Dubrovački biskup mons. Mate Uzinić objavio je, već po običaju, na svom Facebook profilu propovijed za nedjelju, ali ova je na poseban način zanimljiva jer je posvećena i našim nogometašima na koje smo toliko ponosni.
‘Ne navijajmo protiv drugih. Navijajmo za svoje. I osobito navijamo za ‘fair play’.
15. nedjelja kroz godinu (B), 2018.
Iz današnjeg evanđeoskog ulomka, koji nas je upoznao s uspješnim prvim poslanjem dvanaestorice Isusovih učenika – „Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali“ – izdvojio bih za nas danas tri kratke poruke.
Prva je da nisu poslana samo dvanaestorica nego i svi mi. Iako Isus najprije šalje dvanaestoricu, poslanje naviještanja evanđelja se ne iscrpljuje u njima. Naviještaj evanđelja nije rezerviran samo za jednu određenu skupinu vjernika, pa bili to i mi biskupi i svećenici kojima je to, na neki način, struka, nego je to zadaća svih vjernika. Svi koji su upoznali Isusa Krista i osjećaju se zbog toga blagoslovljeni, ali i svjesni da je to dar koji ničim nisu zaslužili, u sebi osjećaju potrebu da taj dar proslijede i drugima. Ta unutarnja potreba da se taj dar, dar poznanstva s Isusom kroz uključenost u kršćansku zajednicu, Crkvu, dar radosne vijesti – evanđelja, podijeli s drugima, to je poziv i poslanje koje svakome od nas daje Gospodin!
Druga poruka je da nismo poslani sami, nego da smo poslani s drugima, dva po dva. Nije to poslanje u dvoje zato da bismo jedni drugima činili društvo, iako ni to samo po sebi nije loše jer biti u dvoje znači i međusobno se pomagati, nego je to poslanje u dvoje zato što je kršćanstvo u svojoj biti religija zajedništva. I može se živjeti i dijeliti samo u zajednici. A za postojanje zajednice nužno je barem dvoje. Zato duboko griješe oni koji kažu „Krist da, Crkve ne“. Gdje nema Crkve, nema ni Krista! Evangelizacija nikad nije djelo pojedinca – koliko god da je netko sposoban – nego je uvijek djelo zajednice, Crkve. I živi se u zajednici, Crkvi.
Konačno, treća poruka je da smo poslani svima. Poslanje svima znači da ne smijemo čekati da nam netko dođe, nego da trebamo „izaći iz vlastite udobnosti i imati hrabrost poći na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja (EG, 20). To je poslanje biti „Crkva koja ‘izlazi’“ (EG, 24). Isus nas šalje svima u njihove gradove i njihove kuće, prostor i vrijeme u kojemu žive. Vjerujem – osvrćući se na Svjetsko nogometno prvenstvo i večerašnje finale u kojemu igra reprezentacija Hrvatske kojoj najiskrenije čestitam za postignuti rezultat koji nas je sve učinio ponosnima, ali i poučio kako bi trebalo izgledati i naše kršćansko poslanje – da to poslanje svima uključuje i športsku stvarnost, ali ne da bismo svojim molitvama „prisilili“ Boga da pobjedi naša reprezentacija, nego da bismo i u molitvama i u izražavanju navijačke radosti i podrške, bili svjedoci Kristove ljubavi koja nije nikad protiv, nego je uvijek za.
Zato i ne navijajmo protiv drugih. Navijajmo za svoje. I osobito navijamo za „fair play“. Ovo poslanje svima je, možda je i to važno primijetiti ozračju navijačkog zanosa, poslanje koje se treba vršiti bez bilo kakve ovozemaljske navezanosti. Zato danas onom kruhu, torbi i novcu, a na svoj način i štapu koji je bio oružje siromaha i ostavljanje kojega znači poziv na mirotvornost, trebamo dodati i vlastite nacionalne osjećaje ako bi nas oni dijelili od drugih i našeg kršćanskog poslanje – na jednom drugome mjestu Isus spominje oca i majku, braću i sestre – kako bismo mogli biti potpuno slobodni za prenošenje evanđeoskih vrijednosti, a onda i sposobni, poput Amosa, biti proroci u svom narodu i svojoj zajednici.
Jer proroci nisu toliko oni koji dižu svoj glas da bi upozorili na pogreške drugih zajednica i naroda. Proroci su oni koji, bez obzira na cijenu, upozoravaju na probleme i prokazuju ono što nije dobro u svojoj vlastitoj zajednici i narodu. Ne da bi kritizirali. Kritika, osobito zlonamjernih, ima i previše. Nego da bi spasili. Samo tako možemo jedni drugima, ali i svima, jer svima smo poslani, pomoći biti dionici onoga za što smo svi – ne samo mi, naš narod, naša zajednica, nego svi mi – od Boga izabrani i predodređeni prije postanka svijeta.
A izabrani smo i predodređeni ne da budemo svjetski prvaci u nogometu, iako će se i to ako Bog da dogoditi, nego, kako nam kaže sv. Pavao, „da budemo sveti i bez mane pred njim.“ Jer Bog nas „u ljubavi predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti.”’