Priča koju trenutno živi Dubrovkinja Mare Maltarić nije priča koju bi sebi poželjeli. Pa ni nikome bližnjem. To je priča o teškoj bolesti, priča o velikom odricanju i grčevitoj borbi za život. Ipak, Marina priča nije uvijek bila ovakva. Bile je ljepša, lakša, vedrija. Bila je zanimljivija i bila je dosadnija u isto vrijeme. Sa željom da napravimo priču o Mari kako bi pozvali čitatelje DuLista da pruže prijeko potrebnu ruku pomoći, stupili smo u kontakt s njezinim prijateljima. Jer tko će na kraju krajeva znati Marinu priču i sadašnju i prošlu bolje od njih. Oni su s njom odrasli i znaju je iz svih životnih faza, od naporne violine, preko lomljena pjata do kanarinca i operacija. Svoju priču oni su odlučili sročiti u pismo. Pismo kojem se nema što dodati.
PISMO PRIJATELJA MARE MALTARIĆ
Ispričati priču o Mari Maltarić, naoko i nije težak posao i ne bi niti bio, da danas naša Mare ne vodi bitku, najtežu bitku svoga života. Da… Tako je teško to reći, izgovoriti, tako nestvarno i tako bolno. Naša prijateljica Mare se bori sa zločudnom bolesti. Ona ima samo 28 godina. Mare je naša prijateljica – Ketina, Vlahova, Irenina, Dankova, Ivina, Mijina,Karmenina, Katijina…… Svi imaju svoje heroje. Ona je naš heroj, a mi ćemo pokušati biti njezini……
Voljeli bi da kroz našu priču upoznate Maru, jer kao što kaže Dobriša Cesarić „taj san u slapu da bi mogao sjati i moja kaplja pomaže ga tkati.“
Bila jednom djevojčica Mare Maltarić – malena, žilava, najsitnija djevojčica s Gomile tj. Pelina, društvena i pomalo sramežljiva. Ali…. bila je ta ista Mare i najhrabrija djevojčica s Pelina. Kao da je znala da sitne djevojčice, moraju biti hrabre, moraju biti borci. Dječake s Pelina je pobjeđivala u svim igrama, razvila vještine u natjecanju s njima, jer Keti i ona su bile jedine djevojčice među njima, a da bi se djevojčice igrale na miru, morale su dječake malo staviti na svoje mjesto. Ona je znala kako – Budi jaka kao oni. Bila je snalažljiva, uvijek prva i najbolja. Njezin prosjek ocjena se uvijek čudio rezultatima koji nadmašuju njezino vrijeme provedeno na Pelinama. Peline su bile Marino djetinjstvo s nama i naše s njom. Glumili smo, rolali, igrali hokej na rolama, nogomet, rukomet, odbojku, tenis, stolni tenis na vratima, kupali se na Lokrumu. Ima Mare i prkos, životni inat. Onda i sada. Vidjelo se to još kad je svirala violinu. Čekala je da prođe kućni red, a onda bi krenula s pripremama za koncert. Pelinaše je baš nervirala ta njezina violina, a onda bi ona onako po svom, otvorila prozor da je cijeli grad čuje, onako iz despeta. Vidimo ju sada kako svira sa osmijehom na licu zbog otvorenog prozora. E, baš nas je Mare znala nasmijati svojim malim nenamjernim škercima. Imala je ona i inat da proba nemoguće, rolanje niz skaline, a i „ne zamaranje“ sa sitnicama poput cipele sa suvenirom od nekog dubrovačkog ljubimca. Svakome se to dogodi. Samo ne i Keti kada je Mare sa suvenirom zagazila u Ketinu kuću. Morala je nešto na brzinu ispričati svojoj prijateljici.
Što je muškarac bez brkova, tako bi mogli i reći što je Mare bez njene mame Pave? Sjećajući se njih dvije, uvijek nam se rastegne osmijeh. Bio je to pravi piš, kako bismo mi to rekli.. Rugale su se jedna drugoj koliko su smotane, ali nisu obadale koliko su slične, pa krv nije voda. Ispod njihovog prozora, uvijek se čula buka, lomilo se suđe, sve je ispadalo, a mi bi znali da Mare i Pave peru suđe, raspremaju, bave se kućanskim poslovima. Vidjeli nismo, ali bome čuli jesmo. Mare je obožavala životinje, a mama Pave baš i ne. Bilo je pitanje kako nadmudriti mamu Pavu. Smišljala je i onda je mala pametnica za početak donijela kući kanarinca, a odlaskom na studij u Zagreb konačno je dobila svog kućnog ljubimca mačku. Mare i Pave = ljubav!!! Onda, danas, uvijek! Samo tako one mogu!
Od Pelina do Zagreba ona je bila svoja. Ostala svoja, prava Gomilašica tj. Pelinašica, pa je tako u roku diplomirala na Pravnom fakultetu, Sveučilišta u Zagrebu, tijekom studija istaknula se volonterskim radom u Pravnoj klinici Pravnog fakulteta u Zagrebu, jedan semestar studija provela je u Italiji na Pravnom fakultetu sveučilišta Università degli Studi di Bergamo, nakon studija odradila je stručnu praksu u Sjedinjenim Američkim Državama u Montereyu kao pripravnik u Monterey City Attorney’s Office, nakon studija zaposlila se kao odvjetnička vježbenica u odvjetničkom društvu u Zagrebu. Živjela je život punim plućima. Smijala, se radovala, ljubila, upoznavala svijet…
I onda odjednom…
U listopadu 2014. godine, nakon odrađenog pisanog dijela pravosudnog ispita, koji je uzgred rečeno uspješno položila, presjekla ju je jaka bol u glavi. Odmah je hospitalizirana i dijagnosticiran je zloćudni tumor na mozgu, tipa glioblastom gradus 4. Prije Božića prošla je tešku operaciju pri kojoj je dio tumora uspješno uklonjen. Uslijedile su višestruke terapije kemoterapijom i zračenjem kako bi se uklonio ostatak tumora koji zbog položaja nije bio operabilan. Terapije zasad nažalost nisu dale željene rezultate te se tumor nakon operacije širio, sve do veljače 2015. kada je utvrđeno da stagnira. Pošto joj je zbog teškog zdravstvenog stanja potrebna danonoćna zdravstvena skrb i njega, Mare je po preporuci liječnika smještena u dom za starije i nemoćne u Zagrebu gdje joj je omogućen adekvatan nadzor i njega. Ovisna je o tuđoj pomoći, a troškovi smještaja, lijekova i ostalih potreba su visoki.
Priču je režiser u ovom dijelu pogrešno režirao. Zato Vas pozivamo da priču od sada počnemo pisati mi, stoga Vas molimo, da se uključite u akciju za pomoć Mari Maltarić s molitvom, pozitivnim mislima, ljubavlju, zajedništvom te svi koji su u mogućnosti uplatom na račun njene majke Pave Gleđ, IBAN tekućeg računa HR5324070003262271477, ili na IBAN žiro računa HR4824070003104822428.
Nitko ne smije biti sam!
S poštovanjem,
Marini prijatelji