Naš sugrađanin Stijepo Šturica uputio je na adresu naše redakcije pismo u kojem se osvrnuo na trenutnu političku situaciju u gradu Dubrovniku. Pismo prenosimo u cijelosti.
„Zovem se Stijepo i prošle setemane ušao sam u 77. godinu života. Moji roditelji, majka Bračanka i otac Konavljanin su bili siromašni ljudi, radnici. Prvih godina smo živjeli u Župi, a onda smo se sredinom pedesetih godina preselili se u Grad, točnije u Lapad. Ono što su mi uspjeli pružiti za svoga života je koliko-toliko solidno obrazovanje, a to je rezultiralo mojom radoznalošću o društvenim prilikama, osobama iz javnog života i događajima koji su bili od krucijalne važnosti za naš Grad.
More predsjednika i ostalih velikih državnika, načelnika i gradonačelnika prošlo je za moga života i moram vam rijet kako sam kontenat ovime što nam sada vodi Grad . Nadam se da će aktualni ostati što dulje jer je to, kako stvari stoje, jamačno do sada najbolji kojega smo imali, i radi mojih unuka i njihove djece u interesu je da on ostane što dulje.
Da se razumijemo, ima on svojih mana. Svojeglav je i brz na jeziku, pa ponekad neke stvari lomi preko koljena. Suradnici su mu, neki traljavi, a većina bezidejna, pa tako za svaki trotoar, maslinu ili smjer ulice odgovornost i ideje dolaze od gradonačelnika Vlahušića, čovjeka koji bi, umjesto brojanja rupa po cesti trebao biti ministar vanjskih poslova Dubrovnika.
Drugi ‘krimen’ koji mi pada na pamet je taj prokleti Gruž. Ako čovjek zanemari mikro i makro lokaciju on toliko pažnje, projekata i novaca daje Gružu da je to jednako usporedivo s zlatnim skalinima ili zlatnim zahodom naše dobre i pomalo poštene bivše gradonačelnice.
U Gružu stalno nešto, ili se gradi prvi pravi kružni tok, ili se uređuje Lujov park, pa se troše milijuni na uređenje place, neću dalje nabrajati tuga me, dok u Lapadu nula bodova, šetnica se gradi mjesecima, pa još dopuštaju radnicima Hotela kompas da stave barikade da se ne može ni pasat prema šetnici, a ni viđet ono što je nekad bilo naše tj. Društveno vlasništvo. Kao da su to iz Imotice donijeli sedamdesetih, pa sad stavljaju pod lokot.
Na jedvite jade dobili smo ovu pjacu tu, a i to tek kada su onu u Gružu zatvarali!Ipak, barem je tu ona karta od javnog gradskog prijevoza s kojom možemo na Lokrum, pa kada se grada i dokopam onda mogu barem tamo malo pobjeći, a ponekad i pronać koje slobodno mjesto u moru turista na njemu.
A sada i osobni razlog zašto sam potrošio svoje penzionerske slobodne sate da napokon napišem nešto. Nisam ovo napiso zato što je Andro Vlahušić neki veliki znanstvenik i fenomenalan čovjek. Nije, ali jednostavno se ne uklapa u kalup današnjih političara. U jednu ruku je prosječan, jednoličan, gleda u pod, a u drugu ruku ponaša se kao čovjek koji mjesečno spava koliko Vido i Dube i Ćićo spavaju dnevno, a stalno nešto obilazi, radi, kao da nema ured nego prije izgleda kao neki susjedski policajac.
Moja žena i ja usprkos maloj pensiji krpamo kraj s krajem, i u ovoj prokletoj državi gdje se sve reže, pronašlo se u ovom gradu i za nas ‘bogate’ koji ipak nismo gladni, s obzirom na godine staža i uplaćivanja doprinosa. I nađe se tako tu netko kome to ipak nije obveza i uplati nam nešto sitno, a za nas tako veliko. I eto to je jedini razlog zašto sam napisao ovo pismo, osim eto da je ovaj čovjek uz sve svoje mane, ipak najbolji kojeg smo do sada imali.
Pored ove nikakve kokošje koalicije što vlada na nacionalnoj razini ipak sam, radi loše i kradoljubne alternative neki dan glasao za Josipovića, a ranije za SDP i HNS u ovom europejskom parlamentu. I sad ću opet glasat za Iva. Sada čitam u subotnjim novinama da proračun za Dubrovnik nije izglasan.
Nisu ćeli dić ruke Vićanovi, HDZ i ovi ostali sa brda. Ove nove u HDZ-u ne poznam najbolje, znam Frankoviću ćaću. Dobra familija. Ali nikako mi nije jasno, gospodo, da ovakvom Gradu i ovakvom čovjeku kakav je Andro Vlahušić ne dižete ruku, ako ne radi njega ondar radi nas.
Ni o čovjeku kao Vićanu neću puno da me ne cenzurirate. Samo znat što sve ima je dovoljno. Nisam siguran da bi umjesto njega Mladen Gojun ili neki drugi gradonačelnik krenuli u obračun onakav kakav je krenuo Andro sa Društvom, prije bi reko neprijatelja nego prijatelja dubrovačke starine.
I Andru Vlahušiću, a posebno vijećnici Miri Buconić želim da pobjede, ako ne radi sebe, onda radi nas, ljudi koji znamo kako nam je prije bilo, a kako nam je danas, unatoč pesimizmu u našoj državi.
Stijepo Šturica“