Glazbenici su čest izvor holivudske inspiracije, pa tako u redovitim intervalima dobivamo odlične ozbiljne biografije poznatih glazbenika (‘Ray’, ‘Walk the Line’), nerijetko i biografske filmove fiktivnih glazbenika (‘A Star is Born’, ‘That Thing You Do’), a ponekad i komične ‘dokumentarce’ o izmišljenim likovima (‘This is Spinal Tap’, ‘Walk Hard’).
Od proteklog vikenda na popis možemo dodati još jedan pod-žanr: fiktivna biografija stvarnog glazbenika. Film je ‘Weird: The Al Yankovic Story’ i iznimno je duhovit izlet u čarobne osamdesete kako bismo saznali sve o liku i djelu poznatog američkog pjevača i harmonikaša ‘Weird Ala’ Yankovica (ako to već nije bilo evidentno iz naslova filma).
Čitatelji odrasli krajem prošlog stoljeća zasigurno znaju o kome je riječ, dok bilo tko čija godina rođenja počinje s dvojkom vjerojatno sada prvi put čuje za to ime.
U svakom slučaju, film se itekako isplati pogledati. Nećete saznati puno o Alovom životu, ali ćete se dobro nasmijati i saznati zašto je postao i ostao vrlo uspješan i popularan izvođač koji je u karijeri prodao više od petnaest milijuna albuma, osvojio čak pet Grammyja (uz dodatnih 11 nominacija) te uknjižio šest platinastih i četiri zlatne ploče. A sve na jednostavnom konceptu – duhovite parodije popularnih pjesama.
Uspješnu karijeru može zahvaliti voditelju popularnog kalifornijskog radio programa, Doktoru Dementu, koji je u svojoj emisiji pustio kućnu snimku tada šesnaestogodišnjeg Ala. Dr. Demento je premijerno pustio i prvu stvarnu parodiju ‘My Bologna’ (originalno ‘My Sharona’ grupe The Knack), a malo kasnije i ‘Another One Rides the Bus’ – parodiju grupe Queen. Pjesme su uvijek bile praćene Alovim virtuoznim sviranjem harmonike. Druga polovica slagalice uspjeha bila je streloviti rast popularnosti MTV-a, koji mu je dao dodatni poligon za komediju gdje je svaka parodija dobila i svoj šaljivi video-spot. Prvi uspjeh na MTV-u bila je pjesma ‘Ricky’ (po pjesmi ‘Mickey’ Tonyja Basila), a slijedile su ‘I Love Rocky Road’ i ‘Stop Draggin’ My Car Around’ koje su zajedno uz nekoliko originalnih pjesama tvorile prvi studijski album jednostavno nazvan ‘Weird Al Yankovic’. Sljedeći album ‘In 3-D’ daje mu puno veću vidljivost obradom pjesme ‘Beat It’ Michela Jacksona – ‘Eat It’.
Do danas je Weird Al izdao ukupno četrnaest studijskih albuma i preko stotinu pedeset pjesama (uz otprilike podjednak broj obrada i originalnih stvari). Osamdesete su bile zlatno doba parodija, te je nizao uspjehe iz godine u godinu svojim obradama Madonne (‘Like a Surgeon’), Kinksa (‘Yoda’), Cindy Lauper (‘Girls Just Want to Have Lunch’), Jamesa Browna (‘Living With a Hernia’), ponovno Michaela Jacksona (‘Fat’), Los Lobos (‘Lasagna’), R.E.M. (‘Spam’) i mnogih drugih. Godine 1989. snima i svoj prvi igrani film ‘UHF’ koji je unatoč visoko-kvalitetnom komičnom sadržaju doživio financijski neuspjeh.
Nakon kratke pauze u karijeri, Al osvaja jackpot obradom tada mega-popularne Nirvane s pjesmom ‘Smells Like Nirvana’.
Album ‘Off the Deep End’ na čijoj naslovnici parodira poznatu fotografiju bebe u bazenu s albuma ‘Nevermind’ dobiva platinasti certifikat i do tada najvišu poziciju (sedamnaesto mjesto) bilo kojeg njegovog albuma na Billboardovoj top-listi. Kasniji albumi također postižu znatan komercijalni uspjeh, a teme parodija također prate glazbene trendove pa rock gubi na važnosti, a pop i hip-hop postaju glavni žanrovi. ‘Amish Paradise’ odlična je parodija nedavno preminulog Coolia, ‘It’s All About the Pentiums’ je obrada Puff Daddyja, a najveći uspjeh u ovom stoljeću zabilježio je 2006. albumom ‘Straight Outta Lynwood’ i pjesmom ‘White & Nerdy’ – parodijom pjesme ‘Ridin’’ rappera Chamillionairea.
Svoj posljednji album ‘Mandatory Fun’ izdao je još davne 2014. s parodijama na Lorde (‘Foil’) i Pharrella (‘Tacky’), a gubitak interesa za obrade opravdava prevelikom fragmentacijom glazbene industrije gdje je jako teško procijeniti koja pjesma je stvarno popularna, a i velika većina popularnih pjesama već u originalu zvuče kao jeftine parodije nekih starijih izvornika. Jedina nova pjesma koju je u posljednje vrijeme snimio je ‘Now You Know’ koja svira na odjavnoj špici filma i u kojoj nimalo suptilno sugerira da se kvalificira za Oscara za najbolju pjesmu u filmu.Zahvaljujući američkom Ustavu koji kroz slobodu govora brani i pravo na izrugivanje/parodiju bez obveze plaćanja autorskih prava za original nesmetano je mogao obrađivati koju je god pjesmu želio, no ipak je principijelno svakog izvođača unaprijed pitao za dopuštenje. Kurt Cobain je tako izjavio da je upit Weird Ala za parodiju bio jasan signal da je Nirvana postala uspješan band. Jedini glazbenik koji nikada nije dao pristanak je bio Prince, no ne specifično zbog parodije već zato što je općenito zabranjivao bilo kakvu obradu svojih pjesama.
Bez obzira jeste li dugogodišnji obožavatelj ili prvi put čujete za Weird Ala, film se apsolutno isplati pogledati. Daniel Radcliffe odličan u naslovnoj ulozi, Evan Rachel Wood je bolja Madonna od same Madonne, a neprestana procesija poznatih osoba koje glume druge poznate osobe rezultira dodatnom dozom apsurda i humora. A ako se odlučite na YouTubeu pogledati barem jedan njegov video-spot, pripremite se za višesatno upadanje u duboku zečju rupu komedije.
Foto: www.weirdal.com, Roku