Kao netko tko do svoje 24. godine života nije puno putovao niti puno toga vidio, polazak na Erasmus se činio jednako zastrašujuć, koliko i uzbuđujuć.
Piše/Foto Srđan Ćimić
Tri mjeseca izvan svoga grada. Izvan grada na kojeg sam se toliko navikao i kojeg toliko volim. Kada sam svoju nervozu o polasku podijelio s ocem, taj razgovor je zvučao ovako – ‘Ja: malo me trta, bit ću sam u novom gradu đe ne znam nikoga; Tata: koliko si ono reko da si tamo?; Ja: tri mjeseca; Tata: pa da te tuku svaki dan izdržo bi’. Ovako glasi 99 posto razgovora s mojim ocem, dobro me nasmijao i usput ohrabrio. Smiješno je sada pisati o nervozi prije putovanja, kada sam se vratio i kada znam da je tri mjeseca premalo. Želim iskoristiti priliku sada, ako nekim čudom ovo čita netko tko se dvoumi o odlasku na Erasmus – idite! Toliko smo privilegirani da nam se pruža prilika boravka u drugoj državi uz financijsku potporu i još imamo obraza dvoumiti se. Idite i iskoristite jedinstvenu priliku!
Kada sam uspio dobiti Erasmus stipendiju kako bih obavljao stručnu praksu, u Lisabonu sam pronašao tvrtku koja organizira ture i izlete kod koje mogu obavljati istu. Nakon toga je samo preostalo pronaći smještaj. Tražio sam smještaj puna dva mjeseca. ‘Pazi da ti ne bude previše ljudi’, ‘mora ti bit dovoljno mjesta’, ‘vidi da je kuhinja dobro opremljena’. Postavio sam jako visoke standarde za smještaj i došlo je do toga da tjedan prije polaska još nisam pronašao ništa. Spletom okolnosti sam ‘naletio’ na neku stranicu za smještaj studenata, javio im se i u trenutku slabosti i nervoze, prihvatio prvi smještaj koji su mi nudili. Smještaj nije bio idealan. Zgrada je bila stara, stan je bio loše opremljen i u stanu sa mnom je bilo deset drugih studenata. Što je tu je, čovjek se može naviknuti na bilo što, govorio sam sebi. Napokon je sve sređeno i mogao sam malo odahnuti.
Ti nisi normalan, kako možeš
Krenuo sam iz Dubrovnika za Zagreb, iz Zagreba dalje za Frankfurt i iz Frankfurta do Lisabona. Kada sam došao ispred zgrade smještaja, kraj vrata je stajao Poljak koji se isto tek trebao useliti, mahnuli smo jedan drugom u znak dobar dan, odmah se upoznali i sprijateljili. Eto ga, nisam ni došao, a već sam pronašao prijatelja s kojim ću provesti većinu svog boravka, naravno to tada nisam znao. Kada smo vidjeli stan, Filip i ja ostavili smo stvari i odmah se uputili za centar grada. Tako smo obišli osnovne turističke dijelove grada poput: Praça Dom Pedro IV kojeg smo mi zvali trg Rossio, Arco da Rua Augusta i Praça do Comercio pa se uputili nazad doma.
Svaki put kada bih rekao nekome da sam u stanu s 10 cimera, reakcije bi uvijek bile: ‘Uh, ne bi ja mogla’, ‘ti nisi normalan, kako možeš’, ali kako u pravilu imam više sreće nego pameti, potrefilo se da su mi cimeri odlični. Dvije sobe koje su dijelile zid sa mojom, u jednoj je bio brazilski par Gabriel i Jaquelin, a u drugoj Grkinja Aggeliki. Filip je bio nekoliko soba dalje od mene, a ostatak cimera sastojao se od tri Nizozemke, jedne Belgijanke i jedne Španjolke. Kako sam Filipa upoznao pri dolasku, ostali smo dobri prijatelji do zadnjeg dana, a kako su Aggeliki, Gabriel i Jaquelin bili sobe do moje, također smo se zbližili. Falite!
Velike stijene, zelenilo i puno boja
Svoje prve dane uglavnom sam provodio s Filipom. Odlučili smo obići najzapadniju točku Europe, Cabo da Roca. Velike stijene, zelenilo i puno boja. Potpuno neprikladno obučeni, krenuli smo se penjati strmim brdašcima i nakon nekog vremena odlučili da ćemo mjesto obići turistički, a ne istraživački. Nije trebalo dugo da me posjeti prijatelj iz grada. Nakon tjedan dana došao je Jakov. Jakov je svoj Erasmus proveo u Coimbri, to je grad udaljen 180 kilometara od Lisabona, tako da je dosta vremena proveo u Lisabonu. Jakov me je proveo gradom, pokazao mi neke znamenitosti i odveo me u jedan od najboljih restorana koje sam tamo posjetio, odnosno koje sam tamo redovito posjećivao. Restoran se zove Rosa da Rua. To je ‘all you can eat’ restoran s portugalskom hranom. I Jakov i ja volimo jesti, meni je to bila super prilika da probam portugalsku kuhinju i usput se prejedem s prijateljem. Jelo ‘bacalhau com natas’ se ističe, ne znam točno što u njega ide, ali da ga moram jesti svaki dan do kraja života, ne bi se žalio. Toplo preporučam restoran. Jakov je bio samo nekoliko dana, još smo malo obilazili grad i dosta toga jeli. Pokazao mi je i Time Out market. Tu se mogu naći razni restorani, slastičarnice, wine shopovi… Tu sam probao jelo Bacalhau à Brás. Ako idete u Lisabon, probajte ovo jelo u Time Out marketu jer sam ih jeo još i nijedno nije bilo usporedivo.
Hvala ti Anja
Moram spomenuti da je za vrijeme mog boravka u Lisabonu tamo bila jedna prijateljica iz grada. Anja je bila četiri mjeseca unutar svog šestomjesečnog Erasmus boravka u Lisabonu kad sam ja došao. Hvala ti Anja na svemu. Sve si mi omogućila. Od najboljih izlazaka ikad do upoznavanja s ljudima koji su mi srcu prirasli toliko da mi ih je bilo teško ostaviti. Anja me upoznala s Danielom i Vedranom. Daniel i ja smo dvije strane iste kovanice, rekli bi Amerikanci, a Vedran me nasmijao toliko puta, mislim da mi je produljio život za barem pet godina. Što se tiče izlazaka, najčešće smo išli u Bairro Alto. Stari dio grada pun restorana i kafića koji po noći postaje pretrpan ljudima koji se opijaju. Može se opisati kao Stradun u srcu sezone i tako izgleda svaka ulica. Svaka noć započela bi u Erasmus corneru, a gdje bi završila, o tome nećemo.
Čarobna Sintra
Jedna stvar koju svatko mora probati kada ode u Portugal je Pastel de Nata. Pecivo punjeno kremom od jaja. Ne da se mora probati, nego ga je nemoguće izbjeći. Gdje god bih se nalazio, uvijek bi iza ugla bio prozor pun pekarskih proizvoda, a najviše bi se isticao pastel de nata. Kada sam probao Pastel u manteigariji, rekli su mi da je najbolji u naselju Belem. Osim što se može naći najbolji pastel, u Belemu se još mogu vidjeti toranj Belem, spomenik pomorskim otkrićima, Jeronimitski samostan… Ima tu još toga za vidjeti, ali ovo sam posjetio osobno i znam da se isplati vidjeti. Pastel stvarno jest najbolji u Belemu. S Filipom sam posjetio Sintru. Dvorci, palače, vrtovi, parkovi, spomenici, šume, nevjerojatni pogledi, ako vam je netko rekao da bajke nisu istinite, ta osoba nikada nije bila u Sintri. Sintra se ne može istražiti u jednom danu i to je dio njenog čara. Obišao sam koliko sam mogao i nisam požalio.
Doviđenja!
Ta tri mjeseca koja su se u početku činila tako duga na kraju su prošla prebrzo. Zauvijek ću biti zahvalan za prijatelje koje sam stekao i za iskustva koja sam doživio. Uistinu nezaboravno iskustvo. Noć prije polaska oprostio sam se s Danielom i Vedranom, kod te dvojice uvijek ide gas, tako da smo zadnju noć isto nešto popili, pojeo sam zadnji Pastel de nata, zagrlio obojicu i otišao doma spavati. Ujutro sam se rano digao i spravio, Filip se probudio da bi me ispratio i tako je moje Erasmus iskustvo završilo kako je i počelo, s Poljakom na vratima, samo što mi je ovaj put mahao za doviđenja.