UNESCO je 1999. godine na 30. zasjedanju Glavne skupštine, na prijedlog Bangladeša, proglasio 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika. Značaj tog dana potvrđena je godine 2001. aklamacijom na 31. Glavnoj skupštini. Tada je usvojena Deklaracija o kulturnoj različitosti, gdje u 5. članu piše: „…svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskome jeziku…“
Od tada se svake godine slavi u svijetu Međunarodni dan materinskoga jezika kao jedan od zajedničkih simbola ravnopravnosti svih naroda koja na žalost još uvijek nije dostignuta.
UNESCO-ov dokument 16/C iz 1970. godine kaže: „Materinski jezik označuje put ljudskog bića i pomoću njega ono ulazi u društvo, čini svojom kulturu grupe kojoj pripada i postavlja temelje razvoju svojih intelektualnih sposobnosti.“
Upravo iz navedenih razloga, odnosno zbog važnosti materinskog jezika, često su se sila i vlast nametali i demonstrirali prisilom da se govori i piše nematerinskim jezikom. I kažnjavanjem naravno ukoliko se tako ne postupa. To je kroz povijest i bio jedan od načina da se ‘slomije’ ljudski duh i dokaže nadmoć.