. godini radila stvarno super. Odlučili smo ići s drukčijim pristupom. Bazirali smo se na ‘iskustveni turizam’, odnosno na ture za male grupe ljudi koje imaju dodanu vrijednost. Kažem ‘mi’ jer je riječ o više ljudi koji rade sa mnom i zahvalila bih im ovim putem. Kroz 2020. godinu se nije radilo praktično ništa. S druge strane, lani je sezona bila izvrsna, mogla se totalno uspore­diti s 2019. godinom. Sad se spremamo za novu sezonu i nadam se da će biti dobra.

Što kaže suprug Maro, prati li Vaš tempo?

Prati (smijeh), i ja pratim njegov! Inače nisam toliki radoholičar da će mi patiti privatno. To nikad. Kao svaka prava vaga, veliki sam hedonist. Pokušavamo uvijek iskoristiti zajedničko slobodno vrijeme na najbolji mogući način.

Prije dvije godine podijelili ste s nama iskustvo brige o Vašem psu Zari i njenim malim psićima. Biste li se htjeli nekad u budućnosti baviti uzgojem pasa?

To ne (smijeh)! Možda bi bilo drukčije da smo negdje u okolici, ali živimo u gradu i to se stvarno ne može. Oni su skoro tri mjeseca bili s nama u kući. Divno je iskustvo bilo brinuti se o šten­cima ali to je bilo tijekom ljeta 2020. godine, tako da smo imali vremena za njih i bili su nam glavna preokupacija.

PLIVANJE VELIKA LJUBAV

‘Ostala bih na bazenu’

U sportu sam od malih nogu, prvenstveno zahvalju­jući mome ocu Aljoši Lončariću koji je u vaterpolu cijeli život. Počela sam trenirati plivanje već sa 4 godine, a ta je ljubav prestala negdje u pubertetu. Kasnije, tijekom fakulteta, prihvatila sam poziv za trenericu pliva­nja na bazenu. Radila sam u klubu nekoliko godina kao zamjena. Sad kad gledam, dobro je da nisu zapošljavali za stalno u tom razdoblju jer ne bih nikad pokrenula ništa svoje. Plivanje jako volim i kao pedagog po struci, volim raditi s djecom. Ostala bih bila sigurno na bazenu – doživotno! Inače, godinama pokušavam održati kon­diciju nekim drugim sportovima, teretanom, ali uvijek se vratim plivanju. Počela sam ljeti oplivavati Daksu, to mi dođe kao trening.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 16. veljače 2022.

Pročitajte još

‘HVALA TI MORSKI VUČE’ Spot za Oliverovu novu pjesmu ima gotovo pola milijuna pregleda

Dulist

Ne propustite gastro razgovor sa chefom Melkiorom Bašićem!

Dulist

FOTOGALERIJA Proveli smo s vama sunčan dan na Stradunu

Dulist