Dok se ljetna vreva polako smiruje, a mnogi misle kako se intenzivni kulturni život u Gradu s odlaskom kolovoza završava, u Kneževu dvoru započinje jedna sasvim drugačija, intimna i beskompromisna glazbena priča. Međunarodni festival komorne glazbe Stradun Classic ove godine slavi devet godina ustrajanja na čistoj umjetnosti, a počinje 28. kolovoza.
Iza ovog hvalevrijednog projekta stoji naša renomirana sugrađanka, klarinetistica s respektabilnom međunarodnom karijerom i rezidencijalna umjetnica Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Marija Pavlović. Ova rođena Dubrovkinja, s adresom u Antwerpenu gdje na Kraljevskom konzervatoriju vodi klasu klarineta, uspjela je nemoguće – u post-festivalskom vakuumu stvoriti brend zbog kojeg publika planira dolazak u Dubrovnik upravo u rujnu.
Ove godine ljestvicu podiže još više, dovodeći pred dubrovačku publiku globalne glazbene ikone poput legendarnog violončelistu Mischu Maiskog i violinskog virtuoza Stefana Milenkovića. O tome koliko je „lude dubrovačke čeljadi” i osobnih prijateljstava trebalo za devet godina festivala bez estradizacije i kompromisa, ali i o čvrstoj sinergiji s DSO-om, Marija Pavlović otvoreno govori za DuList.
Koliko je bilo izazovno nametnuti festival komorne glazbe u ovom post-sezonskom vakuumu i dokazati da publika itekako želi vrhunsku umjetnost i u rujnu?
U početku je svakako bilo izazovno pokrenuti festival u trenutku kada se ljetna sezona polako smiruje. No s vremenom se pokazalo da upravo taj termin ima svoju posebnu vrijednost. Kada Dubrovnik malo utihne nakon Igara, Stradun Classic donosi jednu sasvim drugačiju festivalsku priču – Knežev dvor postaje mjesto susreta vrhunskih glazbenika iz različitih krajeva svijeta, domaćih umjetnika i dubrovačke publike. U toj intimnoj atmosferi glazba stvara posebnu povezanost i otvara prostor za susrete koji nadilaze sam koncert. Festival je nastao iz želje da Dubrovniku ponudimo međunarodnu glazbenu priču s jasnim umjetničkim identitetom i kontinuitetom. Nakon devet godina mogu reći da je publika prepoznala tu ideju i da je festival postao dio kulturnog života Grada. Sve češće čujem i da ljudi svoj dolazak u Dubrovnik planiraju upravo zbog Stradun Classica. To mi je možda i najljepša potvrda da je nastala jedna posebna festivalska priča: ukorijenjena u Dubrovniku, a istovremeno otvorena prema svijetu.
Od samog početka Vaša je krilatica bila jasna: festival vrhunske kvalitete – bez iznimke i bez kompromisa! U vremenima kada se kultura nerijetko komercijalizira radi lakše zarade, koliko je hrabrosti i „lude“ dubrovačke čeljadi trebalo za ustrajanje na čistoj, beskompromisnoj klasičnoj glazbi u Kneževu dvoru?
Nisam nikada željela raditi program prema pretpostavci što bi se publici lakše prodalo. Cijeli svoj život posvetila sam glazbi i ostajem vjerna onome što sam kroz nju naučila – kvaliteti, autentičnosti, predanosti i umjetničkoj istini. Vjerujem da publika prepoznaje autentičnost i kvalitetu ako joj se pruži prilika da ih doživi. Zato je Stradun Classic od početka zamišljen kao festival vrhunske komorne glazbe, bez potrebe da svaki koncert bude spektakl u komercijalnom smislu, nego upravo u umjetničkom – da publici ponudimo iskustvo koje je neposredno, autentično i koje ostaje u sjećanju.
A što se tiče te „lude dubrovačke čeljadi” – očito je trebalo i malo ludosti da se ustraje devet godina! Postoji samo jedan Grad na svijetu koji za mene ima veliko G – Dubrovnik. U njemu se osjećam doma, iako već dugi niz godina živim i radim u inozemstvu. Dubrovačku čeljad doživljavam kao dio svog identiteta i možda upravo zato osjećam osobnu odgovornost vratiti ovom Gradu dio onoga što mi je dao – ljubav prema umjetnosti, a posebno prema glazbi. Zato mi je posebno drago što su Grad Dubrovnik, Ministarstvo kulture i medija, Dubrovačko-neretvanska županija, Zračna luka Dubrovnik, Turistička zajednica i svi naši partneri prepoznali ovu priču i godinama je podržavaju. Jer ovakav festival ne može nastati samo iz jedne ideje – potrebno je da u nju povjeruje cijeli Grad.
Dubrovački simfonijski orkestar odigrao je ključnu ulogu kao suosnivač i organizator. Kako u praksi izgleda ta sinergija i koliko je institucionalna podrška važna da bi se jedna međunarodna, privatna poznanstva i suradnje pretočile u stabilnu festivalsku priču?
Dubrovački simfonijski orkestar jedna je od najvažnijih kulturnih institucija Grada i od samog početka jedan je od ključnih partnera Stradun Classica. Bez njegove institucionalne podrške teško bi festival mogao imati kontinuitet koji danas ima. Moja međunarodna poznanstva i umjetničke suradnje mogu otvoriti vrata prema vrhunskim umjetnicima, ali da bi se ti kontakti pretvorili u ozbiljnu i dugoročnu festivalsku priču, potrebni su ljudi, infrastruktura i institucionalna podrška. Upravo se tu nadopunjujemo. Moja je uloga, kroz umjetničku viziju, koncept programa i međunarodne kontakte, povezivati Dubrovnik s umjetnicima iz različitih dijelova svijeta. DSO sa svojim glazbenicima, iskustvom, organizacijskom infrastrukturom i poznavanjem lokalnog konteksta daje toj međunarodnoj priči čvrst oslonac u Gradu. Mislim da je upravo ta kombinacija osobnih odnosa, umjetničke ideje i institucionalne podrške jedna od važnih vrijednosti Stradun Classica. Jer festival ne čine samo umjetnici koje publika vidi na pozornici – iza svakog koncerta stoji velik broj ljudi, mnogo rada i povjerenja koje se gradi godinama. Za mene je posebno važno da Stradun Classic nije samo niz koncerata, nego priča koja se već devet godina gradi i koja sve više pripada Gradu i njegovoj publici. Ako sam svojim međunarodnim iskustvom i kontaktima uspjela otvoriti neka vrata i dovesti dio svijeta u Dubrovnik, onda je to za mene jedan od najljepših aspekata ovog festivala.
Ove godine dubrovačka publika s golemim nestrpljenjem iščekuje legendarnog violončelistu Mischu Maiskog, a po prvi put na festivalu sudjeluje i violinistički virtuoz Stefan Milenković. Kako ste uspjeli privući ovakva globalna imena na Stradun Classic? Je li u današnjem svijetu menadžera i ugovora presudna upravo ona osobna, topla nota i prijateljstvo među glazbenicima?
Svakako. Naravno da se danas velik dio glazbenog biznisa odvija preko agenata i vrlo složene logistike, ali na kraju svega ipak ostane osobni odnos među ljudima. U glazbi, kao i u životu, vjerujem da ljudski odnos i međusobno povjerenje imaju veću vrijednost od bilo kojeg ugovora. Ugovor može definirati suradnju, ali ono što je pokreće i daje joj trajnost jest upravo povjerenje. Mischa Maisky je umjetnik kojeg sam godinama željela dovesti na Stradun Classic i posebno mi je drago što se to ove godine ostvaruje. Stefan Milenković nam se prvi put pridružuje i veselim se što će ga dubrovačka publika imati priliku čuti čak na četiri koncerta. Također mi je drago što se gotovo svi umjetnici koji su nastupili na Stradun Classicu rado vraćaju. Ove godine ponovno nam dolaze kolege koji su već više puta bili gosti festivala – Gordan Nikolić, Radovan Vlatković, Justus Grimm, Tom Owen, Pieter Nuytten, Danijel Detoni i Frano Kakarigi. Po prvi put ove godine pridružuju nam se Edith Van Dyck, Krešimir Petar Pustički i Franjo Bilić. Drago mi je što će na ovogodišnjim komornim koncertima sudjelovati i 11 glazbenika Dubrovačkog simfonijskog orkestra, kao i mlada talentirana dubrovačka oboistica Livia Glavinović. A upravo je to, na kraju krajeva, jedan od najljepših dijelova našeg posla – kada se ljudi ponovno susreću jer žele zajedno stvarati glazbu.
Nastupiti u Kneževu dvoru s umjetnicima poput Maiskog poseban je doživljaj i za publiku i za izvođače. Kakvu energiju donosi to zajedničko muziciranje “na dah” u komornim sastavima, gdje nema skrivanja iza velikog orkestra, već je svaki ton ogoljen i jasan?
Sviđa mi se što ste u pitanju upotrijebili riječ „dah“. Dah je početak svega – tona, ali i zajedničkog muziciranja: osluškivanja, reagiranja i stvaranja glazbe u trenutku.
Na završnom gala koncertu Stradun Classica Mischa Maisky nastupit će kao solist uz Stradun Classic Festival Orchestra & DSO, predvođen legendarnim koncertmajstorom Gordanom Nikolićem – bez dirigenta. Festivalski orkestar pokrenuli smo prije pet godina u sklopu Stradun Classica i posebno mi je važno što u njemu zajedno sudjeluju glazbenici DSO-a i gostujući umjetnici festivala. Upravo iz tog susreta nastaje posebna sinergija.
Kada nema dirigenta, svaki glazbenik preuzima veću odgovornost: mora slušati, reagirati u trenutku, ali istodobno imati slobodu izraziti vlastitu glazbenu ideju. Zato je takvo muziciranje vrlo blisko komornoj glazbi – svatko ima svoj prostor, ali i odgovornost za cjelinu.
U tome je i posebna energija takvog zajedničkog muziciranja. Svaki ton, svaki udah i svaki pogled među glazbenicima su važni. A možda je najljepše što se u takvom trenutku ne čuje samo ono što je napisano u partituri, nego i ono što nastaje između glazbenika – i između njih i publike. To se ne može ponoviti. Upravo zato glazba uživo ima tu posebnu snagu: svi zajedno sudjelujemo u nečemu što postoji samo jednom.
Rođena ste Dubrovkinja, s nagradom Orlando u rukama, ali Vaša karijera i život već godinama pripadaju i Belgiji, gdje vodite klasu klarineta na Kraljevskom konzervatoriju u Antwerpenu. Koliko Vas ta distanca i život u inozemstvu čine objektivnijom, a možda i kritičnijom, prema kulturnim potrebama rodnoga Grada?
Rođena sam u Dubrovniku, ali sam odrasla u Stonu. Nagrada Orlando zauzima posebno mjesto u mom srcu – ona stoji kod mojih roditelja u Stonu i svaki put kada je vidim podsjeti me na jedan važan dio mog umjetničkog puta. Glazba i klarinet omogućili su mi da putujem, živim i radim u različitim zemljama. Školovala sam se u Dubrovniku i Zagrebu, a usavršavala u Salzburgu, Saarbrückenu i Antwerpenu. Klarinet mi je otvorio vrata prema svijetu i dao priliku da upoznam različite gradove, kulture i ljude, ali i da naučim pet jezika. Danas živim u Belgiji sa svojom obitelji i uz koncertne angažmane, predajem klarinet na Royal Conservatoire Antwerp, gdje sam se i sama usavršavala, zajedno s kolegama Julienom Hervéom i Renaudom Guy-Rousseauom. Velika mi je privilegija raditi s mladim klarinetistima koji dijele ljubav prema glazbi i pripremaju se za profesionalni život. Taj umjetnički put dao mi je priliku upoznati različite kulturne sredine i načine razmišljanja. To iskustvo možda me ne čini objektivnijom, ali mi svakako daje širu perspektivu. Kada se čovjek odmakne od svoje sredine, neke stvari vidi jasnije, ali istodobno još više cijeni ono što njegov grad ima. Upravo zato mislim da bi kulturni život Dubrovnika mogao biti još bogatiji kada bi Grad dobio pravu koncertnu dvoranu. Dubrovnik već ima ono što mnogi drugi gradovi mogu samo poželjeti – povijest, prostor, publiku, orkestar i snažan kulturni identitet. Koncertna dvorana bila bi još jedan važan korak koji bi sve to mogao povezati i omogućiti daljnji razvoj koncertnog života Grada, neovisno o sezoni i vremenskim uvjetima.
Vjerujem da će se to ostvariti. I iskreno, kada bi Dubrovnik dobio koncertnu dvoranu, ne znam gdje bi mu bio kraj – uz sve ono što već ima.
Na konzervatoriju u Antwerpenu odgajate nove generacije glazbenika, a u svoj pedagoški rad i tehniku disanja integrirate elemente joge i pilatesa. Kako današnji studenti reagiraju na taj holistički pristup sviranju i koliko je važno osvijestiti da je tijelo zapravo naš prvi i najvažniji instrument?
Joga i pilates u mom pedagoškom radu nisu toliko povezani s nekakvim „holističkim pristupom“, koliko s vrlo konkretnim osvješćivanjem tijela. Kada učimo svirati instrument, često razmišljamo o prstima, embouchureu, dahu i tehnici, a zaboravljamo da sve to zapravo radimo svojim tijelom.
Za mene je važno da student upozna svoje tijelo kao cjelinu i nauči ga koristiti na prirodan i svjestan način. Joga i pilates mogu pomoći upravo u tome – u osvješćivanju pokreta, držanja, ravnoteže, disanja i pravilnog korištenja određenih mišića. To nije nešto što se glazbi naknadno dodaje, nego je dio načina na koji učimo svirati.
Studenti na to uglavnom vrlo dobro reagiraju, posebno kada sami osjete koliko se promjena u tijelu može odraziti na njihov ton, disanje i slobodu sviranja. Naš prvi i najvažniji instrument zapravo je vlastito tijelo. Što ga bolje poznajemo i osvijestimo, to više mogućnosti imamo da kroz njega slobodno izrazimo ono što želimo prenijeti glazbom.
Iza Vas su sjajni albumi – od nagrađivanog „music…friendship“ s Martinom Filjak, preko flamanskih remek-djela, pa sve do prošlogodišnjeg albuma „Verwandlung – Metamorphosis“ s Renatom Pokupić i Julijom Gubajdullinom. Koliko Vam je u svijetu klasične glazbe bilo važno graditi te snažne, ženske umjetničke suradnje i pokazati da žene mogu same vući najteže projekte?
Nikada svoje umjetničke projekte nisam promatrala kroz prizmu toga jesu li u njima žene ili muškarci. U prvom su mi planu uvijek glazba, umjetnička kvaliteta i odnos među ljudima s kojima radim. Ovi albumi nastali su upravo iz takvih umjetničkih susreta i želje da zajedno napravimo nešto vrijedno, a ne iz nekog posebno osmišljenog „ženskog koncepta“.
Naravno da žene mogu napraviti velike i zahtjevne stvari – u to uopće ne sumnjam. Ali ne bih od toga radila revoluciju niti bih stalno naglašavala razliku između žena i muškaraca. Mislim da ponekad upravo takvo inzistiranje na razlikama zasjeni ono što je za mene najvažnije – umjetnost samu.
Voljela bih da se o umjetnicama govori prvenstveno kroz ono što stvaraju, kroz njihovu osobnost, kvalitetu i umjetničku snagu. Ako svojim radom mogu pokazati da se velike ideje mogu pretvoriti u stvarnost, onda mislim da je to puno snažnija poruka od bilo kakvog „ženskog koncepta“.
Za kraj, što biste poručili našim sugrađanima i gostima pred ovogodišnji Stradun Classic? Zašto bi ove godine, od 28. kolovoza do 6. rujna, trebali ugasiti ekrane, zaboraviti na svakodnevnu logistiku i prepustiti se magiji komorne glazbe u Dvoru?
Ponekad je najljepše kada od glazbe ništa ne očekujemo, nego joj samo dopustimo da nas iznenadi. Možda ćete upravo tada iz Dvora ponijeti nešto što ćete dugo pamtiti.
