Neno Belan jedan je od najvećih glazbenika koji već tri desetljeća djeluje na hrvatskoj glazbenoj sceni. Sve je počelo sa Đavolima s kojima je ‘Stajao na kantunu’, a nakon njih okušao se u solo vodama kako bi na kraju 1997. godine započeo glazbeni put s Fiumensima koji traje još i danas. U razgovoru za DuList otkrio nam je što misli o hrvatskoj glazbenoj sceni, koja mu je najdraža suradnja nastala tijekom profesionalne karijere, kako mu je bilo stvarati dječje mjuzikle…
Prošle godine proslavili ste trideset godina karijere. Kakav je Neno Belan bio na početku karijere, a kakav je sad?
Suština je ista. U duši sam uvijek isti. Znatiželjan razigran, muzikalan… Godine idu, prošla je 31 godina od početka karijere. Svirao sam i prije same profesionalne karijere čijim početkom smatram trenutak kada sam potpisao ugovor i izdao prvu ploču. Dakle, prije toga sam svirao kao amater desetak godina tijekom osnovne škole, a onda sam u srednjoj školi pustio kosu i počeo svirati rock n’ roll, kupio električnu gitaru te svirao u bendovima. Onda su došli Đavoli koji su bili ustvari moj profesionalni projekt i s kojima sam napravio konkretan profesionalan uspjeh. Suština se nije promijenila, ali se ‘nataložilo’ iskustva tokom svih godina i neke stvari su se promijenile u objektivnom smislu, a u subjektivnom – sve je ostalo isto.
Nedostaju li Vam ta vremena?
Rado ih se sjećam. To je bila jako lijepa mladost kakva se samo može poželjeti. Ali ne živim u prošlosti. Živim sad i ovdje i okrenut samo prema budućnosti te razmišljam što napraviti sutra.
Možete li izdvojiti najdraži događaj s Đavolima?
O tomu bismo mogli sada pričati tri dana. Kako izdvojiti nešto najdraže? Pa to je sigurno kad sam izdao prvu ploču jer je to bilo ostvarenje sna. Da postanem velik, ne u egoističnom smislu, nego da odrastem i postanem profesionalan glazbenik. Kao prekrasan trenutak izdvojio bih onaj kad smo održali veliki samostalan koncert u mom rodnom gradu Splitu gdje smo napunili sportsku dvoranu Gripe. Tada sam se osjećao kao da lebdim tijekom cijelog koncerta. To je osjećaj koji tijekom života neću nikada zaboraviti.
Ove godine je izašao Vaš novi album ‘Sanjaj’ s devet pjesama. Kako biste opisali ovaj album, što ga možda izdvaja od ostalih?
Od 2002. godine kad smo izdali zadnji album u klasičnom smislu te riječi, dakle s deset novih pjesama… Onda sam tada već shvatio, prije petnaest godina, kako Internet preuzima primat i kako CD gubi na važnosti te se sve više manje prodaje. Obzirom kako sam već tada imao veliki repertoar iza sebe, nekoliko albuma, više nego dovoljno pjesama za koncerte, onda sam odlučio dalje djelovati na način da izdajem samo ‘singleove’. A albume izdajem samo čisto provizorno, onako kad se skupi desetak pjesama onda ih objedinim. Meni album više nije deset novih pjesama, već deset starih. Tako se i na albumu ‘Sanjaj’ nalaze ‘singleovi’ koje sam objavio proteklih pet godina, kao kompilaciju.
Ista četvorka Fiumensa žari i pali dvadeset godina. Kako ste to uspjeli?
To je stvarno rijetkost jer i oni najveći bendovi uvijek mijenjaju članove. Fiumensi su četvorka koja se prvi put zajedno 1997. godine popela na pozornicu i dosad smo opstali. To je kao jedna mala obitelj, dobro se razumijemo, funkcioniramo i osjećamo. Imamo, ono što bi se reklo, kilometara u nogama i koncerata iza sebe tako da smo jako profesionalni i rutinizirani na pozornici. Tim koji pobjeđuje – zašto biste ga mijenjali?
Koja Vam je najdraža glazbena suradnja nastala tijekom profesionalne karijere?
Imao sam dosta dueta i suradnji. Ne previše, ali sve su bile vrlo interesantne, uspješne i zanimljive, meni kao umjetniku. Prvu glazbenu suradnju imao sam s Anjom Šovagović Despot 1991. godine. Naime, nastupao sam u mjuziklu Splitski akvarel redatelja Krešimira Dolenčića koji je imao ideju među glumce ‘ubaciti’ par ljudi s estrade te je izabrao Tedija Spalata i mene. Glumili smo dva američka mornara koji su zavodili Anju Šovagović Despot. To je bilo odlično iskustvo gdje smo se družili i zabavljali, a odradili smo 32 predstave. Nažalost, počeo je rat i onda se to sve prekinulo. Tako sam predložio Anji, i rekao ‘kad sam ja došao na tvoje daske koje život znače, doći ti gostuj malo na moje’. Napravili smo zajedničku pjesmu ‘Ljubav postoji zbog nas’ koja se kasnije našla na mom prvom solo albumu. Trebali smo nastupiti s tom pjesmom na Splitskom festivalu, no bio je otkazan zbog rata. Ali ostala je lijepa pjesma. Kasnije sam surađivao sa Zoricom Kondžom, Dinom Dvornikom, Massimom, Dalekom obalom… Nadam se kako će još toga biti.
Završili ste novu pjesmu ‘Zvijezda moga sna’. Što Vam je najbitnije po pitanju stvaranja pjesme? Koji je to trenutak kad ste sigurni i kad možete reći ‘to je to’?
Stvaranje pjesme je kompleksan posao. Nije to samo – to. Prvo i inicijalno je da uzmeš gitaru, smisliš i napišeš neki tekst koji će imati svoju priču. To je tek početak, a onda na red ide aranžaman s kojim možeš popraviti pjesmu, ali i pokvariti. To je proces koji traje po više mjeseci u mom slučaju. A onda i kad je napraviš, ne znaš što će biti s njom, hoće li postati hit ili neće. To ni ja ne mogu procijeniti. Naravno, pošaljem mojim prijateljima i ljudima kojima vjerujem na procjenu i svatko ima svoje subjektivno mišljenje.
Vaša se kći isto bavi glazbom. Jeste li ikad mislili kako će odabrati baš takav put?
Završila je u Ljubljani ‘Sound Design’, a trebala bi sad na jesen ići u London. Roditelji mogu očekivati i ne očekivati, ali djeca sama izaberu svoj put. Nitko ni mene nije natjerao da budem ovo što jesam. Ja sam joj velika podrška.
Stvarate mjuzikle za djecu. Opišite našim čitateljima na čemu ste dosad radili.
Mi to zovemo family show jer su to predstave za velike i male. Tekstovi su vrlo inteligentni, čak postoje neke šale koje djeca ne razumiju, a odrasli se smiju. Uživaju i jedni i drugi. Pri šibenskom kazalištu smo napravili već tri mjuzikla – ‘Buratino’ što je ruska inačica Pinokija, ‘Matilda’ i ‘Čarobnjak iz Oza’. To su uvijek predstave za koju radim glazbu zbog čega smo odlučili staviti ju na ploču. Dosad smo napravili jednu ploču za Matildu koja je izdana prije godinu dana. Zanimljivo je to što sam zamolio kolege za pomoć te su se svi odazvali na što sam ih jako zahvalan. To su Oliver Dragojević, Marijan Ban, Zorica Kondža, Jelena Rozga, Maja Posavec, Luka Nižetić, Davor Gobac i Vanna. To je jako lijep proizvod i zasigurno ću objaviti ploče i za ostale predstave, na jesen, kako bih imao jednu trilogiju. Pregovaramo i za četvrti mjuzikl sa Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu. Bili smo na gostovanjima u brojnim hrvatskim gradovima, a možda dođemo i u Dubrovnik.
Što biste promijenili na hrvatskoj glazbenoj sceni?
Naša scena je raznolika, ali tko sam ja da išta mijenjam. Stvari se događaju same od sebe. Radim svoje i ne diram se u druge. Ne sviđaju mi se glazbene emisije gdje na brzinu proizvode instant zvijezde. A po meni je jedini i pravi put da netko postane kvalitetan, glazbenik koji će postati dugovječan, jest taj da napravi autorski rad i da nastupa na terenu sa svojim bendom. Iskoriste ih tako što su godinu dana u ‘žiži’ zbivanja na što nisu spremni, onda nestanu i dođu novi. Mislim kako to nije pravi put za mlade ljude. Mi smo tako počinjali, svirali u zadnjim rupama i na taj način sazreli. Temelj svega je autorski rad.