RAZGOVOR: MATO BUTIJER Apsolutno sam siguran da će se žalba za placu u Gružu riješiti u našu korist

Poskupljenje cijena građevin­skog materijala, ali i svih osta­lih energenata, dugotrajni postupci javne nabave praćeni učestalim žal­bama samo su neki od problema koji intenzivno pogađaju građevin­sku struku. Tek što su krenuli putem oporavka nakon velike financijske krize, zatekla ih je pandemija koja je sa sobom donijela nove poteškoće. O svemu ovome razgovarali smo s direktorom tvrtke Alfaplan građenje Matom Butijerom, a najprije smo se dotaknuli žalbe koju je uložio za rekonstrukciju place u Gružu.

Uložili ste žalbu na odabir najpo­voljnijeg ponuditelja za rekon­strukciju place u Gružu. U kojem ste konkretno segmentu dobili manje bodova u odnosu na zajed­nicu ponuditelja čija je ponuda odabrana?

Nabava je raspisana na takav način da se bira ekonomski najpovoljnija ponuda. Osim same cijene, u sklopu raspisane javne nabave, od ponudi­telja su se tražila i dva stručnjaka za koje se također dobivao određeni broj bodova. Naša ponuda bila je za mili­jun i pol kuna jeftinija od odabrane ponude zajednice ponuditelja. Što se tiče stručnjaka građevinske struke, dobili smo maksimalan broj bodova, za stručnjaka strojarske struke dobili smo nula bodova, dok je odabrana zajednica ponuditelja imala maksi­malni broj bodova 90. Tu je došlo do te razlike po kojoj su oni bodovanjem dbili četiri boda više od nas. Ne bih htio ulaziti u detalje, ali, pregledali smo dokumentaciju koju je zajednica ponuditelja predala i temeljem koje je dobila maksimalne bodove te smo uočili nepravilnosti. Pronašli smo pet nedostataka i na njih smo se žalili.

Zbog čega ste konkretno dobili nula bodova za stručnjaka stro­jarske struke?

Imamo naravno takvog stručnjaka, međutim, on nije imao tražene refe­rence, a one su se bodovale.

Sanitat je trebao produljiti rok ponuda kako natječaj za placu ne bi propao i kako bi stigli evaluirati Vašu žalbu. Jesu li to i napravili te kakvom se ishodu nadate?

Natječaj je bio ugrožen jer nije pred­viđao žalbeni rok, a valjanost ponuda ističe krajem lipnja i time ga se dovodi u opasnost. Sanitat bi kao naručitelj trebao zahtijevati od nas ponuditelja produljenje roka jamstva za valjanost ponuda kako bi natječaj opstao i kako bi se ono što Državna komisija za kon­trolu javne nabave odredi moglo spro­vesti unutar roka u kojem su ponude valjane. Sanitat nije uvažio rok koji je potreban Državnoj komisiji da ocijeni žalbe ili nisu mislili da će biti žalbi. Ipak, to je nešto na što bi se trebalo računati. Kakvom se ishodu nadam? Ja se ne nadam, ja sam apsolutno siguran da će Državna komisija rije­šiti žalbu u našu korist s obzirom da smatram da su svi naši argumenti sto­postotno opravdani i da nam se niti na jedan argument ne može odgovo­riti negativno. To je činjenično stanje koje je utvrđeno.

Vaša ponuda novčano je bila povoljnija, ali Sanitat je ipak iza­brao skuplju ponudu. Nailazite li često u praksi na odabiranje sku­plje ponude?

Nije često, ali se događa. Odabir eko­nomski najpovoljnije ponude nije loš način raspisivanja nadmetanja jer osim cijene postoji niz faktora koji utječu na odabir te se mogu bodovati. Cijena nije uvijek pokazatelj. Kroz moj 20-godišnji rad imao sam prilike vidjeti mnogo primjera ‘dumpinga’ cijena na natječajima koji se poslije ili nisu uspjeli završiti ili su se loše zavr­šili. Ipak je potebno bodovati tvrtke da se vidi koja je od njih stvarno spo­sobna napraviti traženi posao.

Koliko su općenito problematični postupci javne nabave? Često se izjavljuju mnogobrojne žalbe koje koče početak projekata.

Žalbe strašno koče projekte. Mislim da bi Zakon o javnoj nabavi trebalo definitivno mijenjati iz korijena. On nije dobar. Po sadašnjim parametrima daje se puno prostora svakojakim manipulacijama, prostor dobivaju i tvrtke koje su se usavršile sa žalje­njima, usporavanjima nadmetanja i zaustavljanjem projekata te im je to jedini cilj. Nešto se postiglo odred­bama o plaćanju velikih iznosa u slu­čaju žalbi, ali, kod velikih nabava, to i dalje ne sprječava neke tvrtke da se neopravdano žale i rastežu. Posebno je problematična dugotrajnost procedure javne nabave u okolnostima kada je građevinarstvo u krizi. Neki natječaji koji su se dogodili prije šest mjeseci još uvijek nisu završeni i nije se odabrao ponuditelj, a u ovih šest mjeseci se toliko stvari promijenilo da je sad već i pitanje može li naručitelj dovršiti natječaj i investiciju, a onda može li i izvođač to odraditi po tim cijenama i uvjetima. Nužna je brža i efikasnija procedura. Najbolji je pri­mjer potres u Zagrebu i obnova potre­som pogođenih područja gdje se od Zakona o potresu pa do Zakona o jav­noj nabavi sve ispreplelo i ne događa se po tom pitanju ništa.

Građevinari gomilaju sve veće gubitke zbog enormnog rasta cijena građevnog materijala pa mnogi odustaju od ugovorenih poslova. Svjedočite li i sami tome trenutno na terenu?

Moramo se vratiti u prošlost dese­tak godina unatrag. Prošla svjetska financijska kriza je uzrokovala drasti­čan pad građevinskih poslova i gra­đevinske industrije. Građevinarstvo zadnje ulazi u krizu, ali zadnje iz nje i izlazi. Tako se i tada dogodilo. Tek je 2015. građevinarstvo počelo izlaziti iz krize, a tek 2018. se osjetio nekakav građevinski porast. Mi smo kao tvrtka pratili taj trend. Prošli smo kroz krizu, ne možemo reći da smo prošli neokr­znuti, ali smo je uspješno prevladali. 2018. smo počeli osjećati da se počelo sve to skupa podizati i onda je došla pandemija u kojoj smo mogli raditi, ali iz ove perspektive, nismo sigurni je li to za nas bilo dobro ili nije. Već tije­kom pandemije javio se rat u Ukrajini pa i poskupljenja sirovina, energenata i građevinskog materijala koja su dije­lom opravdana, a dijelom neoprav­dana. Ona se konstantno događaju već godinu i pol dana. Najdrastičniji primjer je armaturno željezo koje je u godinu i pol dana poskupilo tri puta. Dakle, koštalo je tri i pol kune po kilo­gramu, a sad je kilogram 11 kuna. To je drastična razlika. Po našoj analizi, u zadnjih šest mjeseci od početka godine naši ulazni troškovi veći su najmanje za 20 posto. Naš porast cijena nije to pratio. Na tržištu se sav taj porast ulaznih troškova nije pre­lio u porast cijena, ali to će se dogo­diti. Uzmimo samo nama najvažniji energent, naftu, koja je svima posku­pjela, a imamo strojeve, niz teretnih i osobnih automobila. Nama je posku­pljenje nafte prvo počelo s time što su nam ukinuli popust odmah u startu nakon čega smo pratili sva posku­pljenja. Jedna kuna poskupljenja po litri goriva nama nosi pet, šest kuna novog troška na kubik iskopa. To je samo primjer koliko mi gubimo. Kada imate ugovorenu cijenu nekog iskopa i radite po njoj, na sto kuna cijene kubika iskopa gubite 20, 30 posto, a to je nešto što se još nije pretočilo u našu cijenu koju nudimo.

Vlada je još u rujnu prošle godine donijela nekakve zaključke, po kojima bi javni naručitelji trebali snositi veći dio troškova porasta cijena materi­jala, ali od toga se nije ništa dogodilo. Tada su i Hrvatska udruga poslodavaca i HGK reagirali inicijativama i traženjima i onda je HGK izdao smjer­nice za provedbu priznanja razlike cijene gdje bi se indeksirale cijene glavnih 70 do sto proizvoda u građe­vini i koji bi se uspoređivali s 1. listo­pada 2021. do danas i na taj način bi se te cijene mijenjale prema naruči­teljima. Mi bismo kao izvođači trpili 10 posto rizika poskupljenja kojega i inače kao tvrtka implementiramo u svim dogovorima. I tih 10 posto je značajno i veliko jer profiti u gra­đevini nisu tako veliki, već iznose 2 do 3 posto. Ako imate poskupljenje cijena materijala od 10 posto, već ste ‘pojeli’ tih dva do tri posto te stavke i već ste na nuli. Bilo kakav pomak i idemo u minus. Neki su naručite­lji svjesni problema, ali i toga da nji­hove investicije ulaze u problem te da je u pitanju njihov završetak. Zato ne žele da izvođači trpe štetu i traži se zajednički način kako to prevladati. Na području Dubrovnika u velikoj većini slučajeva se uspijevamo dogo­voriti. Nažalost, postoje i neki pri­vatni naručitelji koji to negiraju i koji se vole suditi i prijetiti raskidima ugo­vora kako bi ishodovali svoju ekstra dobit u trenutcima krize. Mi nemamo puno takvih slučajeva, ali sam čuo od drugih tvrtki da se dosta puta nađu u takvim situacijama.

Kako se ovome problemu može doskočiti u ovom trenutku?

U trenutku kad je pandemija počela, turističkom se sektoru dosta pomoglo. Reakcija je bila relativno pravovre­mena, a sada je prošlo već devet mje­seci da se ništa nije dogodilo. Kriza u građevinarstvu neće sad stati – ona će ići dalje i bit će sve dublja, a infla­cija je sve veća. U svibnju je skočila na skoro 11 posto što je ogromna razlika. Dosad smo je osjećali, ali sve nam je išlo. Sada kad je prešla tu granicu, mislim da će to ići ubrzanim tempom i da će se ona teško vratiti. Sada se tek trebamo naučiti raditi u takvom okru­ženju. Svaki dan nailazimo na novu problematiku, a smatram da Vlada treba u ovakvim trenutcima pomoći nama poduzetnicima. Raste i nesi­gurnost u daljnje poslovanje cijelog gospodarstva, a ponajviše turizma. Najviše i radimo s naručiteljima u turizmu, a i oni sada usporavaju svoje investicije, neki i odustaju, čekajući što će se dogoditi. U tom dijelu su naši lanjski prihodi bili dobri, radili smo s dobiti, ali nisu bili na razini prošlih godina, baš zbog usporava­nja investicija.

Je li zbog poskupljenja materijala došlo i do zastoja u stanogradnji?

Za Dubrovnik zastoj u stanograd­nji može se dogoditi samo iz jednog razloga – nedostatka slobodnih prostora za gradnju. Mi se kao tvrtka ne bavimo stanogradnjom u smislu da prodajemo stanove, mi ih gradimo za investitore, ali smo upoznati s nači­nom poslovanja. Danas ako imate stan u novogradnji, prodat ćete ga za pet minuta. Unatoč krizi, ti se stanovi još uvijek prodaju jako brzo i po jako visokim cijenama. Naravno, preduvjet je lokacija, kvaliteta gradnje, okruže­nje, parking… Što se tiče stanograd­nje u Dubrovniku, ne mogu reći da je ona usporila zbog poskupljenja cijena. Ono što se događa je da posku­pljenje cijena dovodi u nepovoljnu situaciju kupce stanova. Ako ste kao kupac dali kaparu i nazvali je kapa­rom u ugovoru, tada je investitor u mogućnosti vama vratiti dvostruku kaparu i prodati stan po novoj, većoj cijeni nekome drugome. Ako ste prije tri godine ugovorili stan po nekoj cijeni, danas je ta cijena 50 posto veća i više se isplati raskinuti ugo­vor, vratiti dvostruku kaparu i pro­dati po višoj cijeni. Kupci tu moraju biti oprezniji. Što se tiče poskuplje­nja cijena, sigurno je došlo do uma­njenja zarade investitorima na stano­gradnji i prodaji stanova, posebno jer su u Dubrovniku cijene stanova jako visoke, komunalna naknada također i cijena izgradnje je postala jako visoka.

Općine i gradovi uvijek su ulagali u javne radove kako bi ublažili krizne situacije. Međutim, u ovoj kriznoj situaciji čini se kako, para­doksalno, to nije slučaj?

S državne razine, tu je apsolutna kri­tika upućena Vladi u smislu obnove potresom pogođenih područja. Predugo vremena je prošlo, mi kao izvođači smo se na razini Hrvatske dogovarali kako to odraditi. Cijela Hrvatska nema operativu to odraditi u nekom kratkom roku i smatrali smo da će država izaći s konkretnim primjerom i da će zakonsku regula­tivu riješiti za mjesec dana. Predugo to traje i gubi se entuzijazam, a čini se i da se tu neće puno toga dogoditi. Što se tiče lokalne razine, moramo prihvatiti da je Grad Dubrovnik drastično izgubio prihode i investicije te su se investicije u javnu nabavu morale skresati. Dubrovnik kako turistički grad, osim infrastruktur­nih projekata, mora razmišljati i o unaprijeđenju kvalitete cijelog grada, sadržaja i ponude pa tako i javne – od sportskih terena, koncertne dvorane. A to je ono što bismo mogli nazvati ‘luksuzom’ u ovo vrijeme za koji ne postoje novci. Ipak, ne možemo reći da se ništa ne radi. Imamo veliku investiciju Aglomeracije Dubrovnik na njoj rade i tvrtke s područja župa­nije što je pohvalno. Radi se od 800 milijuna kuna pa ne možemo ni reći da nema javnih investicija. Trenutno je u tijeku i natječaj za UPOV Lapad, izjavljena je žalba na dokumenta­ciju, ali i to će se riješiti. To je jedna velika investicija u kojoj i mi sudjelu­jemo u pripremi dokumentacije s par­tnerima. Pred pandemiju smo imali javno nadmetanje za izgradnju Tenis igrališta u Lapadu. Bili smo izabrani kao najpovoljniji ponuditelj, ali ta sredstva više nisu bila dostupna zbog pandemije i nažalost taj se natječaj poništio.

Vaša tvrtka radi na nizu za Grad važnih projekata poput nove škole Marina Getaldića, doma za umi­rovljenike u Gružu… Kako napre­duju radovi?

Radovi teku uredno, sva problematika se uredno rješava. Grad Dubrovnik je dobar naručitelj, znaju upravljati tim projektima. Posebno je zahtjevna obnova Osnovne škole Marina Getal­dića u povijesnoj jezgri, ali ona će dati veliku kvalitetu školstvu. I taj projekt napreduje. Vrlo je zahtjevna obnova zbog same lokacije koja je daleko od svih puteva, a i radi se pod kon­zervatorskim nadzorom koji je vrlo striktan, a mi kao tvrtka to želimo napraviti kvalitetno u skladu sa svim smjernicama. Ne želimo narušavati našu baštinu. Kad smo kod konerva­torskih smjernica, loše je što su uki­nute licence za izvođenje radova na spomeničkoj baštini prema izvođa­čima. Sada to može izvoditi bilo tko. Projektanti trebaju imati te licence, a izvođači ne moraju pa ostaje sve na moralnom osjećaju hoće li izvođač poslušati konzervatore. U Dubrov­niku imamo nekoliko tvrtki koje su specijalizirane za takve radove. I mi smo među njima, ali mi idemo na veće investicije. Takve tvrtke moraju imati prednost inače će teško moći zadržati svoje ljude i obučavati ih. Broj majstora koji znaju raditi te tra­dicionalne vještine žbukanja i fugira­nja drastično je pao. Za deset godina nećemo imati nikoga tko će to znati napraviti kako treba. Ti će radovi biti sve skuplji i sve dugotrajniji.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 23. lipnja 2022.