Aktualno

NEŠTO SASVIM OSOBNO Razumijem upute epidemiologa. Ali, razumiju li oni suze školaraca?

S jednom rečenicom, koja mi je poput jeke satima odzvanjala u glavi, ostvarila mi se noćna mora koja me prati još od 2020. godine, od trenutka kada je moj tadašnji prvašić krenuo u školsku avanturu. ‘Od sutra smo u vjerojatno u izolaciji’, riječi su s kojima me je dočekala učiteljica, a koje su se nekoliko sati nakon i obistinile.

Cijeli razred završio je u izolaciji i na online nastavi. Odmah su mi se počele vraćati slike iz ožujka prošle godine, kada je nastava zbog podivljalih brojki novih slučajeva zaraze, bila izvan učionica. Ne znam tko je u toj situaciji bio više rastresen i dotučen, moj prvašić kojemu je mjesto u klupama, a ne za ekranom, i koji je silno čeznuo za prijateljima, ili ja koja, eto, ima sreće da dobar dio svoga posla može odrađivati iz doma pa sam imala taj luksuz biti uz nju.

Poruke, zadatci, snimanje čitanja, priča, pjesama, slanje, video pozivi… Sve to znalo se odužiti i na cijeli dan i spojiti se s virtualnim sastancima redakcije i tekstovima koje sam mora predati do deadline-a za tiskano izdanje. Kasnije sam se znala šaliti kako je dobro da u cijelom tom metežu i kaosu s kojim sam se suočila, nisam učiteljici na pregled poslala koji moj tekst, a grafičarima predala djetetove školske i domaće radove.

Pitam se kako bih sve to uspjela ‘ishendlati’ da imam više od jednog djeteta? Divim se roditeljima s više djece koji su to uspjeli. A gdje su tek sva ona djeca koja su morala kroz sve to sama proći jer im roditelji moraju raditi. No, dobro, preživjeli smo i to, i znam da to nije najgore što se čovjeku može dogoditi, ali…

Nekako smo dalje uspijevali odoljeti izolacijama, sve do studenog 2021. godine kad se ista srećom spojila s praznicima i dvodnevnom online nastavom koju smo ležernije odradili, a izostanak iz škole sveo se na samo jedan dan. No, neću zaboraviti suze koje su se slijevale niz lice djeteta kad sam mu, uoči početka praznika, rekla kako će ih morati provesti – doma. Stigao je i siječanj, nakon božićnih i novogodišnjih praznika učenici su se srećom, unatoč velikim brojevima novooboljelih, vratili u škole, ali ta je sreća za moga drugaša trajala samo dva dana.

Zar bih stvarno svoje osmogodišnje dijete trebala deset dana zatvoriti u sobu, ostavljati mu hranu pred vratima i pustiti ga da se samo snađe u školi na daljinu?! Po epidemiolozima je to osnovno pravilo samoizolacije! Eto, neka mi netko objasni kako to postići? Kako ne zagrliti i ne utješiti dijete kada mu je teško?

Upute u pdf-u
I sad dolazimo do razloga pisanja ovog teksta, a to su upute epidemiologa, koje nismo dobili telefonski već u obliku pdf dokumenta. Riječ je, naime, o dopisu kojega je Služba za epidemiologiju proslijedila svim školama u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Iz njega tako doznajemo i kako zbog velikog broja novooboljelih osoba, djelatnici Zavoda za javno zdravstvo više nisu u mogućnosti obrađivati kontakte pozitivnih osoba pa se oni trebaju javljati svojim liječnicima.

Pa tako smo i mi morali utvrditi tko je bliski kontakt pozitivnih. Hm… Vidjela sam djetetu strah u očima kad sam ga ispitivala o ta dva dana provedena u školi, a sve se svodilo na ono: Gdje si i s kim bio? Nije mi čudan taj strah i nelagoda kad znam kako već dvije godine sluša o tome da ne bi bilo dobro da se grli s prijateljicama, da s njima dijeli hranu, školski pribor… Djeca se zaborave, i normalno je da će prijateljima poletjeti u zagrljaj nakon praznika, da će podijeliti slatkiše, smoki, štapiće…. Kako im to uopće možemo zabranjivati? Došli smo i do dijela ovog dopisa, koji me je potaknuo na ovaj komentar, a u kojem epidemiolozi objašnjavaju pravila samoizolacije.

Podrazumijeva se, naravno, da će dijete ostati u kući i to mi nije sporno. Srećom, imamo mali komadić tarace pa po ovim lijepim sunčanim danima uspijemo udahnuti svježeg zraka i upiti koju zraku sunca, no, ima i onih koji žive u stanu, bez tarace i vrta… Ne mogu ni zamisliti kako je njima stati unutar četiri zida deset dana ‘bez sunca i mjeseca’. Pregrmi se i to. Ali…

Razumijem ja da je COVID-19 za mnoge opasna i teška bolest. Razumijem da se moramo paziti i čuvati, nositi maske u butigama i ostalim zatvorenim javnim prostorima. Razumijem da moramo misliti na naše starije i njih čuvati. Razumijem i da treba izbjegavati veća okupljanja. I svega toga se držim. No, kad smo kod većih okupljanja, sjećate li se fotografija sa Straduna sa Stare godine? S dječjeg dočeka, s večernjeg koncerta?

Zatvori dijete u sobu na deset dana
U uputama upućenim županijskim školskim ustanovama, dakle one se odnose i na djecu, piše i kako osoba u samoizolaciji mora boraviti u posebnoj prostoriji, bez bliskog kontakta s ostalim ukućanima te nositi masku kad ide na zahod!

Zar bih stvarno svoje osmogodišnje dijete trebala deset dana zatvoriti u sobu, ostavljati mu hranu pred vratima i pustiti ga da se samo snađe u školi na daljinu?! Po epidemiolozima je to osnovno pravilo samoizolacije! Eto, neka mi netko objasni kako to postići? Kako ne zagrliti i ne utješiti dijete kada mu je teško? A teško mu je često jer mora stati doma, jer ne vidi prijatelje, jer ne ide na treninge, jer čeznutljivo gleda djecu koja svako malo prođu ulicom pored kuće… Kako mu ne pomoći kad mu na tabletu zapne s ‘Teamsom’, osnovnim alatom za online nastavu i kako očekivati da će samo snimiti pjevanje iz glazbenog ili neki drugi školski zadatak i poslati učiteljici na pregled? Ok, današnja djeca snalažljivija su s čudima tehnologije nego li ja to želim sebi priznati, ali opet joj za sve to treba kontakt sa mnom, treba joj moj mobitel, treba joj netko pregledati to što je snimila i poslala…

Eh, imaju epidemiolozi i za to rješenje, odnosno postoje i upute za one koji nemaju prostornih mogućnosti izolirati osobu u samoizolaciji, koja je usput rečeno, zapravo zdrava. Dakle, tko nema prostornih mogućnosti za boravak u posebnoj prostoriji, od ukućana treba držati fizički razmak i – pazite sad ovo – nositi masku! Kao da do trenutka odlaska u samoizolaciju nismo svi boravili u istim prostorijama?

Kao da nam nije više svima ‘puna pipa’ nošenja maski pa ih sad još trebamo nositi i doma. Zanima me samo pridržava li se itko ovih uputa kada su u pitanju djeca. O odraslima ovdje ne govorim, iako, vjerujem kako je svakom čovjeku jednako teško biti deset dana izoliran.

Ukradeno djetinjstvo
Razumijem ja da je COVID-19 za mnoge opasna i teška bolest. Razumijem da se moramo paziti i čuvati, nositi maske u butigama i ostalim zatvorenim javnim prostorima. Razumijem da moramo misliti na naše starije i njih čuvati. Razumijem i da treba izbjegavati veća okupljanja. I svega toga se držim. No, kad smo kod većih okupljanja, sjećate li se fotografija sa Straduna sa Stare godine? S dječjeg dočeka, s večernjeg koncerta? Pa tu je bila ‘duša na duši’, svi redom bez maski.

I to se toleriralo, to se unatoč pojavi i ubrzanom širenju omikrona dozvolilo. A ja bih svom zdravom osmogodišnjem djetetu trebala narediti da deset dana čami samo u sobi i brine se za sebe kao da je odrasla osoba?! Kao da mu nije dovoljno ukradeno djetinjstvo u ove dvije godine novog normalnog? Počevši od predškolskih dana, kada je naprasno završena njegova vrtićka avantura, do stalnog slušanja o tome kako se ne smije previše približavati drugoj djeci i svojim prijateljima.

I ne trebaju nam psiholozi, sociolozi i drugi stručnjaci reći kako će ovo sve utjecati na emocionalni razvoj naših najmlađih. Dovoljno mi je uhvatiti njen pogled dok kroz koltrinu na prozoru viri djecu koja prolaze ulicom. Želimo li djeci ovakvo djetinjstvo?

Pročitajte još

PROVJERILI SMO ŠTO SE DOGAĐA NA LAPADSKOJ PLAŽI Uljepšavanje Copacabane ili betoniranje?

Dulist

Psi i dalje čekaju na Žarkovici! Ističe zadnji zadani rok…

Dulist

‘Jednom Grof – uvijek Grof’: Održana skupština specijalne jedinice, predsjednik Nikica Lazarević

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija