Matko Đevoić student je završne godine diplomskog studija kroatistike i etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Proteklih je pet mjeseci proveo u Peruu gdje je proveo diplomsko istraživanje na temu hrvatske zajednice u limskom predgrađu Santa Clara, gdje se skrasio veliki broj političkih izbjeglica nakon II. svjetskog rata.
Tekst i slike: Matko Đevoić
Sjećam se Velikoga atlasa svijeta, debele knjige u plavim koricama. Našao sam je još kao dječarac među babinim knjigama. Satima sam prelistavao karte, iščitavao tekstove o državama svijeta, memorizirao glavne gradove i zastave. Moja zaokupljenost dalekim krajevima, narodima, kulturama ne jenjava do danas.
Peru sam prvi put posjetio 2011. godine, odmah po završetku srednje škole. Prije odlaska na studij htio sam putovati, iskoraknuti iz svakodnevice. Peru je bio logičan izbor; zvučao je egzotično, a tamo imam i rodbinu koja mi je pružila dom na nekoliko mjeseci. Ta južnoamerička država brzo se uvukla u moje srce. „Peruanitis je neizlječiv,“ rekla mi je jedna Slovenka koja više od desetljeća živi u Limi. Nakon 6 godina i tri posjeta Peruu shvaćam da je u pravu.
Peru je, ukratko, svijet u malom, država koja nema što nema; stotine bih stranica mogao ispisati o Pacifiku, pustinjama, gradovima, Andama, nepreglednoj Amazoni. U Peruu su osvjedočene stotine klima i mikroklima, nebrojene biljne i životinjske vrste, stotine etničkih zajednica (čak i nekontaktiranih), jezika… Peruanska je gastronomija nesumnjivo najbolja u svijetu, što su potvrdili čak i Francuzi. Jednostavno je nemoguće probati sva peruanska jela, čak i da cijeli život provedete u toj zemlji. Toj tezi u prilog ide činjenica da u Peruu postoje tisuće vrsta krumpira i kukuruza. Svake godine neka nova tropska voćka iznenadi Limence i postane gastronomski hit sezone. Gastronomija je, nakon teških militarističkih i terorističkih vremena, Peruancima vratila nacionalni ponos, otvorila vrata turizmu, pomirila Limu s provincijama. Susret s Peruancima uglavnom započinje pitanjima; „Kakva ti je peruanska gastronomija? Koje ti je najdraže jelo?“ Ne mogu izdvojiti najdraže jelo, ali mogu najneobičnija; zamorce, crve i ljame. Znam što ste pomislili. Isto sam pomislio i ja kada sam se susreo s tim jelima. Ipak, moram priznati da je ukusno sve od navedenoga.
Lima je peruanski glavni grad, ali i ulaz u državu (direktni letovi, u trajanju od otprilike 12 sati, postoje iz Londona, Pariza, Amsterdama, Madrida i Milana). Smještena je u središnjem dijelu Perua, u pustinji između Pacifika i visokih Andi koje sprječavaju formiranje padalina. Zimi se oblaci redovito nagomilavaju nad glavnim gradom, ali iz njih eventualno sipi garua, kišica koja ne može smočiti ni papir. Unatoč tomu, Lima je grad vrtova i parkova. Barem u dijelovima grada kao što su Miraflores, San Isidro ili La Molina gdje živi bogatije stanovništvo. Miraflores je turistička žila kucavica grada, kvart u kojemu su smješteni turistički objekti i sadržaji, najljepša južnoamerička šetnica smještena uz obalu Pacfika, trgovački centri, visoki i moderni neboderi… Povijesni centar Lime pak baštini iznimno kolonijalno bogatstvo; tipičnu arhitekturu, crkve i samostane, drvene balkone. Kroz ulice se povijesnog središta grada kroz listopad održavaju najveće svjetske procesije u kojima sudjeluju milijuni vjernika, i to u čast Čudotvornom Isusu.
Poviše centra nalazi se brdo San Cristobal s kojega se vidi cijela Lima. Čudesan je osjećaj kada si na krovu grada kojemu ne vidiš kraj! No, Limu čine i brojni siromašniji kvartovi gdje se nalaze skromne kućice u živopisnim bojama. Kada bih Limu trebao opisati u jednoj jedinoj riječi, odabrao bih riječ ‘kontrast.’ Kada bih joj tražio najveću manu, bez sumnje bih rekao ‘promet.’ No, nemojte me pitati za prednosti/kvalitete Lime, ta lista bila bi iznimno duga…
Ljudi me često pitaju kakve su cijene u Limi? Vratit ću se na riječ ‘kontrast’ – i visoke i niske, ovisno o dijelu grada u kojemu se nalazite. Ananas sam u Mirafloresu platio 30kn (skuplje nego u Hrvatskoj), a na tržnici u siromašnijem dijelu grada 6kn. Oba ananasa rastu na udaljenosti od 300-400km od Lime. U provinciji su cijene još i niže. Tržnice su mi inače bila najdraža mjesta u Limi. Ponajprije zbog bogate ponude voća i povrća, prodavačica u nošnjama koje se došaptavaju na kečuanskom jeziku, neizostavnoga cjenkanja koje potaknu sami prodavači i zadovoljstva kad nešto kupiš po povoljnoj cijeni (kao primjer navodim dimljeni domaći sir od kilogram i dvjesto koji sam platio svega 32 kune). Moram priznati i da su mi plave oči, znanje španjolskog i natucanje kečuanskog bili dodatni plus prilikom cjenkanja. Zanimljivo je napomenuti da su Peruanci općenito opčinjeni plavim očima i kosom jer su to fizičke karakteristike koje među njima nisu uobičajene.
Osim Lime, upoznao sam i peruansku provinciju. I obalu i Ande i Amazonu. Svaki grad ili regija ima neke svoje čari. Što se tiče prašume, najljepša sjećanja nosim iz Iquitosa, grada veličine Zagreba smještenog u dubokoj peruanskoj prašumi. Do grada ne postoji cesta; do Iquitosa se leti puna dva sata iz Lime ili plovi tri dana iz najbližih gradova koji imaju cestu. U Iquitosu se može upoznati izniman biljni i životinjski svijet amazonske prašume, domorodačke zajednice, može se posvjedočiti europskim utjecajima koji su vidljivi u arhitekturi (Europljani su crpili kaučuk u okolici Iquitosa). U jednom azilu za divlje životinje susreo sam se s (freško) nahranjenom anakondom. Dok su je Peruanci redom stavljali oko vrata, ja sam se usudio prići na jedan metar udaljenosti. Tada sam spoznao kako je to kada si doslovno oduzet od straha.
Tingo Maria još je jedan zanimljiv prašumski grad, smješten na prijelazu iz Andi u prašumu. Poviše grada nalazi se brdo koje svojim oblikom podsjeća na djevojku koja spava pa se Tingo naziva gradom uspavane ljepotice. Grad je osnovan prije 80-ak godina, a među utemeljiteljima je bilo i nekoliko crnogorskih obitelji. U okolici se nalaze brojne spilje, vodopadi, uzgajališta leptira… U okolici prašumskih gradova žive brojne domorodačke zajednice, otkrivene i neotkrivene. Zanimljivo je da svako toliko na peruanskim portalima osvane vijest o nekoj novootkrivenoj domorodačkoj zajednici. Svaka od njih sama odlučuje u kojoj će se mjeri otvoriti vanjskom svijetu i ta se odluka poštuje. Ipak, pretjerano uništavanje Amazone sužava životni prostor takvim zajednicama. O prašumi se mogu napisati još redovi i redovi, ali se treba osvrnuti i na Ande, kolijevku kulture Inka.
Machu Picchu, gradovi Cajamarca, Ayacucho i Cuzco (prijestolnica Inka), grad Huaraz koji okružuju ledenjaci, lagune i vodopadi, jezero Titicaca gdje se Inke i kečuanski jezik sudaraju s ajmarskim jezikom i narodom Ajmara, ljame i alpake samo su neki od lajtmotiva peruanskih Andi. Sudar inkaičke kulture sa španjolskim osvajačima vidljiv je na svakom kantunu, čak i u očima seljaka u najudaljenijim selima koji do dan danas s nevjericom gledaju bijeloga čovjeka. Andska suvremena kultura mješavina je inkaičke kulture, španjolskih (katoličkih) i europskih utjecaja, suvremene globalne kulture i zbog toga je posebno atraktivna turistima, pogotovo antropolozima. O posebnostima andske i amazonske etnografije mogao bih raspredati satima. Posebno mi je zanimljiva tema šamanizma. Naime, postoje šamanski obredi koji uključuju ispijanje pića ayahuasce koje ima određena hipnotizirajuća svojstva. Cilj je suočiti se sa strahovima i riješiti ih se. Nisam probao i ne bih jer postoji veliki broj lažnih šamana koji svašta podvaljuju pod ayahuascu, ali autentične priče o ayahuasci uistinu izazivaju pozornost.
Strance u Andama često zatekne visinska bolest koja se vrlo lako može spriječiti konzumiranjem čaja od koke ili pak žvakanjem koke. Svaki put kada to spomenem moram nadodati da koka nije kokain, već obična neukusna biljka koja pomaže da predbrodite manjak kisika na visinama. Kokain nastaje kemijskim tretiranjem koke. Neizostavna tema svakoga razgovora o Peru svakao je i Machu Picchu. Kada sam prvi put posjetio Peru, imao sam osjećaj da je Machu Picchu iznimno komercijalizirano mjesto. No kada sam nogom stao u taj napušteni grad, smješten na prijelazu Andi u prašumu, i kada sam spoznao misterij Machu Picchua, shvatio sam na koliko se važnoj lokaciji nalazim. U Machu Picchu spoznajete intelektualnu snagu starih Inka. Nevjerojatna su arhitektonska rješanja tamo postigli. Možda će vas zaintigrirati podatak da postoje deseci, možda i stotine sličnih lokaliteta po Peruu, ali su oni puno manje turistički valorizirani.
Koga zanima tematika, uistinu ima što vidjeti i istražiti. S Andi se na obalu može spustiti donedavno najvišom prugom na svijetu (sada je najviša tibetska) koja povezuje grad Huancayo s Limom te u jednom trenutku dostiže visinu od 4818 metara. Nažalost, pruga se danas koristi samo za prijevoz ruda u limsku luku Callao, osim jednom mjesečno kada se organizira putnički vlak. Treći geografski pojas, obala, nudi pregršt zanimljivih destinacija. Osim već spomenute Lime treba navesti Arequipu, grad bijeloga kamena, poznat po ogromnom samostanskom kompleksu sestara dominikanki, vulkanu Misti te kanjonu Colca gdje se mogu promatrati kondori. Grad Ica poznat je po oazi Huacachini i nacionalnom parku Paracasu u kojemu se nalaze prelijepe plaže. U blizini je Nazca koju mnogi znaju zbog masivnih crteža kojima se ne zna podrijetlo. Trujillo je poznat po kolonijalnoj gradnji, a Piura po prelijepim plažama (meni je kao antropologu posebno zanimljiv podatak da u tom gradu postoji srpska zajednica koja se oformila nakon što je Energoprojekt preuzeo različite projekte u piuranskoj okolici). Iskreno, iznimno je teško sažeti sva bogatstva i raznolikosti peruanske provincije u nekoliko rečenica. Na vama čitateljima je, ako sam vas imalo zainteresirao za ovu tematiku, da istražujete dalje.
Zadnji posjet Limi, koji je trajao pet mjeseci, započeo sam u listopadu prošle godine. Budući da sam pri kraju studija, odlučio sam istraživanje za diplomski rad provesti u Peruu, istražujući skupinu hrvatskih političkih imigranata koja je u tu zemlju doselila 1948. nakon napuštanja talijanskih ratnih logora. Veliki broj njih naselio se u limskom predgrađu Santa Clara gdje dio njihovih potomaka živi i danas. To je bio mali komadić Hrvatske daleko od matice. Osnovali su svoj hrvatski klub, sudjelovali u poboljšanju mjesne infrastrukture, sagradili su crkvu, bili pioniri peruanskoga peradastva. Paralelno s njima djelovala je i jugoslavenska zajednica, okupljena oko jugoslavenske ambasade i Kluba „Dubrovnik“ smještenog u elitnom dijelu Lime. Tu je bila riječ o ekonomskim migrantima koji su u Peru doselili puno prije, ponajviše iz Dubrovnika. Neovisnost suvremene Hrvatske i rat ujedinili su dvije struje Hrvata pa se danas predstavljaju kao jedno tijelo. U Limi postoji i hrvatski vikarijat koji vode dvojica hrvatskih svećenika te samostan sestara Kćeri Milosrđa koje je utemeljila blažena Marija Propetog Isusa Petković. Sestre Hrvatice u samostanu su djelovale u prvim desetljećima od njegovog osnivanja, a danas su u njemu sestre Peruanke koje održavaju sirotište za djevojčice.
Nakon smrti Dubrovkinje gđe. Tonke Kuljevan prije dvije godine, u Limi je nažalost prestao djelovati hrvatski počasni konzulat. Društveni je život Hrvata u Limi sveden na nedjeljne mise na hrvatskom jeziku te aktivnosti dvaju klubova; „Dubrovnika“ u Jesus Mariji i „Jadrana“ u Santa Clari. Središnja je proslava Hrvata u Limi sveti Vlaho kada se organizira gala večera i zabava te misa parcu u čast. Ove smo godine na limskom hipodromu proslavili 25. godina hrvatske neovisnosti svečanom konjičkom utrkom koja je nosila ime Republike Hrvatske. Potomci su Hrvata uglavnom potpuno asimilirani u peruansko društvo i ne govore hrvatski jezik, ali ipak određeni broj njih zadržava svijest o hrvatskom podrijetlu, pa i jezik. Među Peruancima su Hrvati iznimno cijenjeni zbog toga što imaju vrhunsko obrazovanje, jer su radišni, sposobni i profesionalni. Iznimno je velik broj generala u peruanskoj vojsci koji imaju hrvatsko podrijetlo, kao i sportaša, novinara, čak i parlamentaraca.
Često me pitaju i kakvi su Peruanci? Ja ih iznimno cijenim zbog nekoliko vrlina; uvijek su nasmiješeni, uživaju u hrani i piću i sitnicama, opušteni su, obožavaju plesati i organiziraju izvrsne zabave. Kao latinosi jako su energični, osjećajni i pristupačni. Ako moram navesti manu; uglavnom kasne (doduše hora peruana, tj. peruanski ‘dodatni’ sat dio je peruanskog folklora). Ako primijete da voliš i cijeniš njihovu zemlju, obožavaju te. Ono što me svaki put nasmije kod Peruanaca je to što hodaju po ulici mokre kose. Sjetim se naših bakica kojima bi se na to digla kosa na glavi. Međutim, toliko sam se udubio u peruansko društvo da više ne uočavam nekakve razlike između nas i njih. Sasvim mi je prirodno govoriti peruanskim španjolskim i ponašati se kao Peruanac. Štoviše, govore mi da sam već cholito (Peruanac) u srcu. Moram priznati da sa se tamo okružio dobrim ljudima, ustalio određenu rutinu. Vjerujem da bih mogao živjeti tamo, barem na određeno razdoblje.
Naposljetku, ustvrdit ću da moja zanesenost Peruom često uzrokuje inflaciju pozitivih komentara. No treba primijetiti da je Peru država kao i svaka druga; muče je različiti problemi, narod trpi na svakojake načine. Ipak, ne želim ovu priču opteretiti informacijama takvoga sadržaja. Želim vas upoznati s pozitivnim Peruom i u Vama potaknuti želju za posjetom čarobnoj zemlji starih Inka.