Preživjeli smo i Elementarne čestice. Ništa nije odletjelo u zrak, nitko nije pucao, navodna strepnja koja je obuzela građane pred izvođenje Houellebecqa netragom je nestala, kao da je nikada nije ni bilo.
Reakcije su podijeljene: ili su to hvalospjevi (neki standardno očekivani) ili pak dvojbe je li nam sve to trebalo? Dubrovnik očito ima nemaštovitu kazališnu sezonu stoga su ovakve „propitujuće“ predstave prijeko potrebne. Ipak, je li im mjesto na Igrama ili bi trebale biti dio kazališnog repertoara?
Jasno je da često spominjana Manda Birimiša ud. Gotovac ne funkcionira bez skandala. Nisam puritanac, ali nisam oduševljen ni prostačenjem na sceni. Obožavam Krležu, koji je dopuštao vulgarizme poput savjeta Kamila Emeričkog sinu: „Coitus Condomatus“. No, kaže Manda: „Tradicionalni teatar osobno me ne zanima . Ne razlikujem ga od sapunica.“ Baš zato je u riječki HNK dovela Sevku u Glembayeve a na Lovrijenac predstavu u kojoj je masturbacija postala umjetnost.
Dala je Manda i praktične prijedloge kako poboljšati Igre: dijelila bi tako ona na koncertima publici brendirane kišobrane u slučaju kiše, kao u Berlinu, a mladići bi, kao u Avignonu, bacali bezbroj najjeftinijih letaka s programom Igrama koji bi padali poput cvijeća. Kiša u Dubrovniku ljeti je rijetka, a kada pada riječ je najčešće o pljusku – ne vjerujem da bi kišobrani omogućili praćenje koncerta. Letke je pak jedan redatelj prokomentirao: „dođu negdje, naprave smeće, a čišćenje ostave domaćinima.“
Vratimo se konceptualnoj krizi Igara. Kaže Manda: „Ne možemo se osloniti samo na dubrovačku publiku. Moramo među Dubrovčanima tražiti mladu, studentsku publiku. I moramo – iznalaziti načine kako ćemo i neuke i obične i male ljude privesti umjetnosti.“
Bravo! Privedimo neuke, neka gledaju tuđe elementarne čestice, kad ih ne mogu vidjeti u vlastitoj postelji…