Pjevač Bobby ‘Blitz’ Ellsworth i basist D.D. Verni svoju čak četrdeset tri godine dugačku thrash metal karijeru nedavno su obilježili izdavanjem okruglog dvadesetog albuma svoje grupe Overkill pod nazivom ‘Scorched’. Ovaj band iz New Jerseya jedna je od prvih thrash metal grupa uopće, nastala već 1980., punih godinu dana prije ijednog banda ‘Velike četvorke’. Nastavši iz pepela punk grupe The Lubricunts svoje ime duguju pjesmi Motörheada pa je vrlo lako zaključiti koja su im bila glavna glazbena nadahnuća. U početku su svirali obrade Ramonesa, Dead Boysa, Motörheada i Priesta, da bi vrlo brzo tu mješavinu žanrova oformili u danas legendarni Overkill zvuk – ako ste ikada čuli ijednu njihovu pjesmu, odmah ćete prepoznati upečatljivi Blitzov vokal i nema šanse da ga pobrkate s bilo kojom drugom grupom.
Iako među prvim thrash grupama, morali su skoro pet godina čekati na izdavanje svojeg prvog albuma ‘Feel the Fire’, nakon što su svojim demom oduševili Jona Zazulu, vlasnika Megaforce Records. Tim albumom zavrjeđuju ugovor s Atlantic Records, čime postaju jedan od prvih thrash bandova koji snima za veliku diskografsku kuću. Taj potpis ih lansira u prvu ligu metala s albumima ‘Taking Over’, ‘Under the Influence’ i ‘The Years of Decay’ te s hitovima ‘Hello from the Gutter’ i ‘‘Elimination’ osvajaju cijeli svijet neprekidnim turnejama sa skoro svakim respektabilnim metal bandom. Njihov peti album ‘Horrorscope’ iz 1991. postaje njihov najuspješniji i najžešći album sa naslovnom pjesmom i hitom ‘Thanx for Nothin’’. I kad su u devedesetim skoro svi thrash bandovi pokleknuli pod naletom grungea i pokušavali se manje/više neuspješno prilagoditi trendovima, Overkill je nastavio prašiti svoj stil. Albumom ‘Necroshine’ iz 1999. postaju prvi thrash metal band koji je izdao deset albuma – Sodom i Kreator kasnili su nekoliko godina.
Taj uspjeh krakterističan je za Overkill, jedan od rijetkih thrash bandova koji se nikad nije raspao, promijenio stil, niti dugo pauzirao. Dapače, u nekarakterističnom potezu za grupu, ‘Scorched’ izlazi čak četiri godine nakon njegovog prethodnika ‘The Wings of War’. Zapravo je album bio zgotovljen još u proljeće 2021., no globalna pandemija ga je nekoliko puta odgodila. Album je tipični Overkill, deset žestokih stvari u pedeset minuta, bez balada, bez kompromisa, bez poluproizvoda – samo čisti opaki thrash metal kao stvoren za šutku i headbanging, pun energije koju rijetko imaju upola mlađe grupe.
Grupu danas, osim svoja dva osnivača, tvore gitaristi Dave Linsk i Derek Tailer te bubnjar Jason Bittner i ta petorka u album ulazi žestokim klizećim startom, istoimenom šestominutnom pjesmom, ujedno i najdužom na ploči. Ellsworth briljira svojim jedinstvenim vokalom, gitare pršte iz zvučnika, a ritam sekcija vuče cijelu stvar kao parna lokomotiva nakrcana ugljenom do vrha furune. Bez pardona nastavljaju s ‘Goin’ Home’, a onda dolaze do meni najdražih ‘The Surgeon’ i ‘Twist of the Wick’ koje su me u trenu vratile u osamdesete, tamo negdje oko ‘Under the Influence’. Ako tražite još brzine tu je ‘Harder They Fall’, a ‘Fever’ i ‘Bag o’ Bones’ je vjerojatno najsporije što ekipa iz Overkilla može napraviti (napomena: ove stvari uopće nisu spore).
Sa ‘Scorched’ Overkill dokazuje da, iako već polako nose šest banki na leđima, i dalje imaju dovoljno force da pokrenu i najljenije fanove iz svojih fotelja, i da još uvijek na glazbenoj sceni postoji mjesto za grupe koje neće izdati osamdeset-minutni napuhani galofak napisan od strane streaming algoritma za maksimalnu komercijalnost. Komercijala nikad nije bio krajnji cilj Overkilla, i mada su u svojoj povijesti prodali čak dvadesetak milijuna albuma, i dan danas ostaju vrlo važan i uspješan underground thrash band, i uz Anthrax i Nuclear Assault najzvučnije ime njujorškog thrasha.