Ulicama moga Grada

Priče o uličnim zgodama

Sredina je listopada, nakon prve kave u „Prima“ sjedimo u „Fontani“, zadnje su to betule i okupljališta domaće čeljadi. Sad već škerca radi – nazvani smo „subotari“, eto i rime, jer se kako – tako i unatoč ovom kazinu od života još uvijek nalazimo oko devet, deset svake subote na „turi razgovora“.

Dan je kraći, pa gledamo kako jutarnje sunce izlazeći sa Žarkovice obasjava kip Svetog Vlaha na vrhu njegove crkve. To prvi primjećuje i poetično pojašnjava istinski gospar od Grada Tomislav Šuljak. Pogled na tu ljepotu nam je kroz Ulicu Između Polača. Pogled je malen i uzak između nekadašnjih palača, ali prelijep. Ljetna sezona ide kraju, ipak gužve su i te subote nepodnošljive. Slušamo i čitamo svako jutro kako se ruše svi rekordi u „ostvarenim noćenjima“, ali prijeteći nam poručuju kako se mora i može i bolje, ka još većim brojkama naših dragih turista, u narednim sezonama i ljetima. Pitamo se do kojih granica nepodnošljivosti? Kao rezultat tih brojki sve oko nas smrdi po odavno  nepromijenjenom ulju iz friteza, na odmrznute lignje i patate, a tek kako vonja na luk! Kažu kako luk „ubija“ smrad prijašnjeg jela pečenog u korištenom ulju, pa ga se ne mora mijenjati. Očito naši ugostitelji to dobro znaju, te se koriste tim savjetom. To što cijeli Grad smrdi, njima nije važno. Oni ionako samo broje solde u svom takujinu.

Brza i pohlepna zarada
„Pohlepa za novcem upravlja turizmom u Dubrovniku“ nedavno pametno zaključi gospođa Pave Župan Rusković, koja je dugo godina provela u turizmu, pa valjda zna što govori. Reče ona u tom razgovoru, naravno ne u dubrovačkim medijima, njima se to ne da objaviti jer „istina boli“, kako je „Dubrovnik prešao granicu na kojoj količina turista utječe na kvalitetu“ i kako se te gužve sasvim sigurno ne sviđaju ni lokalnim stanovnicima, dakle nama, ali ni pravim turistima, ali očito „brza zarada“ na kratko vrijeme odgovara onima koji na turistima zarađuju. Jer, kako reče naša Pave „svi su oni, od lokalne vlasti do malih preprodavača suvenira, ujedinjeni u interesu da zarade što više u kratkom vremenu!“ Čitamo dalje našu gospođu Pavu, pametno zbori nakon još jedne sezone obilježene isključivo pohlepom i poručuje pametnim za naučit štogod za naredne godine, ali pametnih je malo, a pohlepnih je u našem Gradu sve više! Pa kaže nam i kako bi se konačno trebao uvesti neki red, jer ako se „samo nastavi puniti proračun i džepove kao do sada, kako će za deset godina izgledati Dubrovnik?“ Hoćemo li, kao na primjer Venecija s kojom se volimo uspoređivati, nakon svega i nakon totalnog raspada grada zbog turizma i sulude zarade, pokušati vratiti lokalno stanovništvo natrag, kako bi Grad bio živ za te turiste, a ne mrtvi grad, što lagano postaje. Kvaliteta života ovo malo preostalih stanovnika Grada sada je već neizdrživa. Uspoređujući ljetni kazin sa praznom zimom koja nam dolazi, gospođa Pave reče i kako „zimi u kućama unutar dubrovačkih zidina gore svjetla rijetkih stanara koji još odlijevaju primamljivim ponudama za prodaju svojih kuća. Navečer bi se na Stradunu većim dijelom godine moglo igrati na „velike branke“, a da nikome ne smetate, dok vam ljeti treba i sat vremena da u zgusnutoj koloni prijeđete tristotinjak metara od Pila do Ploča!“ Kažu kako je sad već i apartmana unutar Zidina više nego stanovnika u Gradu. Toliko o još jednom ljetu i sezoni iza nas. I zaključuje ono što i mi znamo, Grad je zimi najljepši, tada ga se da vidjeti na miru, uživati u njemu, u ljepoti mu i skladu, na miru i bez gužvi, te tko ga tada dođe posjetiti, provesti će lijepe dane u njemu. Kao mi, preostali „Indijanci“ koji jedva čekaju te mirne dane, kad ostanemo sami.

Djeca i golubovi
U tim razmišljanjima, dolazi poziv, gospođa Maja Milovčić zove na Zelenu ili Dživovu placu na kavu i malo ugodna razgovora, a poziv dame se ne odbija. Tamo u „Kamenice“, između banaka sa zelenilom i suvenirima, ispod suncobrana skriveni od jesenjeg sunca, Maja nam pokazuje fotografije koje je pronašla razbacane u svojim škrabicama. I uz svaku od njih ide priča… Naravno, snimila ih je manje – više Kaja Đerek. Gospođa Maja i gospar Tomo Šuljak, za početak još malo sjećanja na velikog gospara Miljenka Bracu Bjele. Veliki meštar čega god sve uhitio, divan čovjek, pravi gospar, bio je veselo čeljade, po stare dane, zadnjih godina zbog bolesti malo je vanka i mogao, ali zgoda s njim vazda je bilo. U zgradi gdje je živio sada su apartmani. Bio je veliki prijatelj iz djetinjstva sa dr. Veramentom, redovno se ta njihova družina sastajala, ma i po stare dane. Opet dolazi Kaja Đerek u priču, bez nje se o Petilovrijenci i ne može govoriti. Gledamo sliku na kojoj su djeca među golubovima, prisjeća se Maja „to su djeca iz naše ulice koja su joj pomagala, skupljali bi golubove hraneći ih oko Orlanda kukuruzom kojeg bi im ona dala, držali bi ih na okupu, onda bi došli turisti ili domaća čeljad, a Kaja bi to uslikala! Ma, Kaja bi ih okupljala i oko svoje butige, vazda su bili unutra s njom, pa im je pomagala oko „izložbe radova“ koje bi oni prodavali u ulici, na izlogu „Ćika“. Zaradili bi sebi za džeparac!“ Kaja je 40 godina provela u Petilovrijenci i u svojoj butigi, skoro na svakoj od ovih fotografija vidi se njena foto radnja, na neki način središte zbivanja ove ulice. Jednom je rekla kako ima milijun fotografija iz te ulice. Samo ih treba potražiti.

Gaćice kao senjo
A nama u priču dolazi iznova i teta Neže, draga fina gospođa koja je radila kao čistačica u Gradskoj, ali i njen muž, Đuro Erbest, meštar koji je od kartona načinio špaher dumnama nekad davno. Kad im je izgorio, bilo je kasno. A onda se gospođa Maja prisjetila još jednog velikog i davnog lika ove ulice,gospara Nika Matkovića. Dugo godina radio je u Panami i kad se vratio u Grad, po svemu je to bilo vidljivo. Uvijek je hodao, i zimi i ljeti, sa lijepim klobukom na glavi, naravno panamskim, zatim u raznim vestama od lana, uz lijepe elegantne cipele. Živio je na vrhu prvog dijela ove ulice, odmah gore uz Prijeko. Jedno vrijeme iznajmljivao je kamaru raznim djevojkama, često i „zaigrana“ morala. Imao je s njima poslovan dogovor, kad bi im netko došao u vizitu, one bi na tiramol zakačile svoje gaćice i on bi znao da je s njima netko unutra i da je bolje ne smetat. Kad nije bilo obješenih gaćica, znao je da može unutra, u sebe doma. Gaćice su bile senjo, njihov tajni dogovor. Žene iz ulice znale bi reći „a što će drugo objesit nego gaćice, kad ih ionako moraju skinut za poso!“ Najviše bi ga karala teta Neža, kad bi je naljutio ona bi mu svašta pribokala: „Prasac stari, čim se baviš, šporkim poslom!“ Ma nije se gospar Niko time bavio, već djevojke kojima je iznajmio kamaru. tako se pravdao i tako bi se u ulici govorilo. Kaja zna reć’ kako su sve ulice u Gradu nekad bile takve, pune života, pune čeljadi, pune djece…I kako svaka ima puno lijepih, životnih priča. Tako i Petilovrijenci…

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija