Ma kakav Monte Carlo! On po ljepoti nije ravan našem Zlatnom potoku! – rekao nam je u našem ovotjednom điru dugogodišnji turistički djelatnik gospar Đuro Market, jedan od prvih stanovnika ovog naselja u koji smo se odlučile zaputiti kako bismo provjerile kako je u njemu živjeti, što sve muči njegove stanovnike, ali i prisjetiti se s njima onih ne tako davno minulih vremena kada su u svome ‘Monte Carlu’ imali sve što mogu poželjeti. U toj praktički jednoj ulici imali su pekaru, dvije butige, kafić, igraonicu, video klub, mesnicu… Danas svemu tome ni traga. Na mjestu nekadašnje butige već odavno je apartman. Jedino što im je ostalo, reći će nam stanovnici Zlatnog potoka, najljepši je pogled, dobro društvo i sunce koje ga zaista čini ‘zlatnim’. Ali, dodaju, od samog se pogleda ne može živjeti. Žalosno je, naglasili su nam neki od njih, što se nalaze na 15 minuta od povijesne jezgre, a oskudijevaju temeljnim elementima svakog naselja poput butige ili adekvatnog parkinga. U Zlatnom potoku redovit je tako prometni kaos, ali stanovnici su se već toliko izvještili da spremno manevriraju svakodnevnim izazovima.
U điru Zlatnim potokom naš prvi vodič bio je upravo gospar Market, neizostavno lice Zlatnog potoka. U ovo se, tada radničko-stambeno naselje doselio 1977. godine, samo godinu dana nakon što je izgrađeno. Prva ga memorija doseljenja veže za dnevni boravak, ispunjen kutijama, a na sredini kojeg je svoje posebno mjesto pronašao gramofon. Iz njega su se čuli zvuci bajke Crvenkapica koju je Marketov sin svakodnevno slušao. ‘Uvijek bi se prepao i pošao u drugu sobu kad bi počeo dio s vukom’, govori nam kroz smijeh. Gledajući visoke zgrade karakteristične za Zlatni potok, ističe kako se radi o kvalitetnoj gradnji.
— Ma ostale se zgrade ne mogu mjeriti s našima. I danas se jako dobro drže. Zlatni potok je nakon 40 godina u dobroj kondiciji – naglašava. Dodaje kako u Ulici Zlatni potok postoji 180 stanova. Taj broj potvrdio nam je i gospar Ivo koji je bio dugogodišnji predsjednik kućnog savjeta. No, veći je dio ovog dijela grada ‘pogodila’ prekomjerna apartmanizacija.
— Stanovi se pretvaraju u apartmane. Onaj ‘ko afitava – puna mu šaka brade. Uz sve ovo ide ona ‘Money, money, money, a mi smo uvijek dodavali i apartmani’. Postojao je i grafit s tim natpisom, ali su ga izbrisali – rekao je. Počeo se kroz priču prisjećati samih početaka, brojnih mladih obitelji i ulica prepravljenih djecom. ‘Po cijeli dan bi bubali loptom, skakali, igrali se… Danas ih je nažalost manje’, kaže Market. Za Zlatni potok će reći da je Monte Carlo, ali postoje nedostaci.
‘Ma, kakav Monte Carlo’
— Položaj Zlatnog potoka je nezamjenjiv. Pogled na Dubrovnik, najljepši grad na svijetu. Zatim pogled na Lokrum. U starim prospektima nalazile su se riječi Luka Paljetka: ‘Samo mašta vještog pjesnika mogla bi otok kakav je Lokrum postaviti ispred grada kakav je Dubrovnik’. Tu je i pogled na pučinu… Nalazi se na sunčanoj strani. Kakav Monte Carlo, još puno ljepše. Ali Zlatni potok je na lošem glasu zbog parkinga, odrona stijena, zato jer nema butige, nema uređen promet – ističe Market nabrajajući probleme. Unazad deset godina imali su butigu u kojoj su mogli kupiti cukar, brašno i ostale potrepštine. Prije rata nalazila se tu i mesnica u vlasništvu Pera mesara. Bila je tu i trafika, ali samo par mjeseci. ‘Danas – nula! Ni butige, ni mesnice, ništa’, priča on. Prva najbliža butiga nalazi se kraj Biker’s – a, a ‘zalete’ se autom i do velike butige na Pločama, ali i tamo je nezgodno zbog gužve, pogotovo preko ljeta. Što se tiče parkinga, za stanovnike Zlatnog potoka on predstavlja svakodnevni problem.
— Vi ste došle kad je raj. Ne daj Bože da dođe netko tko nije iz Zlatnog potoka. Taj se ne bi uspio izvući nase – ističe nam Market. Uz ove probleme, navodi i oborinske vode te odronjavanje stijena. ‘Sad se to koliko toliko reguliralo, no još je uvijek intenzivan problem. Djelomično su stavljene mreže, ali trebalo bi se o tome više pobrinuti’, Market će. Naglašava dalje kako su se neke stvari ipak promijenile na bolje.
— Veliki je problem postojao na priključnom putu poviše Zlatnog potoka, na dijelu gdje se izlazi na magistralu. Problematična okuka je bila točno poviše moje bračne sobe. Svako malo bi mi pod funjestru padala auta. Uglavnom su udarali oni koji su bili ‘u balunu’, ali i jer su prebrzo vozili. U konačnici je postavljen branik. Istrugan je i asfalt, postavljen je prometni znak da se smanji brzina te je djelomično postavljena mreža da kamenje koje se odronjava, ne padne na put. Nešto je i učinjeno – naglašava. Učinila je puno i njegova pokojna žena Jadranka. Upravo se skalini s rukohvatima koji vode do priključnog puta poviše Zlatnog potoka zovu – Jadrankini skalini. Njegova se žena, naime, s mjesnom zajednicom izborila za njihovu izgradnju.
— A za Zlatni se potok vazda govorilo zašto nije protočan. Bio sam protiv toga da se priključi na magistralu. Jer da ovuda prolaze auti, to bi bile trke. Ali su se ostvarili skalini, 64 krasna skalina. Kad bi se ovo pravilo kao protočna cesta, trebalo bi rušiti te skaline, a to bi bila šteta – kaže. Na Zlatnom je potoku, ističe dalje Market, bila prisutna ‘intenzivna kontaktnost između ljudi’.
— Ovdje su živjeli ljudi iz tri grupacije. Najviše je stanova dobio HTC Babin kuk, zatim HP Dubrovnik i Atlantska plovidba, u ono doba što ću ti poć’ govorit’ koja je to bila firma. Nisu se ljudi dijelili, ali možda su se iz pojedinih firmi bolje znali. Puno smo se više družili. To su bila vremena kad nije bilo mobitela i svih tih aparatura. Zlatni je potok uvijek imao uljuđeno stanovništvo – naš će gospar Market. Važnost zajedništva istaknuo je i kroz crtice iz teških ratnih vremena.
— Bio je rat, jesmo i stradali, ali puno manje nego ostali. Palo je ođe nekoliko granata, ali mi smo ispod brda pa nas razbojnici nisu mogli lako gađati. Njihov je bunker bio gore na vrhu brda. Bilo je opasno. Navodno kažu da su se spuštali sve do moga stana, zbog oklade za škatulu cigara. Inače, vikali bi odozgo: ‘Dođi na kafu’. A ispod Jadrankinih skalina, bio je naš bunker. Tu su naši mladići bili po noći. Došao je Uskrs 1992. Jadnim smo mladićima u bunkeru odnijeli kolača, penganih jaja, malo padišpanja. Smotala mi je sve to moja žena, pastičer, ekspert za sve kolače i stavila u košaricu. Pošao sam u bunker. Bili su oduševljeni. Kad sam se trebao vratiti, izletio sam niz ovu padinu i oborio svjetski rekord. Pitala su me djeca je li me bilo strah. Pravio sam se pred njima da jest – prisjeća se.
Priča o poklisarima
‘Zlatni potok, može li ime biti ljepše od ovoga’, reći će nam Market spominjući da se za naziv ovog dijela grada veže zanimljiva činjenica.
— Poklisari Dubrovačke Republike, kad bi išli na portu Carigrada, startali su ispred crkve sv. Jakova. Tu su s konjima dolazili, išli na misu i poslije se uputili za Carigrad noseći 12 i pol tisuća dukata sultanu za platiti harač. A na povratku iz Carigrada, morali su proći kontrolu na putima koji se nalaze u blizini. Znate da je Republika bila dobro organizirana. A zašto se zove Potok? Ovo nije potok, nego vododerina. Tu se nalazi kuneta kroz koju, za velike kiše voda teče i do po ure – ističe. Sličnu priču, ali opet u nešto drukčijoj verziji ispričao nam je jedan od naših sljedećih sugovornika iz Zlatnog potoka Dado Belin. Uz Marketove riječi o poklisarima dodaje i kako su oni koji bi se uspjeli vratiti prali upravo u tom potoku ruke od ‘šporkog zlata’ koje su morali dati sultanu za slobodu. Naglašava i da je potok presušio 30 -ih godina. Dada i njegove susjede, dobru ekipu susreli smo ‘ispod bora’. To je naime, određeno mjesto sastajanja, ali i granica koja dijeli ‘gornjaše’ od ‘donjaša’, tj. stanovnike gornjeg i donjeg dijela Ulice Zlatni potok. Doduše, nismo se nigdje drugdje ni mogli sastati ili popiti kavu jer ne samo da nemaju kafića, već ni bilo kakvog mjesta za okupljanje. Ova ekipa iz Zlatnog potoka, redom Dado Belin, Srđan Obad, Vlaho Jerinić, Dario Burmas i Darko Tomić potužili su nam se kako svi Zlatni potok sustavno zaboravljaju. Belin opisuje kaos koji na cesti u Zlatnom potoku nastane tijekom ljeta.
— Ovdje bude drama, ovo što sada vidite je mačji kašalj. Po tri, četiri taksista se zavuku u ovu usku ulicu, a ovdje realno nitko nije legalno parkiran pa ako nas ostružu, krivi i mi i oni koji su nas ostrugali. Neki dan je na dnu naselja u autu zapela neka Kinezica. To je bio šou. Stala se okretati, udarila u znak. Nije mogla ništa. Na kraju je na sred puta digla ruke od volana i stala da se ona ne zna izvuć. Ispod Zlatnog potoka postavili su onu tablu ‘Residents only’, ali to je samo reda radi. Nitko je ne poštuje, svi se ovdje parkiraju osim stanovnika Zlatnog potoka. Tražimo da se od bogena na Viktoriji do prvih zgrada Zlatnog potoka maknu auti. Mogu se parkirati prema Belvedereu. Tražimo od gradonačelnika da nam se napravi i garaža na dnu susjedstva. Nek’ naprave nešto – govori nam Belin. Srđan Obad, inače, predsjednik Gradskog kotara Ploče iza Grada prisjetio se što su sve nekoć kao djeca imali u svojoj ulici, a što im danas sve nedostaje.
‘Prije smo imali svega’
— Imali smo dvije butige. Prvu je držala Mare pa je iza nje butigu otvorila neka druga, a činilo nam se da je držala samo dvije police za sebe. Nije držala i cigare, stalno je bila ispred na mobitelu i lijepila bi na vrata da se ‘vraća za pet minuta’. Nikad je ne bi bilo. Zadnja butiga bila je ovdje prije sedam godina. Ne treba nam ovdje puno, ali barem da imamo osnovne potrepštine. Bilo je riječi da će na okretištu dolje napraviti gambelu kao i onu na Vojnoviću. To sada tražimo. A, da se dolje napravi butiga, Zlatni potok mora po Zakonu o nerazvrstanim cestama postati ulica u vlasništvu Grada Dubrovnika. Inače je u vlasništvu HTP-a koji više ne postoji. Grad je podnio zahtjev, to je išlo šest mjeseci po katastrima po Hrvatskoj i ovih dana bi trebalo biti uknjiženo. Tek tada možemo tražiti da nam montiraju butigu. Tražili smo od Grada kompletnu infrastrukturu za butigu, ali i da se izađe u susret s najmom onome poduzetniku koji bi je otvorio, a pogotovo ako to bude neki mali poduzetnik. Tražimo do samog početka i da nam se sredi garaža, međutim, kada smo krenuli to tražiti, to je zemljište bilo na Gradu, a sad je već vraćeno nekom čovjeku – govori Obad te razlaže nekoliko varijanti koje bi stanovnicima Zlatnog potoka riješile problem s parkingom.
— Prva je varijanta da Grad izvlasti tog čovjeka, da mu tamo dio pašnjaka i napravi garažu na dnu naselja. Druga varijanta, o čemu smo mi razmišljali, je da garaža ide ispod naselja gdje je nekad bio potok. Treća je varijanta da je smjestimo negdje između zgrada. Nama treba oko 200 parkirnih mjesta. Kada ih dobijemo, planirali smo po putu iscrtati na jednoj strani parkirna mjesta, a da drugo bude slobodno – govori Obad, a njegov susjed Darko Tomić ističe kako imaju veliki problem jer im ulicom jedva prolaze hitna i vatrogasci pa su tako neki dan jedva prišli i ugasili požar u stanu.
— Na ovo su naselje svi zaboravili. Mi smo ovdje nezavisni, nismo ničije biračko tijelo pa nas uopće ne obadaju. Pogledajte na što nam naselje liči. Ovdje ne dolaze uopće ni kada treba obećavati pred izbore. Ovdje vam se bune ljudi koji ne afitavaju, a ovdje žive. Oni koji afitavaju, njih boli briga i za što. I onda ispadne da uvijek nas desetak istih nešto tražimo – priča nam Tomić, a Obad se nadovezuje kako ne razumije poteze ‘vladajućih’.
‘Žele da otiđemo, ali nećemo’
— Pritišću nas sa svih strana, ne daju nam uvjete i jedan dan očekuju da ćemo reći da nam je pun kufer i pokupit’ se odavde i kupit kuću negdje drugo i završit’ ovu priču. Ali, mi to nećemo napraviti – priča Obad.
— Mi smo još uvijek u većini. Zašto se ne bismo borili za ono što je naše? Sjećamo se kako smo živjeli i to nije ništa ekstravagantno. Na Mljetu ispred kuće imam butigu udaljenu 20 metara, bankomat na 25 metara, a ovdje nemamo ništa osim pogleda na Grad, a nalazimo se na 15 minuta hoda do Grada. To stvarno nije u redu. Zašto bismo morali pripadati nekoj stranci da bismo nešto dobili? Pokazali su i naši stariji na kotarskim izborima kako dišemo i pobijedili smo Vide da se narod podigao i da želi nešto bolje. Mi nudimo rješenja, samo nas se treba poslušati – ističe Dado Belin, a Obad naglašava kako se u Zlatnome potoku pod hitno nešto mora napraviti kako bi ga se rasteretilo jer su ‘došli do kraja’. Stanovnike Zlatnog potoka, govori nam Obad, muči i park ispod Biskupije. Podsjeća kako su i kupalište na Gjivovićima izgubili, a u 30-postotnom je vlasništvu Grada. Dodaje da je zamjenska opcija bila urediti park ispod Biskupije te kako je Grad izradio projekt, ali i da ga u proračunu za sljedeću godinu nema.
‘Nismo protiv Belvederea’
— Jedini pomak koji smo napravili jest taj da smo zaustavili da nam se potpuno oduzme plaža i Ulica Vlaha Bukovca koja je javna u cijeloj svojoj dužini i cijelosti. Treba tu biti adekvatan pristup pomorskom javnom dobru. Nismo protiv gradnje Belvederea, ali tražimo plažu. Domalo se nećemo imati gdje okupati. Neka prvo riješe probleme naše ulice pa onda neka slobodno grade – govori nam Obad te ističe kako su stanovnici Zlatnog potoka prepuni kreativnih ideja kako bi poboljšali svoju ulicu.
— Jedan je naš susjed predlagao da, s obzirom da je u Domu maslina sve manje djece, u njemu bude otvoren vrtić i starački dom. To bi bilo idealno – naglašava Obad, a naši sugovornici za kraj zaključuju kako je važnost i vrijednost Zlatnog potoka i u tome što je ono najjužnije hrvatsko gradsko naselje koje je ostalo nepokoreno u Domovinskom ratu. ‘To neka uđe u zapisnik’ – zaključili su naši sugovornici iz Zlatnog potoka.
Maria Prkut i Leona Rašica
Iz tiskanog izdanja DuLista od 11. prosinca 2019.