Kristian Novak – Slučaj vlastite pogibelji

Mislim da se može zaključiti da sam bjesomučno počela ispravljati vlastite grijehe iz prošlosti jer u posljednja dva mjeseca čitam hrvatske autore. I to suvremene. Tako sam se konačno dočepala Novaka i u pet dana progutala Slučaj vlastite pogibelji i Črna mati zemla. Danas pišem o Slučaju vlastite pogibelji zbog tri razloga. Prvi je da se radi o posljednjem djelu iz Novakova pera koje je pokupilo sjajne kritike kritičara i javnosti. Ja sebe stavih negdje između toga, ali glasno i snažno navijam da Novak piše i dalje. Drugi je razlog jer me Črna mati zemla baš onako izbacila iz orbite jer je mučan. Oh, kako je taj roman težak bio, posebno ako uzmemo u obzir da sam zadnju točku pročitala negdje između 2 i 3 ujutro, pa se onda bolni duhovi romana kreću i u mojoj sobi. Bolni su nekako životno, tako su opipljivi i grozomorno opisuju stanje jednog društva da poželiš otići, ali nemaš kamo. Treći je razlog što je Novak uskoro u Dubrovniku (ili je bio u Dubrovniku, ovisi kada čitate). Stoga želim potaknuti svekoliko građanstvo da pohrli u knjižnice i knjižare i osigura svoj primjerak jer zaista vrijedi pročitati. Evo zašto. Prije svega, treba naglasiti da je Novak zaista sjajan pisac. Romanom tečemo kao kroz scenarij ili već gotov film. Međimurje dobiva konotacije zasebnog planeta na kojem žive čudesna bića, a pravila života kao da ne vrijede jednako izvan granica rijeka koje ga okružuju. U svojem pisanju koristi različite tehnike, a budite sigurni da čak i oni koji ne čitaju često će primijetiti igru jezikom i stilovima koji romanu daju potpuno novu dimenziju. Nisam mjerodavna jer nisam pročitala sve njegove romane (Ciganin, ali najljepši gleda me iz prikrajka i osuđuje, ali mi je nakon ČMZ zaista trebala pauza pa sam uzela chick lit i Metodologiju i epistemologiju društvenih znanosti), ali Novak je već zacrtao novi pravac u hrvatskoj književnosti. Obrađuje teme od životne važnosti kroz prizmu likova koje sve poznajemo, stvara male antiheroje koji svim silama plutaju beznađem hrvatskog sustava. Pa ako ništa, barem se međusobno prepoznaju i održavaju na životu. Ovdje su nam u centru propitivanja etika, korupcija sigurnosnog sustava, profesionalizam kao suprotnost pogodovanjima i jedno nerazjašnjeno samoubojstvo. E sad – je li samoubojstvo i dalje samoubojstvo ako je počinjeno zbog činjenice da si svjestan da ti mnogi drugi žarko žele nauditi? Ili je to samo dobro osmišljeno ubojstvo? Zanima me i vaš sud. Isto tako, okupljeni oko teškog slučaja (koji ni kojim slučajem, ma uopće) nije temeljen oko stvarnih događaja, likovi romana supostoje u odvojenim borbama. Na jednoj je strani obitelj koja traži istinu, a na drugoj strani djevojka koja odlučuje da je vrijeme za pobunu. U jednom se trenutku spajaju, prepoznaju i nastavljaju zajedno. Postoji li sretan kraj uopće ili se samo pokušavamo utješiti da smo nešto napravili? Moj omiljeni trenutak u romanu je kada monolog jednog svećenika postane čisti korski pjev grčkih tragedija jer kada bismo povukli paralelu, našim likovima stavili maske i poslali ih pred antičku publiku, jednaku razinu katarze doživjeli bi oni tada, kao i mi danas. Po mojem mišljenju, u tom je trenutku Novak postao kanon hrvatske književnosti. Za kraj vam poklanjam nekoliko citata. ‘Imali su kvalitetu koju rijetko nalazim kod ljudi, gotovo nikako kod sebe. Savršeni izostanak prenemaganja i glumatanja. Jel te nekad zgrozi, mislim, da te baš uhvati jeza od golemog raskoraka između onoga kaj ljudi vele i kaj je u njima? Ha? Jel ti nekad bude zlo od te situacije u koju smo se nekada nekako kolektivno doveli? Da smo postali toliko lažni da svaka direktna komunikacija zvuči agresivno?’ ‘Svako ima svoju bol i mene zovejo z sobom v nju, i ispadam izdajica i autist ako me ne boli na isti način kak i njih.’ ‘Tako sam odgojena: mi slabi, mi iz malog sela, moraš biti dobra sa svima, ne talasaj, ne buni se, moraju te svi voljeti.’ Čitamo se!