Petnaestogodišnji Nevio Krešić dječak je s posebno pričom. Jedan je od samo dva dječaka u Hrvatskoj sa sindromom Majewski tip 2, što je iznimno rijedak tip dvarfizma. Ali dijagnoza ga ne sprječava da radi sve što i njegovi vršnjaci pa je tako Nevio uz ogromnu pomoć majke Tee Đurović koja je svakodnevno učila s njim, uspješno završio osnovnu školu te upisao srednju.
Osim majke Tee, koja je s njim prolazila sva učenja i pripreme za ispite, Neviju je najveća sreća uvijek njegova starija 22-godišnja sestra Tina, studentica sociologije i komunikologije koju Nevio obožava. Tata Davorin ga je s druge strane vodio s prijateljima na sportska događanja jer Nevio marljivo trenira nogomet, padel i plivanje, iako su trenutno sve aktivnosti na pauzi zbog operacije koljena koja ga očekuje na jesen.
Njegova majka Tea priznaje kako prije osam godina nije mogla ni zamisliti da će njezin sin jednog dana uspješno završiti osnovnu školu.
– A evo, već je došao do kraja osnovne škole. Osjećaj je neopisiv. Sretni smo do neba i beskrajno zahvalni. Nisam očekivala ovakav rasplet jer su prognoze od samog početka bile teške. Govorili su nam da možda neće doživjeti ni 15. godinu života, a danas završava osnovnu školu i upisuje srednju. Za mene kao majku to je najveći mogući dar – govori Tea Đurović u razgovoru za 24sata.
– Trudili smo se ispuniti mu svaku želju i naučiti ga da mora pokušati sve sam. Odgajali smo ga da pomiče vlastite granice i da ne odustaje čim nešto postane teško – kaže Tea.
Nevio je posljednje dvije godine, dodaje, maštao o tome da upiše ugostiteljsku školu i postane konobar. Međutim, zbog zdravstvenih ograničenja to nije bilo moguće pa je zajedno s roditeljima pronašao drugo rješenje.
– Upisao je smjer upravno-pravni referent u Ekonomskoj školi. Pisanje mu ide teže pa puno više voli raditi na računalu. Zna osnove rada na računalu, to ga zanima i vjerujemo da bi mu to moglo biti dobro zanimanje. Sve smo mu objasnili kroz razgovor. On razumije kada nešto ne može i spreman je prihvatiti drugu opciju. Savjestan je, dobar i sluša naše savjete – kaže nam njegova majka.
– U osam godina samo je dva puta zaplakao zbog nečega u školi. Iskreno, bojali smo se kako će ga djeca prihvatiti jer je fizički manji od svojih vršnjaka. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Njegov razred je nevjerojatan – ističe. Školski prijatelji pomagali su mu, dodaje, u svakodnevnim situacijama bez da ih je itko na to poticao.
– Čim bi ga dovela u školu, natjecali su se tko će mu ponijeti ruksak. No mi smo govorili, mi ćemo. Isto tako su mu pomagali prepisivati s ploče jer mu pisanje ide sporije, bili su uz njega na izletima, ekskurzijama i svakom školskom događaju jer sam ja išla isto s njima na sve izlete. Djeca su prema njemu bila toliko dobra da sam se često rasplakala od sreće. Upoznala sam ih sve i postali smo kao jedna velika obitelj. Na gotovo svaki njegov rođendan od prvog do osmog razreda dolazio mu je cijeli razred. To dovoljno govori kakve je ljude upoznao – navodi.
Tea kaže kako Neviju nikada nisu bile najvažnije ocjene.
– Njegova najveća želja bila je da pronađe prijatelje i da ga djeca prihvate. Zna da je malen, ali nikada nije dopustio da ga to definira. Uvijek kaže da je velik, samo sporije raste – otkriva Tea.
Unatoč dijagnozi, Nevio je izuzetno aktivan.
– Brz je, diže utege, pliva, trči i neke stvari radi bolje od svojih vršnjaka. Obožava sport i nikada nije dopuštao da ga bolest ograničava više nego što mora – dodaje.
Iako je u školi bio vrijedan i odgovoran učenik, put do dobrih rezultata nije bio lagan.
– Ako razred dobije petnaest pitanja iz geografije, ja ih s njim kod kuće učim satima. Čitanje mu ide sporije, pamćenje zahtijeva puno ponavljanja i zato je svaki test rezultat velikog rada – dodaje.
– Imali smo odličnu suradnju sa školom. Profesori su mu prilagodili način ispitivanja, ali su kriteriji ostali isti. Morao je učiti kao i svi drugi. Njegova velika prednost je što na nastavi pažljivo sluša pa mu je kod kuće ipak nešto lakše. Od rođenja je izuzetno poslušan i odgovoran – navodi.
Priznaje da je upravo učenje obilježilo posljednjih osam godina.
– Nakon škole slijedilo je plivanje, pa učenje, pa trening boksa ili padela. Najteže mi je bilo svakodnevno učiti s njim. To je zahtijevalo ogromno strpljenje i trud. Ali kada na kraju godine vidim njegov osmijeh, znam da je vrijedilo svake minute – dodaje.
Iako je upis u srednju školu razlog za slavlje, obitelj sada razmišlja o novom izazovu.
– U rujnu ga čeka operacija koljena. Već smo dobili ortozu i nadam se da ga oporavak neće previše udaljiti od početka škole jer su prvi dani važni zbog upoznavanja novih prijatelja. Najviše od svega želim da bude zdrav i da u srednjoj školi provede što manje vremena po bolnicama – kaže.
Za srednju školu, ističe da nema velikih strahova.
– Nije mi pričao da ga je strah. Jedino ga zanima hoće li upoznati dobre prijatelje i hoće li možda biti netko iz stare škole. Nama škola nikada nije bila samo zbog znanja. Ona je prilika da se druži, razvija samostalnost i pokaže koliko zapravo može – priča nam Tea.
Nevio je godinama bio izuzetno aktivan. Trenirao je nogomet, plivanje, boks, padel, sudjelovao na Spartan utrkama s Hybrid Teamom Dubrovnik, tatom Davorinom i njegovim prijateljima u koje se Nevio jako ugledao, a mama kaže da je gotovo svaki dan bio u nekoj sportskoj aktivnosti.
– Cijeli je u mišićima, obožava sport i jako mu nedostaju treninzi. Zbog koljena sada ne smije gotovo ništa, čak ni u aquapark. Ovo ljeto mu je najteže jer je praktički isključen iz svega – dodaje.
Ipak, pronašao je način da ostane uz sport koji voli.
– Pomaže na padel terenima. Dodaje loptice, poslužuje igrače, pomaže oko reketa i terena. Dečki mu zauzvrat plate termin ili ga počaste, a on novac sprema u svoju kasicu. Najvažnije mu je da se osjeća prihvaćeno i da je dio ekipe. Tako si i zaradi nešto za playstation igrice. Ima Playstation, no uvijek su tu neke nove igrice – navodi.
Tea posebno ističe odnos koji Nevio ima sa starijom sestrom Tinom.
– Ona mu je sve. Studira u Zagrebu sociologiju i komunikologiju, a kada dođe kući, Nevio ne skida osmijeh s lica. Kad god Nevio ide u Zagreb na operacije ili preglede, jedino što ga veseli jest činjenica da će biti s njom. Tina ga vodi sa sobom na druženja, večere, izlaske i upoznaje ga sa svojim prijateljima. Ona radi preko ljeta u Cavtatu pa ga vodim na plažu gdje ona radi iako tad ne može biti s njom, ali njenu je samo važno da je ona tu blizu. Uvijek je uz njega i stvarno mu je najveća sreća. Njihova povezanost nešto je posebno – kaže njihova majka Tea.
Dok ga na jesen očekuje nova operacija i početak srednjoškolskog obrazovanja, Nevio i njegova obitelj nastavljaju živjeti onako kako su i dosad korak po korak, uz puno rada, podrške i osmijeha. Priča o završetku osnovne škole za njih nije samo školski uspjeh, nego potvrda da se upornošću, ljubavlju i zajedništvom mogu nadmašiti i prognoze koje su nekoć djelovale nepremostivo.
