Lagano smo već u drugom dijelu listopada, iako i zapravo, listopad do našeg Grada kao da i ne dolazi, jer zeleno lišće sa naših divljih naranči nikad ne otpada, ali evo prvi mjesec jeseni je iza nas.
Više kiše i južine nego sunca donijela nam je za sada ova jesen, al’ iako je kiša, dažd – rekli bi stari, hladna, tužna, depresivna, čak i mokra, ona je i privremena, kako dođe, tako i prođe, te se u njenoj depresiji, koja je nekako ušla i u nas, radujmo, jer nakon nje, kad – tad, dolazi nam sunce. A kako prolaze dani ove kišne jeseni, dolaze nam i sve su bliži još jedni „izbori“, za koje opet i te kako znamo tko će u ring u borbi za vlast i za svoj bolji život, te jedna stara poslovica dolazi na pamet, a kaže kako je „demokracija glasovanje dva vuka i janjeta o tome što će ručati!“ Naivno i glupo janje i u ovoj priči naravno je narod. Naših dragih turista po Gradu još uvijek ima, ponajviše „azijata“, i još su gužve zbog njih. Za sad još nema „sirijaca“, al’ nikad ne reci nikad. Sve u svemu, ipak se osjeća kako i ova sezona ide svome kraju. Još jedna sezona koja je samo potvrdila kako našim Gradom vlada „histerični turizam“, sve veći kaos bez ikakve kontrole, smisla i reda u kojem se samo gleda kako će se na svaki mogući način uzeti novac. Suluda, histerična pohlepa… Kad se u našem Gradu sve sabere, oduzme i zbroji, opet dolazi jedna izreka na pamet koja kaže kako je „apsurdno da čovjek koji ne može vladati sobom vlada drugima!“ Gledajući zadnje Gradsko vijeće vidimo našeg „gradskog Napoleona“ kako se i te kako drži one znane izreke o politici „nikad se ne povlači, nikad ne popuštaj, nikad ne priznaj pogrešku!“ koju je i izrekao upravo onaj pravi Napoleon. Koji je i s*ebao Republiku. Kao što će ovaj Grad.
Naše ljubimice Dube i Kate
A dolaskom jeseni i završetkom ljeta dio ekipe sprema se na razna putovanja, što odmora, što zabave, pa naš Knez Mark Englez sa svojom suprugom ode na EU crusing, a naš vječni Knez Čejo iznova se lagano sprema za Tajland. To što tamo češće padaju bombe od kiše, našeg Čeju ne zaustavlja na redovnom mjesečnom odmoru. Ipak, subotnje okupljanje se još uvijek ne propušta, al’ kako je gužva s Pila, kako je gužva s parkingom oko Grada i na Buži, da – još uvijek je cijena sata 40 kuna, nakon teško pronađenog mjesta za metalnog ljubimca, spuštamo se s Ploča. A kad tamo, po sred mosta iza Revelina s pogledom na Porat i Porporelu, sretosmo našu Dubu, ljepša nego ikad! Zrači naša Dube! Izljubismo se od sreće kao stari i vječni prijatelji, Jozo se i na pete teškom mukom propeo za učinit poljubit je. Rekosmo kako joj očito boravak u Briselu i te kako odgovara, ona se nasmija kako ona već to zna, te smo se i uslikali za uspomenu. S Porporelom iza nas. Pitamo je što Porporelaše i Nazbiljovce ne zove do Brisela, mi bi i tamo kazin učinjeli? Ajde, kaže Dube, nije isključeno. Al’ i doda „jer to zbog onih kazina i škeraca koje ste mi činili?“ Ma joj mi odgovorismo u glas „Dube draga, veliki praštaju!“ Primijetili smo i mobitel joj je one njene ljubičaste boje, „šujičaste“ kako bi mi u Gradu znali šaljivo reći. I na to se naša Dube samo nasmije i kaže kako joj je drago što smo se sreli, ali žuri joj se, ima nešto dogovoreno, već kasni. Pa smo se i za rastanak izljubili, ma i izgrlili kao vječni prijatelji i zaključili kako uvijek kad dođe novi vladar, mi žalimo za starim. Neka čudna sudba naše čeljadi. A u tom spustu u Grad i do Fontane, na dnu skalina od Dominikanaca, po običaju srećemo onaj lijepi simbol našeg Grada, našu Katu Stojanović. Neki dan sam je uslikao među turistima, svi je slikavaju kako tu na skalinima veze svoje rukotvorine, a sad se zbog kiše skrila u staru puškarnicu preko puta. Iza je gradski zahod, pa je naša Kate stavila mali kušin, da je ne probije propuh. Ma je i tu svi turisti slikavaju, jer Kate je ono nešto najljepše naših ljetnih sezona. Ako nas Dube zovne u Brisel i Kate ide s nama. Dube, samo zovi, na tebe je red…
Ajmo, sve u najam!
A u Fontani sve ljuto, spominje se voda, prljava, zamućena, smeđa… ni za pit, ni za prat se, ma ni robu se s njom ne može oprat. Ni popišat se na miru ne može, pustiš iza vodu, a ona smeđa, pa ne znaš ni što si učinio, pišo il’, da prostite, pos*o! Ovih dana ni uz kavu se ne daje voda u kafićima, kažu naše Ivanka i Danica iz Fontane da voda nije za piće, mi to znamo, al’ aj našim dragim turistima to pojasni! Grad biser i ponos turizma, a voda zamućena i nije za piće ni za tuširanje nakon svake kiše. Možda i to treba dati u najavu i reklamu za naredne sezone i poziv novim turistima, nek’ znaju što ih čeka ako, ne dao Bog većeg zla i kiša, dođu do Grada. ‘Treba s bidonima u Andra u ured, napunit ih na one njihove aparate!’ Pa ide priča o iznajmljivanju svega, sve u Gradu i oko njega se daje u najam, pedeset, sto godina, biraj kol’ko, „Bing, kako brat?“ kao Sir Oliver u stripu „Alan Ford“. Jedine odluke koje naši vijećnici donose su te o najmu svega. Pitaju li se što će ostavit za iznajmiti onima koji dođu iza njih. Pa trebat će i njima provizija za preživjet! Zapravo, cijeli Dubrovnik ode u najam, raznim svjetskim hohštaplerima, te nakon svega neće ostat ništa. Možda naredna za najam bude Sponza? Idealna je za kafić, ispred stolovi s pogledom na Orlanda i crkvu našeg Parca, zaštitnika Grada nam, Svetog Vlaha, te za ugodan odmor nakon đira Stradunom. A gore na taraci restoran s pogledom na Stradun. Ej, tko može taj pogled platit! Između stolova i gostiju Knez će otvarati Igre. Gosti će s njim pravit „selfi“. Za spomen da su bili i vidjeli Grad. Arhiv ionako uskoro seli, tu ide kuhinja i unutarnji dio restorana, skriven od pogleda, ezoteričan, opuštajući…Koja će se tek cijena najma za Sponzu dobit? Mrak! A tek provizija… Vijećnici, spremni? I know my people! A onda i Dvor, u najam, naravno. Ma, sve… Do kraja ponosa, stare slave i današnjeg obraza.
Čeljad s gornje bande
Do Fontane navrati redovno i gospar Ivo Marčnko, pa smo se iznova vratili do njegove, Petilovrijenci ulice. Više za spomenut čeljad koja je u toj ulici nekad živjela, a manje za navoditi ovo malo njih koji su još uvijek u njoj. Donji dio ove ulice već smo spominjali, sve do Prijekog. A tu, na kantunu još tamo dvije tisuće i prve, druge godine, Petilovrijenci ulica dobila je poznatu stanarku. Austrijska barunica Francesca von Habsburg, koja je u danima najtežih ratnih razaranja Dubrovnika jako puno učinila za zaštitu i restauraciju dubrovačke spomeničke baštine i umjetnina, kupila je tada kuću trokatnicu na kantunu ulice Prijeko i ulice Petilovrijenci, spominjalo se za nekih 400 tisuća eura, od dotadašnjeg vlasnika kolekcionara slika i galerista Avda Ćimića, koji je do tada u prizemlju imao galeriju. Bio je to početak prodaje kuća po Gradu znanim likovima. Kažu kako je tada krenulo… A sad i svi ti znani bogati stranci prodaju to što su kupili, vide i oni kako ovdje u Gradu više nema mira. I ne tako davno i barunica je nakon duže prodaje ovu kuću i prodala, „nekim ljudima, dođu samo ljeti“. A onda dalje, od Prijekog uz skale. U tim gornjim dijelovima svih ulica na Prijekom još se da naći po koje domaće čeljadi i poneki ostatak nekadašnjeg života Grada. Gore, osim ponekog apartmana, turizam i ugostiteljstvo još nisu preuzeli stvar u svoje špage. Spominjali smo već kako je na desnu bandu ulice prva vrata Perica Gerica Kisić, iznad njega Nada Zanze, pa su neki magazini, pa obitelj Ljepotica, Daničić, Čikato… do vrha i zadnjih vrata gdje je naš Ivo. A iznova dolje s Prijekog na lijevu „bandu pod istu komandu“, Petilovrijenci ulicom prvo je Matica iseljenika gdje je trenutno izložba naše drage Jagode Lasić, skalama iznad su apartmani, a tu je nekad živio stari barkariol Martin, pa obitelji Ficović, Šumić, Ligorio, Musladin, Kolić, Bilić, a tetu Mariju Matana smo neki dan zatekli, ispod tiramola koji je robom spajao funjestre ulice. Naravno, ima tu još priča o čeljadi ove ulice…