Na jednoj od najpoznatijih svjetskih koncertnih pozornica, Carnegie Hallu u New Yorku, sredinom veljače je održan koncert “Croatian Musical Culture Through Its Composers and Performers”. Publiku je oduševio nastup Dubrovčanina, pijanista Ivana Violića. Izveo je djela svjetski poznatih skladatelja: Liszta i Shumanna. Predstavio je također publici svoje brojne autorske skladbe. Veliki je ovo uspjeh mladog umjetnika, docenta na Odsjeku za glazbenu teoriju i kompoziciju na Umjetničkoj akademiji u Splitu, ali i izvrsna promidžba hrvatske glazbene umjetnosti.
Impresivan je Violićev životopis. Naime, nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u rodnom gradu te Muzičke akademije u Zagrebu, završio je poslijediplomski studij komorne glazbe u Grazu. Nakon toga je završio i studij kompozicije u Zagrebu. Iza njega su brojni nastupi, među kojima su oni s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom kao i oni u sklopu Epidaurus festivala. Razgovarali smo s Violićem o njegovom glazbenom putu, uspjesima, inspiraciji, ambicijama za dalje…
Dopala Vas je čast predstaviti našu nacionalnu glazbenu baštinu u Carnegie Hallu. Za pretpostaviti je da se još sliježu dojmovi. Kako je bilo?
Iako je prošlo već neko vrijeme, neki dojmovi ostanu vrlo živi i ne blijede tako lako. Nastup u Carnegie Hallu, u dvorani Weill Recital Hall, za mene je bio upravo jedan od takvih trenutaka. To su oni trenuci kada zastanete i u nekoliko sekundi osvijestite sav put koji je iza vas.
Bio mi je to i prvi prekooceanski put pa sam, osim samog umjetničkog dijela, prvi put osjetio i onu drugu stranu svega toga. Jet lag, ritam grada koji ne staje ni na trenutak i energiju New Yorka koja vas odmah povuče u svoj tempo. Iskreno, bilo je dosta iscrpljujuće, ali istovremeno i nevjerojatno inspirativno. Takva iskustva vas na najbolji način izbace iz svakodnevice i podsjete koliko je važno stalno izlaziti iz vlastitih okvira. Zato mislim da takvih nastupa i iskustava treba biti što više.
Naravno da postoji i taj osjećaj prestiža jer Carnegie Hall nosi posebno mjesto u svijetu glazbe i simbolizira sam vrh svjetske umjetničke scene. Ipak, meni je možda još važniji bio jedan osobni osjećaj suočavanja sa samim sobom. Kada stanete na pozornicu mjesta koje nosi toliku povijest, ne razmišljate samo o koncertu, nego i o svim godinama rada, sumnji, pogrešaka, odricanja i trenutaka kada niste bili sigurni idete li u pravom smjeru.
Zato za mene to nije bio trenutak pobjede, nego jedna tiha potvrda da put, koliko god ponekad bio nepravilan i neizvjestan, ipak ima svoj smisao i kontinuitet. Još važnije od toga bilo mi je vidjeti koliko je važno da hrvatska glazba i naši umjetnici budu prisutni u takvim prostorima, jer tek tada jasno osjetite da ono što stvaramo ima vrijednost i izvan naših lokalnih granica.
New York me zaista impresionirao, i kao grad i kao simbol jednog otvorenog umjetničkog prostora u kojem je sve moguće. Nadam se da ću mu se uskoro ponovno vratiti, a posebno me veseli što za to već postoje i neki vrlo konkretni planovi.
Koja ste svoja djela predstavili američkoj publici i kakve su bile reakcije?
Moj dio koncerta činila su djela za klavir koja na neki način prate cijeli moj glazbeni i životni put. Program je krenuo od najranijih skladbi koje sam napisao još u osnovnoj glazbenoj školi, zatim kroz srednjoškolsko razdoblje, studij klavira i kasniji studij kompozicije, pa sve do najnovijeg djela nastalog upravo za ovu prigodu. Izvedeni su Preludij iz 1994., Dva preludija iz 1998., Varijacije za klavir iz 2006., Suita za klavir iz 2010. te najnovija skladba Groove za klavir četveroručno, koja je upravo u Carnegie Hallu doživjela svoju praizvedbu.
U toj završnoj skladbi pridružila mi se američka pijanistica Jennifer Savage, što je cijelom nastupu dalo jednu posebnu dimenziju. Takva suradnja uvijek donosi novu energiju i pokazuje koliko glazba prirodno povezuje ljude bez obzira na to odakle dolaze.
Kroz cijeli program želio sam pokazati ne samo svoj skladateljski razvoj, nego i jedan osobni put sazrijevanja. Kako čovjek dublje ulazi u svijet glazbe, tako se mijenja i njegov odnos prema zvuku, formi i samom smislu stvaranja. Glazba s vremenom postaje puno više od samog pisanja nota, ona postaje način razmišljanja i razumijevanja svijeta.
Zato mi je bilo važno da publici prije izvedbe kažem nekoliko riječi o svakoj skladbi. Nisam želio predstaviti samo note, nego i priču i kontekst iz kojeg su ta djela nastala. Htio sam približiti suvremenu glazbu publici i pokazati da ona ne mora biti nešto udaljeno ili teško razumljivo. Važno mi je otvoriti pitanje što suvremena glazba danas može biti i na koji način može doprijeti do slušatelja koji možda nisu usko vezani uz taj svijet.
Reakcije publike bile su zaista izvrsne i vrlo iskrene. Američka publika često reagira vrlo neposredno, bez unaprijed stvorenih očekivanja i bez lokalnih filtera kroz koje mi ponekad promatramo jedni druge. Ako nešto iskreno komunicira, oni to odmah prepoznaju. To mi je još jednom potvrdilo da suvremena glazba ne mora biti zatvorena ni hermetična. Kada je iskrena i kada ima svoju unutarnju logiku, ona uvijek pronađe put do slušatelja.
Posebno me veseli što su reakcije bile toliko dobre da već razgovaramo o novoj suradnji, ovoga puta s idejom da u New Yorku predstavim i svoj komorni opus. To mi je možda i najljepša potvrda da glazba zaista nastavlja živjeti i nakon samog koncerta.
Vaša je biografija doista impresivna. Od Grada, preko Zagreba, Graza, do prestižnih koncertnih dvorana. Nesumnjivo su za uspjeh koji uživate bila potrebna velika odricanja još od malena. Kako ste se s njima nosili i što Vam je bila ključna motivacija za predani rad, disciplinu i sve što je potrebno za doći do razine na kojoj ste?
Odricanja su svakako bila dio tog puta, ali možda ne na način na koji se to često zamišlja ili romantizira. Nije riječ samo o vremenu, privatnom životu ili svakodnevnoj disciplini, nego više o jednoj stalnoj unutarnjoj borbi između onoga što osjećate da možete i onoga što vam se u stvarnosti vraća iz okruženja. U nekim razdobljima to djeluje jako teško, a s vremenom jednostavno postane dio života. Više to ne doživljavate kao žrtvu, nego kao prirodan dio vlastitog puta.
Mislim da umjetnost čovjeka neminovno učini osjetljivijim i možda je upravo to najveće odricanje. Kada se ozbiljno bavite glazbom, više ne možete prolaziti kroz stvari površno. Počnete jače osjećati i ljepotu i nepravdu, i sklad i disonancu života oko sebe. To nije uvijek jednostavno, ali upravo u tome postoji i velika vrijednost. Umjetnost vas tjera da budete prisutni i iskreni prema sebi.
Zato vjerujem da uz rad i disciplinu mora postojati i unutarnji razvoj. Nije dovoljno samo puno raditi ili imati talent. Važno je naučiti kako ostati stabilan, kako sačuvati ravnotežu i kako ne dopustiti da vanjske okolnosti određuju vašu vrijednost. U ovom poslu lako je izgubiti sebe ako sve mjerite isključivo kroz priznanja, uspjehe ili tuđa očekivanja.
U početku me možda više pokretala potreba za dokazivanjem, što je snažan motiv, ali i dosta opasan jer vas lako može odvesti u pogrešnom smjeru. Danas me puno više motivira sam proces rada, onaj tihi trenutak kada osjetite da nešto ima svoju unutarnju logiku, iskrenost i istinu. To su trenuci koji možda nisu vidljivi izvana i ne donose veliku buku, ali upravo oni daju smisao svemu ostalom.
Uopće put glazbenika nije lagan i to je općepoznato. Ali glazba je poziv, a ne klasični posao, pa kad otkrijete taj poziv u sebi vjerojatno nije ni pitanje izbora?
Mislim da se u početku to jednostavno dogodi. Prepoznate da imate osjećaj za glazbu, možda i talent, i ona vas vrlo rano povuče na način koji nije potpuno racionalan niti ga možete lako objasniti. Jednostavno osjetite da vas to ispunjava i da vas na neki način zove. U tom smislu glazba zaista djeluje kao poziv, kao nešto što bira vas jednako koliko i vi birate nju.
Ali vrlo brzo postane jasno da sam talent nije dovoljan. U jednom trenutku morate svjesno odlučiti jeste li spremni prihvatiti sve što taj put nosi. To znači neizvjesnost, spor napredak, odricanja i stalno balansiranje između umjetničkog rada i svakodnevnih obveza koje osiguravaju egzistenciju. To je stvarnost većine glazbenika, posebno onih koji žele ostati vjerni vlastitom izrazu i ne raditi kompromise samo zbog lakšeg puta.
Najveći izazov upravo je pronaći ravnotežu između onoga što morate raditi i onoga što osjećate da zaista trebate raditi. Umjetnički rad često ne donosi odmah materijalnu sigurnost, ali donosi ono zbog čega sve ostalo ima smisla. Ja još uvijek tražim najbolji način kako živjeti od vlastitog stvaralaštva, a pritom ostati vjeran svojim estetskim kriterijima i ne odustati od onoga što smatram važnim. Mislim da je to borba koju mnogi umjetnici jako dobro razumiju.
Ipak, upravo u toj borbi postoji i velika vrijednost. Ona vas stalno tjera da preispitujete sebe, svoj rad i vlastite motive. Zato bih rekao da glazba jest poziv, ali dugoročno je još više svakodnevna odluka da ostanete vjerni onome što radite, čak i kada put nije jednostavan. A kada osjetite da je nešto što ste stvorili iskreno i da je to na pravi način došlo do publike, tada shvatite da je sav taj trud imao smisla.
Autor ste brojnih kompozicija. Što Vas inspirira u stvaranju?
Prva i možda najvažnija stvar je uopće pronaći vrijeme i energiju za kreativni rad. Svakodnevica je često ispunjena nastavom, probama i raznim organizacijskim obvezama, a stvaranje traži jedan poseban mir i unutarnji prostor koji se ne može jednostavno uključiti kad to poželite. Zato za mene inspiracija nije neko mistično stanje koje se iznenada pojavi, nego proces u kojem se polako otvara prostor za koncentraciju, tišinu i fokus.
Iskreno, još uvijek nisam pronašao konačan odgovor na pitanje odakle zapravo dolazi potreba za stvaranjem. Ono što sigurno znam jest da nikada nisam osjećao bliskost prema stvaranju koje je vođeno isključivo željom za statusom, tržištem ili vanjskim priznanjem. To možda može donijeti uspjeh, ali ne i stvarni unutarnji smisao.
Najjednostavnije rečeno, komponiram glazbu tražeći nešto što bih i sam volio slušati, a što još ne postoji. Nekad je to određena atmosfera, boja zvuka ili osjećaj koji pokušavam pronaći. To je možda najiskreniji razlog zbog kojeg stvaram.
Naravno, uzori uvijek postoje. Cijela povijest glazbe na neki je način prisutna u svakom skladatelju, svjesno ili nesvjesno. S vremenom razvijete vlastiti slušni svijet i jasniju ideju o tome kako glazba treba zvučati, kakvu unutarnju logiku treba imati i kakvu emocionalnu istinu treba nositi. Nakon toga svaki novi komad postaje jedan poseban proces, gotovo kao rješavanje umjetničkog pitanja. Početna ideja postavi smjer, a samo djelo vam kroz rad polako otkriva kamo zapravo želi ići.
U poetici ne donosim ništa novo u smislu da je glazba u prvom redu ono što su radili Bach, Beethoven i Brahms, samo što koristim nove materijale tj. zvučne mogućnosti filtrirane suvremenim senzibilitetom i oslobođene od manira njihovog vremena. Umjetnička glazba je za mene definirana kao transcendentno iskustvo koje se ostvaruje kroz estetski kanal.
Nastupi u rodnom gradu, naročito u sklopu programa Dubrovačkih ljetnih igara, zasigurno su posebno emotivni? Kako je nastupati pred publikom doma?
Dubrovnik je za mene uvijek posebno mjesto, jer je to grad u kojem je sve počelo. Tu nije započelo samo moje glazbeno obrazovanje, nego i moj prvi pravi odnos prema umjetnosti. I danas često nastupam u Dubrovniku, ali koncerti u okviru Dubrovačkih ljetnih igara ipak nose jednu posebnu emociju i težinu.
Upravo sam na Ljetnim igrama kao mlad glazbenik počeo stvarno sazrijevati slušajući vrhunske umjetnike uživo. Mislim da je to iskustvo gotovo jednako važno kao i sam rad na instrumentu ili proučavanje partiture. Glazba se ne uči samo kroz sate vježbanja, nego i kroz slušanje, prisutnost i atmosferu. Koncert uživo, posebno u ambijentu kakav Dubrovnik ima tijekom ljeta, stvara nešto posebno što se ne može usporediti ni s jednom snimkom. To je jedan zajednički trenutak koji svi u prostoru dijele na isti način.
Današnje generacije imaju veliku prednost jer im je gotovo sve dostupno u nekoliko sekundi. Snimke, partiture i informacije koje su mojoj generaciji tada bile teško dostupne danas su nadohvat ruke, i to je zaista neprocjenjivo. Ipak, unatoč svemu tome, ništa ne može zamijeniti trenutak kada sjedite u publici i osjetite živu glazbu u prostoru. Upravo su mi takvi trenuci pomogli da shvatim kako glazba za mene nije samo profesija, nego životni poziv.
Dubrovnik je poseban i zato što ovdje nema velike distance između izvođača i publike. Ljudi vas poznaju, ili barem imaju osjećaj da vas poznaju. To može biti i lijepo i zahtjevno u isto vrijeme. S jedne strane postoji bliskost i emocija, a s druge i određena odgovornost, jer želite biti iskreni prema ljudima koji vas prate od samog početka.
Zato su mi nastupi doma uvijek posebno važni. Oni me vraćaju na početak i podsjećaju me zašto sam uopće krenuo ovim putem. Nastupati na Ljetnim igrama, u gradu koji je oblikovao moj senzibilitet i moj pogled na umjetnost, za mene je uvijek više od samog koncerta. To je na neki način i osobni povratak sebi.
Radite i kao profesor. Što se, osim glazbenog znanja, ponajviše trudite prenijeti mladim glazbenicima? Koji su uopće najveći izazovi, a koji najveći užitci u pozivu glazbenika?
Kao profesor uvijek pokušavam studentima i učenicima prenijeti prije svega vlastito oduševljenje glazbom. Tehničko znanje je naravno važno i bez njega se ne može, ali ono je ipak samo alat. Ono što mi je još važnije jest da razviju pravi odnos prema glazbi, da nauče slušati, postavljati pitanja i izgraditi vlastiti ukus. Glazba nije samo pitanje točnosti i reprodukcije, nego prije svega razumijevanja, a bez toga nema ni pravog umjetničkog razvoja ni istinske osobnosti.
Danas živimo u vremenu u kojem su informacije dostupnije nego ikada prije. Mladi glazbenik danas u nekoliko sekundi može doći do snimki, partitura i interpretacija koje su mojoj generaciji u tim godinama bile gotovo nedostižne. To je velika prednost i zaista ogromna mogućnost. Ali istovremeno donosi i novi izazov jer problem više nije kako doći do informacije, nego kako pronaći pravi put i smisao unutar tolikog broja sadržaja.
Zato ih nastojim potaknuti na samostalno razmišljanje i iskren razgovor sa samima sobom. Važno mi je da ne prihvaćaju sve pasivno, nego da se pitaju što ih zaista dira, zašto ih neka glazba privlači i što zapravo žele reći kao umjetnici i kao ljudi. Mislim da je to danas možda važnije nego ikada jer živimo u vremenu koje često potiče brzinu, površnost i stalnu potrošnju sadržaja, a sve manje prostora ostavlja za duboki fokus i kritičko razmišljanje.
Često studentima pomalo provokativno kažem da bi se, kada bi se Mozart rodio danas, vrlo lako moglo dogoditi da od njega možda ne bi bilo ništa. Ne zato što ne bi imao talent, nego zato što sustav možda ne bi imao dovoljno prostora, strpljenja i pažnje da taj talent prepozna i razvije. Previše romantiziramo ideju genija kao nečega što je jednostavno dano, a premalo govorimo o tome koliko čovjeka oblikuju vrijeme, okruženje i podrška koju dobije ili ne dobije.
Zato pokušavam biti iskren prema mladima i kada govorimo o realnosti ovog poziva. Put glazbenika nije uvijek pravedan i rijetko je potpuno linearan, ali to ne znači da njihova vrijednost ovisi samo o vanjskim priznanjima ili uspjesima. Najvažnije je sačuvati unutarnju stabilnost i vjeru u vlastiti razvoj. Ako uspiju ostati znatiželjni, otvoreni i dovoljno hrabri da misle svojom glavom, onda imaju stvarnu šansu ne samo postati dobri glazbenici, nego i zreli i stabilni ljudi.
Najveći izazov ovog poziva upravo je ta stalna borba između unutarnje istine i vanjskih okolnosti, a najveći užitak je trenutak kada osjetite da je nešto što radite zaista dotaknulo drugog čovjeka. Tada shvatite da glazba nije samo profesija, nego jedan od rijetkih prostora u kojem ljudi još uvijek mogu istinski komunicirati.
Kako, uz brojne obveze, uspijevate uskladiti karijeru i privatni život i kako, što se reče, „punite baterije“?
Bit ću iskren, to nije nimalo jednostavno i mislim da je to stvarnost većine ljudi koji se ozbiljno bave umjetnošću. Najveći izazov često nije sam posao, nego pronalaženje ravnoteže između umjetničkog poziva i svakodnevnog života. Stalno postoji borba za vrijeme, energiju i fokus, jer uz kreativni rad morate održavati i onu praktičnu stranu života koja donosi sigurnost i stabilnost.
Uvijek sam imao potrebu da privatni, društveni i profesionalni dio života budu u nekoj vrsti sklada. Problem je u tome što umjetnički poziv rijetko prati klasičan životni ritam. On traži veliku predanost i često izlazi iz okvira onoga što se smatra uobičajenim. S druge strane, nisam osoba koja može potpuno zanemariti realnost i živjeti bez ikakvog oslonca. Zato bih najiskrenije rekao da stalno pokušavam uskladiti sve te strane života, nekad uspješnije, nekad teže, ali uvijek s namjerom da pritom ostanem svoj.
Kada je riječ o „punjenju baterija”, to je često nešto vrlo jednostavno. Ponekad je najvažnije samo maknuti se od svega i dobiti malo distance. Rad u glazbi zna biti vrlo intenzivan i lako se čovjek izgubi u obvezama, rokovima i stalnom osjećaju da još nešto treba napraviti. Zato mi je važno imati vrijeme u kojem ne radim ništa konkretno, nego samo promatram, razmišljam i vraćam fokus na ono što je zaista bitno. Upravo tada često dolaze i najbolje ideje.
Na kraju, mislim da je najvažnije sačuvati unutarnji mir i ne dopustiti da vas tempo života potpuno preuzme. Karijera je važna, ali ako u tom procesu izgubite sebe, onda ni uspjeh više nema pravi smisao.
Uvijek postoje oni neki značajni nam ljudi kojima cijeli život dugujemo zahvalnost jer su nas u pravom momentu usmjerili, podučili onome za nas najbitnijemu. Tko su ti ljudi u Vašem životu?
Velik je broj ljudi koji su mi pomogli na mom putu i koji mi i danas pomažu, zato mislim da bi bilo nepravedno sve svesti na nekoliko imena. Naravno, tu su moji profesori i mentori tijekom obrazovanja, ali i mnogi ljudi koji možda formalno nisu bili u toj ulozi, a ipak su u pravom trenutku prepoznali nešto, postavili pravo pitanje ili jednostavno pružili podršku kada je bila najpotrebnija. Često upravo takvi mali, gotovo nevidljivi trenuci ostanu najvažniji i najviše usmjere čovjeka.
Iskreno, uz one koji su pomagali, bilo je i onih iskustava koja nisu bila laka. Ponekad kroz pogrešno usmjeravanje, ponekad kroz loše savjete, a ponekad jednostavno kroz odnos koji je više stvarao težinu nego razvoj. I to je također dio obrazovanja. Možda čak i važan dio, jer vas upravo takva iskustva natjeraju da jasnije definirate vlastite vrijednosti, granice i ono što želite postati. Čovjek često jednako puno nauči iz lošeg mentorstva kao i iz dobrog.
Vjerujem da mentorstvo ima pravi smisao samo ako je vođeno iskrenom željom da se pomogne svakom učeniku kao osobi, a ne samo kao broju ili formalnoj obvezi. To je vrlo odgovoran posao i traži puno strpljenja, požrtvovnosti i stvarne brige za drugoga. Uvijek sam smatrao da znanje ima vrijednost samo kada se dijeli. Ono ne bi smjelo biti sredstvo za stvaranje distance, hijerarhije ili održavanje pozicija moći, nego prostor u kojem se nekome pomaže da raste.
Nažalost, obrazovanje i kultura često su područja koja društvo najmanje štiti i podržava, iako upravo ona dugoročno najviše oblikuju ljude i zajednicu. Uvijek mi je djelovalo pomalo paradoksalno da ono što je najvažnije za stvarni napredak često dobiva najmanje pažnje.
Zato osjećam posebnu zahvalnost prema ljudima koji su me naučili da postavljam pitanja, a ne samo da prihvaćam gotove odgovore. Ljudi koji su mi pomogli razviti samostalno mišljenje, unutarnju disciplinu i vjeru da vrijedi tražiti ono što je zaista važno. Njima možda dugujem i najviše. Mislim da oni to znaju i iskreno se nadam da osjećaju moje poštovanje i zahvalnost.
Mladi ste i neminovno imate brojne želje, snove, planove, ambicije. Hoćete nam otkriti makar neke?
Moja glavna ambicija, iako možda zvuči jednostavno, zapravo je jedna od najtežih stvari, a to je biti slobodan. Slobodan za stvarni kreativni rad i slobodan od svega što ga sputava. Zanimljivo je da te prepreke često nisu samo vanjske. Naravno da postoje posao, obveze, egzistencija i cijeli sustav oko nas, ali često su najveće prepreke upravo one unutarnje, vlastite sumnje, strahovi i granice koje sami sebi postavimo.
Uz to, postoje i one osnovne ljudske stvari bez kojih je teško govoriti o bilo kakvoj umjetničkoj slobodi. Zdravlje, određena materijalna sigurnost i osjećaj prihvaćenosti od bliskih ljudi temelj su svega. Tek kada su te stvari barem donekle posložene, otvara se prostor za ono što mi je najvažnije, više vremena i energije za vlastiti kreativni rad, ali i mogućnost da ono što sam kroz godine rada i obrazovanja stekao bude korisno i drugima.
Trenutno radim na autorskom koncertu u Foyeru Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, gdje ću izvesti dio svojih komornih djela u različitim sastavima. Planiram i niz koncerata sa solističkim djelima uz predavanja o suvremenoj glazbi i načinima na koje ona može doprijeti do publike. Važno mi je da suvremena glazba ne ostane zatvorena u uskom krugu stručnjaka, nego da postane prostor stvarne komunikacije i susreta s ljudima.
Dubrovnik mi je u tom smislu uvijek posebno mjesto jer nije samo grad iz kojeg dolazim, nego prostor kojem osjećam stvarnu pripadnost i odgovornost. Sve što čovjek kroz život nauči i izgradi, po meni, ima puni smisao tek kada to može vratiti sredini iz koje je potekao. Znanje, iskustvo i profesionalni put ne bi trebali služiti samo osobnoj afirmaciji, nego i stvaranju nečega korisnog i trajnog za zajednicu.
Volio bih da u budućnosti mogu još više doprinositi kulturnom i umjetničkom životu Dubrovnika, ne samo kroz koncerte i autorski rad, nego i kroz šire projekte koji mogu ostaviti dugoročniji trag. Dubrovnik ima izniman kulturni identitet i ogroman potencijal, ali svaka sredina treba ljude koji će taj potencijal aktivno graditi, a ne samo nasljeđivati.
Na kraju, možda je najvažnija ambicija ostati dosljedan sebi, a istovremeno pronaći način da ono što radim ima širi smisao i stvarni društveni doseg. Umjetnost nema puno smisla ako ostane zatvorena sama u sebi.
