OZREN GRABARIĆ Bojimo se naših poriva i svega onog divljeg što tinja ispod krošnji Držićeve šume

Posljednji dramski naslov na 71. Dubrovačkim ljetnim igrama, Držićeva komedija ‘Grižula’ u režiji Saše Božića i Petre Hrašćanec te izvedbi Festival­skog dramskog ansambla u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu, a u sklopu europskog projekta ‘Future Epics’, na programu je večeras u parku Gradac. Naslovnu ulogu igra hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac Ozren Grabarić, dramski prvak Gavelle i docent na Akademiji dramske umjet­nosti u Zagrebu. O Grižuli i ovogodiš­njim Igrama u uvjetima novog normal­nog, ali i stanju kazališta u koronakrizi porazgovarali smo s Grabarićem uoči posljednje ovogodišnje premijere.

U posljednjoj ovogodišnjoj pre­mijeri Dubrovačkih ljetnih igara ponovno se susrećete s Držićem, čiji ste lik utjelovili u Viktoriji od nepri­jatelja. Koliko je to iskustvo utjecalo na Vas?
‘Viktorija od neprijatelja’ je bila jedna od važnijih predstava za mene jer me na pravi način uvela u vrlo uzbudljiv svijet Držićeva imaginarija, dubro­vačke kulturne i društvene tradicije i povezala me sa suvremenim gradom. Bila je to ljubav na prvi pogled i neza­boravan doživljaj za sve nas koji smo sudjelovali u stvaranju predstave.

Dubrovčani su posebno osjetljivi na Držića, kako se nosite s očekiva­njima publike?
Umjetnici se često bore s očekivanjima publike pa i vlastitim očekivanjima. Dok su očekivanja možda pokazatelj da ljudi imaju visoko mišljenje o vama i da očekuju izvrsnost, ona mogu biti i razorna. U ovom svijetu kad je sve uspjeh radi uspjeha, a radi uspjeha sve, luksuz na pogrešku mogu si pri­uštiti samo rijetki. Pogreška nosi više spoznaje od uspjeha i često otvara put ka nečem novom.

U posljednjoj ovogodišnjoj premi­jeru tumačite naslovnu ulogu, što nam donosi ova ‘Grižula’?
Ovogodišnja ‘Grižula’ nosi uzbudljiv svijet koji suprotstavlja i spaja tradi­ciju, ljude iz grada koji su proizašli iz tradicije i nove tendencije suvremenog teatra kroz svijet vila i Plakira koji kao da proizlaze iz bowijevske Ziggy Star­dust faze koja je svojedobno rušila kon­vencije, mamila imaginaciju mladih i sablažnjavala starije.

U ‘Grižuli’ se susreću dva svijeta, idealnom Držić suprotstavlja stvarni svijet. Zapravo u ljudskoj je naravi uvijek bilo usađeno to tra­ganje za čudesnim, vilinskim svi­jetom, skrivenim duboko u šumi. Držiću je susret tih dvaju svjetova opomena, kojom je ukazao na ljud­sku pohlepu. Međutim jesmo li danas zaboravili na taj iracionalni svijet, tu strast, ljubav, tu mistiku koju u ‘Grižuli’ skriva šuma?
U civilizaciji koja se stvara pod materi­jalnim imperativom jako je teško shva­titi posebnost i važnost iracionalnog svijeta. Danas su sanjari postali sino­nim za dangube, a sve ono što ne razu­mijemo, što se ne uklapa u naše racio­nalne okvire pa i same snove odbacili smo na marginu kao nešto nepoželjno, nedosljedno i previše zakukuljeno. Bojimo se naših poriva, naših instin­kata i svega onog divljeg što tinja ispod krošnji Držićeve šume. Taj svi­jet itekako utječe na stvaranje naših identiteta i identiteta zajednice u kojoj živimo i stvaramo, a potiranje tog svi­jeta itekako utječe na naše inhibicije, frustracije, netrpeljivost i agresiju.

Za ‘Grižulu’ je posebno bitna igra zaljubljenih parova, nalik onoj iz ‘Sna ljetne noći’. Koje su dodirne točke tih dvaju djela?
‘Grižula’ je preteča ‘Sna ljetne noći’ i budući da sam igrao i u jednom i u dru­gom komadu i poznajem ih sada već vrlo dobro, imam osjećaj kao da je Sha­kespeare vodio neku vrstu tihog inti­mnog dijaloga s Držićem. U oba djela glavni lik je zapravo šuma i sve ono što je skriveno u tami te šume i skriveno u nama samima. Ali zanimljivo je da je ta šuma zapravo blizu grada i da ta dva suprotstavljena svijeta, svijet ulica, trgova, zakona i reda, hijerarhije i tra­dicije i svijet šume vila, satira, požude, strasti, snova zapravo ne mogu jedan bez drugog. Mislim da grad treba šumu i šuma grad.

Iako Vam ovo nije prvi susret s Drži­ćem, koliko je teško raditi na njego­vim tekstovima?
Ono što predstavlja najveći izazov jest usvojiti jezik, preko jezika mentalitet, a onda dopustiti si slobodu da se unu­tar tih okvira nađe vlastita sloboda i autentični glumački iskaz.

U ovoj predstavi sudjeluju i studenti glume završnih godina Akademija dramskih umjetnosti, kako se oni nose s Držićem?
Studenti su vrlo marljivo i predano zagrizli u izazov Držićeva svijeta, pomalo i gladni ovakvih prilika kojih nema puno, pogotovo u ovo naše korona vrijeme kad prilika za rad, a pogotovo prilika s ovakvim tekstovima, ima sve manje i manje.

Kako je raditi s njima u jednoj ova­kvoj predstavi, Vi ste ipak i profesor na Akademiji?
Jedan od razloga mog dolaska na akademiju je bilo istraživanje i produbljivanje svijesti o organskom glumačkom procesu, zanimalo me mogu li se uopće uspostaviti neki objektivni parametri u procjenjivanju glumačkog umijeća ili smo osuđeni na subjektivne dojmove u ocjenjivanju nečijeg rada, može li se stvoriti sustav po kojemu se izgrađuje tehnička gluprodubljivanje svijesti o organskom mačka ličnost, a da se istovremeno ne uguši osobnost. Na akademiji sam sa studentima razvio neku vrstu dija­loga pokušavajući naći neke odgovore na ova pitanja. Rad na ovoj predstavi samo je nastavak tog dijaloga. Izuzetno volim raditi s mladim ljudima jer oni u sebi nose još neiskvarenu energiju lišenu cinizma koji se nažalost uvukao u sve kulturne pore. Naš susret na sceni divna je lekcija teatra koji, bez obzira na godine, iskustvo i uspjeh, sve nas stavlja u ravnopravnu poziciju i prisi­ljava nas da smisao nalazimo jedni u drugima. ­

Niste se ostavili kazališnih daski, koliko je teško kombinirati ta dva svijeta – glumački i profesorski?
Osjećam se privilegiranim jer gledam pozornicu s obje strane. Svaki svi­jet i glumački i profesorski zahtijeva mnogo pripreme i posvećenosti, pone­kad je teško naći vremena za privatni život, ali to su dvije strane jedne te iste medalje, i spoznaje iz jednog itekako utječu na spoznaje drugog svijeta.

Koliko je za glumca važno raditi na sebi, usavršavati se i pomaže li Vam i u kojoj mjeri u tome pozicija profesora?
Mislim da postoji jako malo glumaca koji zaista rade na sebi i usavršavaju se iz dana u dan. Jedan je razlog tome što sustav šalje jasnu poruku mladim ljudima na akademiji da njihov upo­ran rad i posvećenost nisu garancija uspjeha i karijere, već poznanstva s pravim ljudima, takozvano društveno ‘minglanje’ i ulagivanje producentima i ravnateljima, a možda i broj ‘followersa’ na Instagramu. Drugi je razlog tome što glumci često imaju krivu percepciju što znači rad na sebi, pa onda ili čekaju ulogu kako bi počeli raditi na sebi ili misle da su njihova svakodnevna isku­stva dovoljan zalog za buduće uloge. Rad na sebi podrazumijeva ispitiva­nje intimnog odnosa između glumca i dramskog teksta, podrazumijeva fizičku spremnost i svijest o govornom aparatu. Glumac se priprema, ne kad dobije ulogu, nego svaki dan tako da kad dobije ulogu za nju zaista i bude spreman.

Ove godine imamo znatno drukčije Dubrovačke ljetne igre, i u znatno se drukčijem ozračju odvijaju. Kakvi su Vaši dojmovi?
Drago mi je da su se svi potrudili da se tradicija nastavi i da se ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre održe u situaciji koja je vrlo komplicirana i koja zahtjeva drugačiju i kompleksniju logistiku. Svaka čast upravi i svima koji su omo­gućili da u sigurnim uvjetima i ovo ljeto Dubrovnik bude utočište umjetnika.
Na koji je način epidemija korona­virusa utjecala na kazalište, ali i na same glumce pa i na Vas osobno?
Mislim da se u sve nas uvukao osjećaj neizvjesnosti. Teško je planirati dugo­ročno, a mnogi su se projekti otkazali ili odgodili. Mnoge mlade ljude je situ­acija zatvaranja kazališta jako pogodila jer su u trenutku završavanja akade­mije ostali na trenutak bez budućno­sti. Nezavisna scena je jako pogođena i mislim da će teško preživjeti čak i s poticajima ministarstva. Ova kriza je kriza koja pogađa kazalište u samo srce jer onemogućuje ono od čega kazalište živi, a to je neposredan ljudski kontakt.

Kako ste se prilagodili situaciji, posebno u vrijeme ‘lockdowna’ i na Akademiji i na kazališnim daskama?
Na akademiji smo se prebacili na online nastavu koliko god to zvučalo nemoguće za naš studij. Profesori na akademiji napravili su velik posao da se prilagode novonastaloj situaciji i pronašli su nove modele nastave, s fokusom na individualnu nastavu, to jest veću posvećenost svakom stu­dentu ponaosob. To nam je donijelo neke nove spoznaje u pedagoškom pri­stupu i itekako će utjecati na budući rad akademije. Kazalište Gavella u kojem radim je bilo ne samo pogođeno koronakrizom već i razornim potre­som koji je stavio našu zgradu izvan funkcije. Nadam se da će grad naći dovoljno snage i sredstava da se u što kraćem roku obavi sanacija i završetak radova na maloj sceni kako bi nam se omogućio povratak na daske.

Kultura nije kratko­ročna investicija, u kulturu se investira za one generacije koje dolaze poslije nas i svaki novac uložen u kulturu vrati se prije ili kasnije

Kultura je uvijek u ovakvim situa­cijama među prvima na udaru jer nije od životne važnosti. Kako to promijeniti?
Tako da se osvijesti da kultura jest pitanje život i smrti, to jest pitanje primitivizma i civilizacije.

Je li ovo vrijeme za redefiniranje odnosa prema kulturi?
Treba mijenjati odnos prema kulturi. Do sada je kultura bila posljednja rupa na svirali, nešto što više žulja nego što doprinosi. Kazališne institucije su zastarjele, rade po istom modelu od svog osnutka, stvarajući goleme podjele između onih koji marljivo rade i onih koji ne, onih koji znaju i onih koji se prave da znaju. Dok se u institucijama ne dogode neke tekton­ske promjene, kultura neće moći ići naprijed.

Može li ona i na koji način biti pokretač ekonomije?
Ekonomija može biti pokretač druš­tva samo ako je zdrava ekonomija, koja se ne bazira na pohlepi, bezobzir­nom profitu i bogaćenju nekolicine na račun nepravedne raspodjele u druš­tvu. Za zdravu ekonomiju nam trebaju zdravi ljudi, koji nisu bahati, pohlepni, kojima novac nije relevantan faktor procjene nečije vrijednosti. Za zdrave ljude treba neka vrsta prosvijećenosti koja bi trebala biti utkana u obrazo­vanju i u kulturi. Kultura nije kratko­ročna investicija, u kulturu se investira za one generacije koje dolaze poslije nas i svaki novac uložen u kulturu vrati se prije ili kasnije. Kad to shvatimo redefinirat ćemo odnos prema kulturi, ali i prema ekonomiji. • AFR