Gradski vijećnik Maro Kristić objavio je priopćenje o preuzimanju Atlantske plovidbe. Naime, zadarska Tankerska plovidba stekla je 39,10 posto udjela u temeljnom kapitalu Atlantske plovidbe što kupnjom dionica, što dokapitalizacijom, te su u obvezi davanja javne ponude.
Kristić u priopćenju navodi kako je Atlantska plovidba uvijek bila dubrovačka. Tvrdi kako je Dubrovnik izgubio snagu i suverenitet te kako je ‘samim time svakome sa dva zrna u glavi jasno da mi ne upravljamo ničim, niti imamo kontrolu nad ičim’. Njegovo priopćenje prenosimo u nastavku:
‘Obogati se i prodaj zadnji gospodarski simbol Grada’
–Atlantska plovidba osnovana je 1955.godine u Dubrovniku. Ova brodarska kompanija bogate povijesti značila je iznimno puno za naš Grad, ne samo u gospodarskom smislu, nego i u onom tradicijskom. Stoga vijest da će dobiti novog vlasnika i da nakon gotovo sedamdeset godina poslovanja mijenja svoju adresu i seli iz Dubrovnika u Zadar malo tko može primiti s veseljem. Na brodovima atlantske “kruh sa sedam kora” zarađivale se generacije dubrovačkih pomoraca, čije brodovlje je ponosno krasilo barjak našeg Parca, Sv. Vlaha. Dubrovnik je izrastao na pomorskoj tradiciji, koja je duboko ukorijenjena u identitet našeg Grada, a upravo ova tvrtka je desetljećima baštinila istu.
Od svog osnutka do danas Atlantska plovidba je mijenjala svoje vlasnike i prošla kroz proces privatizacije početkom ovog stoljeća te postala dioničko društvo, ali bez obzira na strukturu svog vlasništva nikada nije promijenila svoj naziv ni svoje sjedište. Uvijek je bila dubrovačka.Njen ugled i poslovne rezultate gradili su naši dubrovački pomorci i njeni zaposlenici. Prolazila je uspone i padove, ali nitko ne može reći da nije bila uspješna, iako su se i u njenom slučaju pojedini “ugledni građani” bezočno nakrali i okoristili u razdoblju od kada je privatizirana do danas. No, činjenica je da je Atlantska plovidba bila zadnji baštinik ne samo pomorske tradicije, nego i svega onoga što je nekad predstavljalo snažno dubrovačko gospodarstvo.
Od vremena Republike, kada smo imali svoju mornaricu i svoj novac, pa sve do sramotne pretvorbe iz društvenog u privatno vlasništvo Grad je počivao na jakom gospodarstvu. Imali smo svoju banku, poduzeća, hotele i to nismo uspjeli sačuvati i prenijeti u našu novu, samostalnu državu. Zemlju natopljeni krvlju koja je prolivena za slobodu pa tako i ovaj Grad i njegovo gospodarstvo prisvojili su uglavnom oni čije se porijeklo imovine ne smije pretraživati i koji su uživali zaštitu struktura i u ovoj i u onoj, hvala Bogu, bivšoj državi. Dubrovnik je potpuno izgubio svoju gospodarsku snagu i suverenitet, a samim time je svakome sa dva zrna u glavi jasno da mi ne upravljamo ničim, niti imamo kontrolu nad ičim. Rezultat toga je da dubrovačko gospodarstvo danas, osim malih poduzetnika, kao najjači igrači predstavljaju nekoliko ugostitelja, građevinara i tvrtki za trgovinu nekretninama koje ne želim podcijeniti na bilo kakav način, ali je to ono što je ostalo od nekad gospodarski snažnog grada.
O problemu s radnom snagom i broju stranih radnika bi se mogla knjiga napisati. I sada je to naše novo gospodarstvo, nastalo tranzicijom primarno okrenuto turizmu i stranim investitorima koji kupuju ovo malo što je ostalo i istiskuju našu čeljad. Kome mi zapravo služimo? Samo su zidine i gruška luka još uvijek u našem vlasništvu, čak ni javnim garažama mi ne upravljamo, a svakodnevno čitamo, gledamo i slušamo ode o uspješnosti i novim projektima. Sve je to dobro i lijepo, ali pitam se za koga? Ignoriranje najvećih problema i skretanje pozornosti sa istih ne vodi nigdje – navodi Kristić u priopćenju.