S Lapadske smo se obale preselile bliže povijesnoj jezgri. Ovoga puta odabrale smo područje zvano ‘na Pilama’. Riječ je o dijelu Grada koji se nalazi između dviju žarišnih točaka – povijesne jezgre i Ilijine glavice. Unatoč tomu, još uvijek uživaju u svom miru i tišini. Čim smo se zavukli dublje u ulice, primijetili smo kako se radi o specifičnom ‘kvartu’. Naime, svaka kuća je mala ‘utvrda za sebe’. Opasavaju ih zidovi unutar kojih se nalazi veliki vanjski prostor s neizostavnim đardinom. To je dovelo do toga da ljudi izrazito cijene svoju privatnost, ali i poštuju tuđu. Zato ni druženja međuljudski nisu bila toliko učestala, no vladaju dobri međususjedski odnosi. Spomenuli smo mir i tišinu koji su zaista karakteristični za ovaj dio grada, ali i to se povemeno remeti tijekom turističke sezone. Područje na Pilama postalo je tranzitno pješačko područje nakon izgradnje garaže na Ilijinoj glavici. Te ‘rijeke turista’ nismo susreli jer je ipak studeni, ali su nam o tome posvjedočili naši sugovornici. Na samom početku našeg đira dočekao nas je kolega Baldo Marunčić koji je bio naš svojevrstan vodič kroz kvart u kojem živi od rođenja.
Svi smo se bolje upoznali tijekom Domovinskog rata kad smo bili u skloništu hotela Imperial. Zato nama Imperial nije samo hotel, već ima jaku simboliku koja nas podsjeća na te teške dane – Baldo
O parkingu
-Došli ste u pravo doba. Ovo je sad vrijeme kad roditelji dolaze po svoju djecu u vrtić koji je nedavno obnovljen. Djeca su se vratila, ali ostao je isti problem – roditelji se nemaju gdje parkirati. Vrtić u Pilama ima isti problem. Trenutno je situacija bolja jer hotel Hilton ne radi zbog obnove pa nema toliko gužve. U sezoni dođe do ‘naguravanja’ auta roditelja (koji imaju pravo 10 minuta parkirati za potrebe vrtića), taksista i turista – govori nam Baldo. Parking je, dakle, i ovdje jedan od problema koji nas je dočekao odmah na ulazu u prvu ulicu koja naznačava većinu ‘boljki’ ovog dijela Grada. ‘Nismo ništa doduše drukčiji od ostalih dijelova grada. Većina ljudi ima problem s parkiranjem pa se pokrivaju s Gradcem’, naglašava. Pokazuje nam kabel koji se nalazi kraj ulaza jedne od kuća, a koji tu doslovno visi bez funkcije već 20-ak godina od obnove hotela.
-Postojali su nekad prvotni planovi da se ulica koju i danas koriste stanovnici, ali i roditelji za doći prema vrtiću, zatvori za potrebe hotela. U tom slučaju bi roditelji išli kroz garažu. To nije prošlo i vjerujem da je kabel ostao zbog toga – priča nam naš sugovornik. Kraj samog ulaza u vrtić nalazi se desetak kanti za smeće koje koriste ne samo Pilari, već i stanovnici udaljenijih mjesta. Jedan od njih je i dječak koji nam je rekao da živi nešto dalje, ali mora svaki dan nositi smeće upravo kraj vrtića. ‘Sutra mi je rođendan, ali ću svejedno nositi smeće’, rekao nam je, nasmijao nas i nastavio svojim putem. Ali i mi s Baldom u điru. Upravo su kante za smeće jedna od bolnih točaka ovog područja.
-Frekventna je ovo ulica, pogotovo zbog vrtića. Djeca trče pored često i opasnog smeća koje se baca u kante i izvan. Pisali smo peticiju da se maknu na neko drugo mjesto, no ništa se nije napravilo. Dakle, odustali bismo od svoga komoda radi sigurnosti djece, ali i da to sve izgleda ljepše. Stvarno im tamo nije mjesto jer je taj odvojak prema gradu jako prometan. Nije problem sa Čistoćom, oni rade vrhunski posao i kupe koliko mogu. Problem je u nedisciplini pojedinaca – jasan je Baldo. Garantira da su ulice Don Iva Bjelokosića i Pera Budmanija tijekom sezone najprometnije pješačke ulice u gradu, prvenstveno radi garaže.
-To su smjerovi kojima turisti idu prema Gradu. Prije je stvarno puno manje ljudi ovuda prolazilo, bio je potpuni mir i tišina – ističe. Za vrijeme velikih kiša, oborinska odvodnja stvara problem na brojnim područjima grada pa tako i na Pilama, reći će naš sugovornik. Tome svjedoče i ostaci papira u Ulici don Iva Bjelokosića koji su isplutali na cestu iz šahta nakon nedavnih kiša.
-Odozgor prema dolje u Zrinskofrankopanskoj ulici zna bit toliko vode kad pada kiša da je to strašno, a sve silazi sa Zagrebačke ulice – sa zgražanjem će.
Čak se zadnjih godina doselilo dosta mladih obitelji što prije nije bio slučaj. Zbog mira i tišine, a zbog blizine Grada je idealno mjesto za život
Bogišićev park
-Još je uvijek dobar dio kuća naseljen. Čak se zadnjih godina doselilo dosta mladih obitelji što prije nije bio slučaj. Zbog mira i tišine, a zbog blizine Grada je idealno mjesto za život. Turisti nisu toliko glasni, ali se na toliku količinu ljudi koja prolazi uvijek može naći neka budala – rekao je Baldo. Njihovo duhovno središte je crkva sv. Andrije.
-U njoj se okuplja velik broj vjernika. Ipak, čini mi se da je dio nas itekako tužan, imam osjećaj kao da nam je ukinuta župa jer su svi dokumenti koji su bitni preneseni u Katedralu i zapravo su te dvije župe spojene. Ovdje se okupljaju mlade obitelji, a na dječjim misama bude gužva. Moj stariji brat zna u župnim prostorijama organizirati šahovski turnir za djecu – kaže nam. Ne smijemo zaboraviti izdvojiti staro rodilište koje se nalazi ispod crkve sv. Andrije, a poznato je po dvama hrtovima vrsnog klesara Maura Martuccija koji krase ulaz. Kraj crkve prolazimo na putu prema Bogišićevom parku. Primjećujemo kako se nalazi u poprilično zapuštenom stanju.
-Po mojoj je procjeni u jednako lošem stanju kao i park Gradac. U oštroj su konkurenciji za najgori park u gradu. Godine 1913. je napravljen. Dakle, prošlo je 106 godina i dalje stoji ovako. Malo igralište za djecu je zadnjih godina obnovljeno te je i ono mjesto okupljanja. Također, znaju se adolescenti i mlađa ekipa družiti po parku. Znaju malo stvarati probleme, primjerice lomiti klupe i slično – govori. Bogišićev park ga podsjeća na lapadski stadion, ‘kao da je stao u vremenu’, ističe.
-Ako je Bogišićev park prvi dojam koji turist ima nakon izlaska iz garaže… mogu reći da je sve skupa puno slabije predstavljeno nego što bi trebalo biti – priča nam Baldo. Mlade obitelji s Pila uglavnom se druže na igralištu na Ilijinoj glavici. To je zapravo, reći će, središte života i mjesto susreta. Ali nažalost, na nedavno obnovljenom igralištu već fali stolica, a mreže su pokidane. Unazad par godina postavljena je i kanta za pseći izmet u Bogišićevom parku, a ono što začuđuje i dalje je kako nema niti jedne kante za smeće na Putu Anice Bošković koji vodi do Kina Slavice. Ističe dalje kako imaju butiga u blizini, ali sve su po turističkim cijenama. Nedostaje im nikad prežaljeni DM. ‘Ali to je opet stvar komoda’, govori Baldo koji je i naglasio kako se na prvi spomen Pilara, svi sjete stanovnika u Pilama. ‘I mi smo Pilari, ali teško je odrediti odakle dokle seže ova mikrolokacija. Pitanje je kako područje na Pilama ograničiti s obzirom da tu završava i Donji Kono koji je sjeverna granica našeg kvarta. Donja su nam strana Imperial i Ulica branitelja Dubrovnika, što spada pod Pile. S gornje smo strane omeđeni Ilijinom glavicom, dok nam je drugi ‘kraj’ Boninovo. Trebalo bi uzeti kartu pa ići metar po metar’, dodaje.
Bogišićev park u jednako je lošem stanju kao i park Gradac. Podsjeća me na lapadski stadion, kao da je stao u vremenu
Simbolika Imperiala
Pitali smo primjećuje li možda razlike u životu za vrijeme njegova djetinjstva i sada.
-Ne bih, što se tiče ovog dijela, istaknuo ništa patetično. Ovaj dio grada do unazad nekoliko godina je poprilično dijelio sudbinu povijesne jezgre. Kuće su bile prazne. Ali kao što sam rekao, u zadnju godinu dana naselilo se nekoliko obitelji s više djece pa je naš kvart živnuo. I dalje tu ima ljudi treće životne dobi kojima možda i nema tko pomoći. Primjerice, nositi spenzu, a imaju se popeti uz dosta skalina. Bilo bi možda dobro imati kakvu službu
da im pomogne – rekao je Baldo. Svoj ‘kvart’ doživljava specifičnim upravo zbog karakterističnog izgleda kuća s pripadajućim đardinima. ‘Imamo i Ulicu Između vrta. Tko joj je dao ime, nije falio, točno tako i izgleda cjeli ovaj predio’, naglašava.
-Kuće, vrtovi i zidovi označavaju privatnost koju volimo više od ičega. Zbog toga smo se možda manje i družili. Nemamo kafiće ni restorane, kao što je to situacija u Gradu. Osim parka i igrališta koje je u dobrom izdanju, nema nekog posebnog sadržaja. Mi smo između svega, blizu nam je sve pa nam ni ne treba’, naglasio je.
-Svi smo se bolje upoznali tijekom Domovinskog rata kad smo bili u skloništu hotela Imperial. Zato nama Imperial nije samo hotel, već ima jaku simboliku koja nas podsjeća na te teške dane – kaže. Naš sljedeći sugovornik Baldov je susjed Đivo. ‘Ovo je tihi kvart’, potvrđuje.
-Imamo klasičnih komunalnih problema, kao i svi građani u drugim dijelovima grada. Imali smo ovdje jako lijepo djetinjstvo. Penjali smo se po vrtiću, ulijetali bismo izvan radnog vremena. Znali smo se verat’ i po krovu. Igrali smo se po ulici za razliku od današnje djece. To nam je bilo najdraže igralište. Vazda su kvartovi bili u sukobu, ma i ulice, a mi smo bili u sredini. Ovdje je bio ‘sukob’ između onih koji su se kupali u Šulića i onih koji su se kupali na Dančama. Stalno smo ‘ratovali’ – ističe Đivo. Moramo priznati kako je đir ovim dijelom grada itekako bio tih i smirujuć. Podsjetilo nas je to na reportažu kroz Gornji Kono gdje se još uvijek može osjetiti živo bilo Grada. Začudilo nas je koliko se malo pažnje daje Bogišićevom parku koji je drago mjesto okupljanja i vrelo brojnih sjećanja sugrađana. Iako žive u povijesnom dijelu grada i održavaju autohtonost, stanovnici ističu da je potrebno voditi više brige o čemu dovoljno govori ‘zaštopana’ oborinska odvodnja, a s time i problemi s kanalizacijom.
Maria Prkut i Leona Rašica; iz tiskanog izdanja od 27. studenog 2019.