Nakon objavljenih osam knjiga poezije, Stanko Krnjić upravo je objavio svoj prvi roman. Roman Ostavljeni priča je o ljudima u ratu, ali i priča o ratu u ljudima zbog samog rata. Izgrađen je kroz dvanaest samostalnih, ali temom i likovima povezanih priča koje poredane jednim kronološkim redom čine zaokruženu cjelinu.
Dvije priče iz ovog romana nagrađene su najznačajnijim nagradama za priču u BiH. Priča Ostavljeni dobila je nagradu Zija Dizdarević, a priča Otkupnina nagradu Bugojanska vaza, što ovaj roman čini jedinstvenim u tom pogledu.
Ostavljeni je izašao u nakladi Društva dubrovačkih pisaca. Urednica romana je Julijana Adamović, a predgovor je napisao Josip Mlakić. U svom predgovoru Mlakić kaže:
Krnjićev tekst pripada onom hemingvejevskom proznom korpusu koji proizlazi iz osobnog iskustva rata, što je netko slikovito nazvao “tetoviranjem vlastite kože”, što je za ovaj tip proze od neizmjerne važnosti. Dvije priče (poglavlja) iz ovog romana nagrađene su na anonimnim regionalnim natječajima za kratku priču, što je vrlo važno naglasiti, gdje je subjektivnost žirija svedena na minimum. Svi koji imalo poznaju svijet književnosti, premrežen svojevrsnim klanovima, bilo na “prijateljskoj” bilo na ideološkoj osnovi, vrlo dobro znaju koliko je to važno. Ne vjerujem da postoji veća i bolja preporuka od ovoga, a iskreno se nadam da će i obični čitatelji znati to prepoznati.