Interdisciplinarni pristup mora biti temelj izrade Generalnog urbanističkog plana i Prostornog plana uređenja od samoga početka, istaknuo je Mario Obuljen, mag. ing. aedif. predsjednik Društva građevinskih inženjera Dubrovnik, u tekstu kojeg je dostavio povodom javnih izlaganja o Prijedlogu izmjena i dopuna PPU-a i GUP-a Grada Dubrovnika. Osnovna poruka teksta, navodi Obuljen, jest da se Dubrovnik ne može planirati samo kroz namjenu površina, nego kroz stvarni kapacitet prostora: promet, vodu, odvodnju, oborinske vode, geotehniku, potresnu otpornost, krajobraz, kulturnu baštinu i kvalitetu života stanovnika. Dodaje kako prostorno planiranje nije posao jedne struke. GUP ne može biti samo karta namjene površina; GUP mora biti dokaz stvarnog kapaciteta prostora. Tekst Marija Obuljena prenosimo niže:
Povodom javne rasprave o Prijedlogu izmjena i dopuna Generalnog urbanističkog plana Grada Dubrovnika, želim kao predsjednik Društva građevinskih inženjera Dubrovnik iznijeti stručni stav građevinske struke o važnosti interdisciplinarnog planiranja prostora, odgovornosti prema javnom interesu te dugoročnom i održivom razvoju Dubrovnika.
Ovaj tekst nije političko očitovanje niti zauzimanje strane u aktualnim raspravama. On je poziv na dijalog i suradnju svih struka koje svojim znanjem sudjeluju u oblikovanju prostora. Prostor nije vlasništvo jedne struke, jedne institucije ili jedne generacije. Prostor je zajedničko dobro i najvrjedniji resurs koji ostavljamo budućim naraštajima.
Ne postavljamo pitanje treba li danas uključiti dodatne struke u javnu raspravu. Smatramo da su one morale biti uključene od samoga početka izrade GUP-a. Javna rasprava nije trenutak u kojem se tek otvara interdisciplinarni dijalog. Ona bi trebala biti potvrda višegodišnjeg zajedničkog rada svih relevantnih stručnih disciplina. Upravo u tome vidimo najveću vrijednost, ali i najveću propuštenu priliku ovog procesa.
Grad Dubrovnik otvorio je javni uvid u prijedloge izmjena i dopuna PPU-a i GUP-a, zajedno sa strateškim studijama utjecaja na okoliš. Riječ je o dokumentima koji neće odrediti samo gdje će se graditi, nego kakav će Dubrovnik biti u desetljećima koja dolaze. U javnosti se već čuju različiti politički, društveni i stručni naglasci: od stanovanja i javnih sadržaja do prometa, Srđa, Bosanke, Komolca, Zatona i Osojnika. Iznad svih tih tema stoji jedno ključno stručno pitanje: može li prostor koji se planira zaista podnijeti ono što mu planom upisujemo?
Društvo građevinskih inženjera Dubrovnik pozdravlja svako prostorno-plansko rješenje koje pridonosi kvalitetnijem životu građana, očuvanju vrijednosti prostora i održivom razvoju Dubrovnika. Međutim, jednako jasno upozoravamo da Generalni urbanistički plan ne može biti samo karta namjene površina. GUP mora biti dokaz stvarnog kapaciteta prostora.
Svaka nova planska odluka mora biti potkrijepljena odgovorima na ključna pitanja: može li prometna mreža prihvatiti nova opterećenja, imaju li sustavi vodoopskrbe i odvodnje dovoljan kapacitet, može li se osigurati kvalitetno zbrinjavanje oborinskih voda, jesu li riješeni geotehnički i seizmički uvjeti, postoji li odgovarajuća energetska i komunalna infrastruktura te mogu li javne službe – od vrtića i škola do zdravstvene zaštite – pratiti planirani razvoj prostora. Nije dovoljno znati što je na nekom prostoru dopušteno graditi. Jednako je važno dokazati da prostor može održivo podnijeti planirani razvoj i da će nakon njegove provedbe kvaliteta života građana biti viša, a ne niža.
Interdisciplinarnost nije dodatak, nego preduvjet
Još 2020. godine Grad Dubrovnik sklopio je sporazum o suradnji s Društvom arhitekata Dubrovnik pri donošenju novog Prostornog plana uređenja i Generalnog urbanističkog plana. To je bio dobar i vrijedan iskorak. Međutim, upravo nas taj iskorak danas obvezuje na širi zaključak: ako je Grad prepoznao potrebu institucionalnog uključivanja arhitektonske struke, tada je od početka izrade GUP-a isti standard morao vrijediti i za građevinsku, prometnu, vodnogospodarsku, geotehničku, komunalnu, krajobraznu, okolišnu i konzervatorsku struku.
Ovo nije zahtjev protiv arhitekata. Upravo suprotno. Ovo je zahtjev za stvarnim savezništvom struka. Arhitektura oblikuje lice grada, urbanizam usmjerava njegov rast, konzervatorska struka čuva njegovo pamćenje, ali građevinska struka provjerava može li taj grad funkcionirati: može li cesta primiti promet, može li kolektor primiti opterećenje, može li teren nositi zahvat, može li se oborinska voda sigurno odvesti, može li se naselje evakuirati i može li se sustav održavati.
Neovisno o prijelaznim odredbama pojedinog postupka, pravni i stručni okvir prostornog uređenja počiva na činjenici da prostorni plan nije samo nacrt namjene zemljišta. On je dokument javnog interesa, održivog korištenja prostora, zaštite kulturne baštine, prometnog i infrastrukturnog opremanja, zaštite okoliša i kvalitete života. Zato prostorni plan koji stvara nova građevinska očekivanja bez jasne infrastrukturne, prometne, geotehničke i vodno-komunalne provjere ne rješava problem, nego ga odgađa do faze dozvola, gradilišta, sanacija i svakodnevnog života građana.
Dubrovnik se mora razumjeti kroz povijest, matricu i baštinu
Dubrovnik je poseban grad ne samo zbog upisa na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, nego i zbog povijesti svojega nastanka, razvoja, obnove i iznimno složene urbane matrice. Njegovu budućnost nije moguće promatrati odvojeno od njegove prošlosti. Rasprava o GUP-u zato nije samo rasprava o budućoj izgradnji, nego i o nastavku višestoljetnog procesa oblikovanja prostora koji je u Dubrovniku uvijek bio povezan s mjerom, regulacijom, zapisom, javnim interesom, prirodom i životom zajednice.
Prije svakog suvremenog razgovora o urbanoj matrici Dubrovnika potrebno je podsjetiti na Lukšu Beritića, jednog od najvažnijih istraživača dubrovačke graditeljske, urbanističke i fortifikacijske baštine. Njegova knjiga Urbanistički razvitak Dubrovnika, prvi put objavljena 1958. godine, a ponovno tiskana 2023. nakon 65 godina, jedno je od temeljnih djela za razumijevanje povijesnog urbanizma Dubrovnika. U prikazu novog izdanja akademkinja Nella Lonza naglašava da su Beritićevi prikazi dubrovačke urbane prošlosti “uistinu trodimenzionalni”: on promatra zgrade, ulice, zidine i fortifikacije, ali se istodobno spušta i na jarke, vodovod, oborinsku odvodnju, septičke jame i kanalizaciju.
Ta je misao za današnji GUP iznimno važna. Beritić nas uči da infrastruktura nije tehnički dodatak gradu, nego sastavni dio njegove urbane kulture. Dubrovnik se ne može razumjeti samo kroz pročelja, volumene i vizure, nego i kroz sustave koji su mu omogućili život: vodu, kanale, odvodnju, obranu, prometne veze, javne prostore i odnos prema prirodnom okviru. Upravo zato suvremeni GUP mora jednako ozbiljno čitati i vidljivu sliku grada i njegovu nevidljivu infrastrukturnu osnovu.
Pokojna dr. sc. Ivanka Jemo, arhitektica i urbanistica koja je velik dio svojega stručnog života posvetila prostornom planiranju, obnovi Dubrovnika i istraživanju njegove urbane matrice, u knjizi Urbana matrica grada Dubrovnika istraživala je odnos parcele, ulice, kuće, bloka i javnog prostora. Njezina istraživanja podsjećaju nas da Dubrovnik nije moguće razumjeti promatrajući pojedinačne građevine izdvojeno od širega prostornog sustava u koji su upisane.
Ako su u povijesnom Dubrovniku ulica, parcela i kuća bile povezane u jedinstven sustav, tada se ni današnji Dubrovnik ne može planirati odvojeno od prometnica, vodoopskrbe, odvodnje, oborinskih voda, javnog prostora, škola, vrtića, zelenila, krajobraza i života ljudi. Urbana matrica nije samo geometrija grada. Ona je način na koji grad funkcionira, pamti i živi.
Zato suvremena zaštita Dubrovnika ne može značiti samo zaštitu pojedinačnih spomenika. Ona mora obuhvatiti povijesni urbani krajolik, prostorne odnose, vizure, javnu infrastrukturu, krajobraz, komunalne sustave i širi kontekst u kojem kulturno dobro postoji. Upravo nas nasljeđe Lukše Beritića i Ivanke Jemo podsjeća da Dubrovnik nije nastao kao slučajan zbroj građevina, nego kao grad mjere, arhiva, discipline, prilagodbe, infrastrukture i života.
Grad je sinteza, a ne adicija
Hrvatska i svjetska arhitektonska, urbanistička i konzervatorska misao odavno nas uče istoj lekciji: grad nije zbroj pojedinačnih zahvata, nego složeni sustav života, prostora, infrastrukture, memorije i javnog interesa.
U ranijem javnom istupu podsjetio sam na misao profesora Tomislava Marasovića da se u području zaštićenog spomenika kulture planiranje mora temeljiti na zajedničkom radu svih stručnjaka te da nije dobro da jedna struka prevlada drugu. To je za Dubrovnik osobito važno. Ne smije prevladati ni politika, ni investitorski interes, ni jedna struka, ni jedna kratkoročna logika. Mora prevladati zajednička odgovornost prema prostoru.
Povjesničarka umjetnosti Željka Čorak izrekla je rečenicu koja bi trebala stajati na početku svake rasprave o urbanizmu: “Grad je sinteza, a ne adicija.” Grad nije zbroj pojedinačnih zahvata. Nije dovoljno da pojedina kuća bude dobra, pojedini projekt atraktivan ili pojedina zona formalno opravdana. Ako se sve to ne spoji u funkcionalnu, kulturnu, socijalnu i infrastrukturnu cjelinu, dobivamo adiciju, a ne grad.
Jan Gehl sažeo je bit humanog planiranja riječima: “First life, then spaces, then buildings” – najprije život, zatim prostori, pa tek onda zgrade. Dubrovniku danas treba upravo takav redoslijed. Ne najprije građevinske zone, pa naknadno promet. Ne najprije stanovi, pa naknadno škola. Ne najprije koeficijent, pa naknadno odvodnja.
Infrastruktura mora prethoditi opterećenju prostora
Dubrovnik mora izbjeći opasnost da pojedinačna rješenja izgledaju prihvatljivo na papiru, a da ukupno proizvedu neodrživ grad. Stambena politika bez infrastrukture nije socijalna politika, nego proizvodnja nove nepravde. Priuštivo stanovanje ne smije biti samo kvadrat stana. Ono mora značiti školu, vrtić, autobus, nogostup, vodu, odvodnju, sigurnost, trgovinu, ambulantu, zelenilo i dostojanstven život.
U ranijim javnim istupima upozoravao sam da infrastruktura ne prati izgrađenost te da planove moramo uskladiti s krajobrazom koji je predivan i plemenit. Prostor ne smijemo učiniti skučenim preizgrađenošću niti ga promatrati isključivo kroz pokazatelje izgrađenosti i građevinske iskoristivosti. Dubrovnik treba promišljati kao jedinstvenu cjelinu mora, obale, padina, zelenih površina, povijesne urbane matrice i kulturnoga krajolika.
Godinama govorimo o tome da izgrađenost ne prati osnovna infrastruktura. To vidimo u prometnim opterećenjima, problemima parkiranja, opterećenju Gruža, Rijeke dubrovačke, područja iza Petke, pitanjima oborinske odvodnje, kanalizacije, pristupa, komunalnog opremanja i svakodnevnog funkcioniranja grada.
Da infrastruktura nije sporedna tema, pokazuje i razina ulaganja koja Dubrovnik već danas mora provoditi. Projekt “Razvoj vodno-komunalne infrastrukture Dubrovnik” – Aglomeracija Dubrovnik vrijedan je 116,96 milijuna eura, uz planiranje potreba do 2050. godine. Grad provodi i značajne projekte oborinske odvodnje, među kojima su Ulica Andrije Hebranga, Montovjerna – Batala, Gruž i područje Semafora Lapad. Sve to jasno pokazuje da se razvoj grada ne može promatrati odvojeno od kolektora, crpnih stanica, oborinskih slivova, pročistača, vodoopskrbe i dugoročnih komunalnih kapaciteta.
Infrastrukturna kartica svake veće razvojne zone
Zato Društvo građevinskih inženjera Dubrovnik predlaže da se prije konačnog donošenja GUP-a i PPU-a javno objavi i stručno raspravi infrastrukturna kartica svake veće razvojne zone.
· prometnu propusnost i utjecaj na postojeće prometnice
· mogućnosti javnog prijevoza, pješačku i biciklističku dostupnost te sustav parkiranja
· vodoopskrbne kapacitete, odvodnju otpadnih voda, oborinsku odvodnju i bujične rizike
· elektroenergetske i komunikacijske kapacitete
· stabilnost tla, geotehničke i seizmičke uvjete
· evakuacijske pravce i protupožarnu dostupnost
· dostupnost škola, vrtića, zdravstva i javnih sadržaja
· zelenu infrastrukturu, krajobraz, vizure i kulturnu baštinu
· procjenu troška komunalnog opremanja te rokove, nositelje i izvore financiranja potrebne infrastrukture
Bez takve provjere svaka nova zona ostaje lijepa boja na karti, a sutra može postati nova gužva, novi kolektor bez kapaciteta, nova poplava, nova kolona, nova betonizacija ili novo naselje bez života.
Zato smatramo potrebnim da se, još u ovoj fazi postupka, uspostavi javno vidljiv interdisciplinarni stručni format za raspravu o GUP-u, u kojem će, uz izrađivače plana i nadležne gradske službe, sudjelovati predstavnici arhitektonske, građevinske, prometne, vodnogospodarske, geotehničke, konzervatorske, krajobrazne, okolišne i sociološke struke. Takav format ne smije biti formalnost. Treba imati zapisnike, javne zaključke, matricu prihvaćenih i odbijenih primjedbi te jasnu odgovornost za stručne preporuke.
GUP kao dokument generacijske zrelosti
Dubrovnik nije nastao stihijski. Povijesni Dubrovnik bio je grad mjere, vode, kamena, reda, javnog interesa i svijesti da civilizacija počinje ondje gdje se ljepota susretne s funkcijom. Onofrijev vodovod nije bio ukras, nego dokaz da grad bez vode nema budućnost. Isto vrijedi i danas: grad bez odvodnje, bez prohodnih cesta, bez javnog prijevoza, bez nosivog prostora i bez stanovnika nije grad, nego kulisa.
Građevinski inženjeri nisu protiv razvoja. Naša je struka gradila mostove, ceste, vodovode, luke, škole, zidove, konstrukcije i sustave koji omogućuju život. Upravo zato znamo da je najskuplja gradnja ona koja se planira bez cjelovite provjere. Nije razvoj sve što se izgradi. Razvoj je ono što nakon izgradnje ostane održivo, sigurno, korisno i pravedno za zajednicu.
Dubrovnik ne smije planirati kao da ima beskonačan prostor, beskonačne ceste, beskonačne kolektore, beskonačne padine i beskonačno strpljenje svojih građana. Nema ih. Dubrovnik je grad mjere. Njegova je povijest nastala iz ravnoteže između kamena i vode, obrane i trgovine, javnog interesa i privatne kuće, ljepote i funkcije.
Kao građevinski inženjeri, ne tražimo privilegij. Tražimo odgovornost. Tražimo da se prije svake važne prostorne odluke jasno odgovori na temeljna pitanja: može li prostor nositi ono što mu upisujemo, može li infrastruktura pratiti ono što dopuštamo i može li grad nakon toga ostati grad?
Jer Dubrovnik nije samo baština koju treba čuvati. Dubrovnik je i živi sustav koji treba održati. Ako to zaboravimo, plan će možda biti donesen, ali grad će izgubiti. A ako to razumijemo, GUP može postati dokument generacijske zrelosti – dokaz da smo znali spojiti znanje, mjeru, baštinu, inženjersku odgovornost i život ljudi.
Gradovi se ne planiraju za jedan mandat. Gradovi se planiraju za stoljeća. Dubrovnik se ne planira samo pogledom na kartu. Dubrovnik se planira pogledom na buduće generacije.
