Svakog 18. studenog moje kćeri zapale dvije svijeće navečer u Vukovarskoj ulici. Premale su da bi išle u Vukovar, ni ne znaju točno što se tamo dogodilo, osim da je bilo jako grubo. „Tata, jesu li stradala i djeca?“ „Jesu, dušo.“ I to je dovoljno. Zašto ih opterećivati groznim detaljima, ta još uvijek su male.
Nažalost i ove je godine službeno prisjećanje na Vukovarsku žrtvu ostalo u sjeni dnevne politike. Moglo se to i očekivati. Ove sam godine odlazio u Vukovar tri puta, nikakve promjene u odnosu na prošlu godinu nisam zamijetio. Možda nekoliko novih fasada, nekoliko grafita, zatvorenih trgovina, i iste izraze lica.
Prošli smo se tjedan, obitelj i prijatelji, prisjetili mog starog, koji nas je napustio eto ima punih 15 godina. Kao i svake godine, bez nekog posebnog dogovora, svi odu na Danče, ponesu cvijeće, u tišini stoje nekoliko minuta. Ja obično sjednem na zidić, okrenem se prema moru i glumim da sam zagledan u daljinu. I ove godine su s nama bila i dva susjeda koja međusobno već godinama ne razgovaraju, dapače intenzivno se ne vole. Međutim, svaki put na Dančama stoje mirno jedan pored drugog (praveći se kao da ovog drugog uopće nema), vjerujem iz poštovanja prema mom ocu, jer zbog njega su došli. Kada bi bilo drukčije, vjerojatno bi ih zamolio da nikada više ne idu s nama mom ocu na grob.
Rastuži me i posrami da ne možemo u miru odati počast žrtvama Vukovara. Ne kažem to jer mi je stalo do ovih ili onih, lijevih ili desnih, vladajućih ili opozicije. Kada je u pitanju vrijeđanje ljudskog dostojanstva, svejedno je tko je započeo, a tko odgovorio. Pa valjda su otišli tamo zbog prisjećanja na sve stradale, djecu, civile, branitelje. Svi oni imaju nekog iza sebe tko danas glumi da je zagledan u daljinu, skrivajući suzu.
Svima nam je teško, ali njima je danas posebno teško, zar im ne možemo u tišini pružiti potporu?