Kad su se Christopher Hall i Walter Flakus upoznali na sveučilištu u ruralnom zapadnom Illinoisu bili su samo dvojica frikova koji su uživali slušati The Cure i emulirati odjevni stil Roberta Smitha pa im je osnivanje grupe bio odličan izgovor za bijeg u Chicago. Hall je na sebe preuzeo pjevačke i gitarske dužnosti, a Flakus je svirao klavijature i računalno programirao zvuk banda kojeg su nazvali STABBING WESTWARD prema makartističkim govorima iz 1950-tih u kojima su političari Amerikance plašili komunističkom ekspanzijom prema zapadu. Grupa je od početka inspiraciju pronašla u The Cureu, Killing Jokeu i Depeche Modeu i svirala industrijski metal s ‘emo’ predznakom. Nakon serija lokalnih koncertnih uspjeha potpisuju ugovor sa Columbia Records koji su u njima tražili odgovor na tada već mega popularne Ministry i Nine Inch Nails. (Ironično, NIN su kasnije i sami potpisali ugovor sa Columbijom). Uz solidan predujam i potporu velike diskografske kuće band odlazi u Englesku i 1994. izdaje svoj debitantski album ‘Ungod’, a iste godine nastupaju kao predgrupa na svjetskim turnejama svojih uzora, prvo Depeche Modea, a zatim i Killing Jokea. Unatoč tome nisu se uspjeli probiti izvan svoje niše jer nisu bili niti žestoki kao Ministry niti otkačeni kao NIN. Columbia odlučuje uložiti dodatne napore koji napokon 1996. rezultiraju ogromnim komercijalnim uspjehom drugog albuma ‘Wither Blister Burn & Peel’, sa hit-pjesmama ‘What Do I Have To Do?’ i ‘Shame’ koje postaju sastavni dio svakodnevne MTV-rotacije. Album dobija certifikat zlatne ploče.
Njihov sljedeći album ‘Darkest Days’ iz 1998. do danas ostaje njihov najbolji album, a pjesma ‘Save Yourself ’ njihova najuspješnija stvar na top-listama. Nažalost, kvalitetu ovog konceptualnog albuma nije pratio i monetarni uspjeh, pa iako su na kraju dvije tisućite ipak uspjeli doseći zlatnu prodaju, Columbia Records raskida ugovor s grupom. Novi menadžment ih nagovara da se više približe pop zvuku, ekipa potpuno neinspirirano odrađuje ugovornu obvezu i izdaje poprilično loš istoimeni album i promptno se raspada, bez nekog velikog odjeka u javnosti jer je novi milenij industrijski metal učinio potpuno irelevantnim. Stabbing Westward tako u anale ulazi kao solidan band koji nikad nije ispunio svoj potencijal, s fusnotom konstante na soundtrackovima filmova iz devedesetih. Tako njihove stvari možete čuti u filmovima ‘Trgovci’, ‘MortalKombat’, ‘Bad Boys’, ‘Johnny Mnemonic’, ‘Spawn’, ‘Tekken’, serijama ‘Smallville’ i ‘True Blood’, video-igri ‘Duke Nukem’ i mnogobrojnim drugim naslovima.
Njihova priča ipak ne završava u 2001. Hall i Flakus se prije nekoliko godina ponovno sastaju, angažiraju novog basista i bubnjara i malo prije pandemije objavljuju svoj prvi materijal u skoro dvadeset godina – EP‘Dead and Gone’ s tri pjesme, naslovnom te ‘Cold’ i ‘Crawl’. Dvije godine kasnije, prije samo par tjedana te tri pjesme sačinjavaju okosnicu novoizdanog albuma ‘Chasing Ghosts’, njihovog petog po redu, i definitivno kandidata za njihovu najbolju ploču (no za to je ipak potreban jedan mali povijesni odmak, pitajte me opet za desetak mjeseci kad budem slagao godišnju top-listu). Kad poslušate album, definitivno ćete moći u pozadini čuti grupe koje su ih inspirirale, no ipak u krupnom planu imate unikatni zvuk koji su Hall i Flakus uzgajali sredinom devedesetih. Ako ste ljubitelj žešćeg zvuka, tada su preporuka ‘Dead & Gone’, ‘I Am Nothing’ i ‘Control Z’, a za malo psihodeličniji doživljaj poslušajte ‘Push’ i ‘The End’, obje sedmominutne stvari čiju genezu možete ispratiti sve tamo negdje do Pink Floyda. Meni najdraža je ipak ‘Ghost’ u kojoj osjećam duh mladog Trenta Reznora.
Najčešće se ponovna okupljanja bandova nakon dva desetljeća mogu promatrati striktno kroz brzopotezni profit na nostalgiji. Stabbing Westward ipak nikad nisu dosegli zvjezdani status koji bi nam tu nostalgiju pobudio pa je iz novog albuma očigledno da su se ponovno formirali jer su nam imali reći nešto sasvim novo i iznimno kvalitetno. ‘Chasing Ghosts’ je album kojeg se isplati poslušati, industrijski metal dvadeset druge ne možete lako pronaći, a pogotovo ne ovako visoke kvalitete, i preporuka je za sve, a ne samo za emo-ekipu iz devedesetih.
Foto: COP Music International