Prije nekoliko dana AC/DC je najavio skori izlazak svojeg sedamnaestog albuma u skoro polustoljetnoj karijeri. Nešto ranije ove godine Testament je izdao svoj trinaesti album, a japanski noise-rockeri Boris svoj čak dvadeset i sedmi. Naravno, svi oni su čisti amateri u usporedbi s legendarnim gitaristom Bucketheadom koji je u svojoj karijeri izdao čak 314 solo albuma, od kojih ove godine samo mizernih deset.
Diskografska kuća bila je iznimno ažurna u skidanju svih materijala s interneta, i dugo vremena je jedini online izvor bio – PornHub, a i dan danas je apsolutna lutrija pronaći bilo kakav iole kvalitetan snimak njihove svirke na YouTubeu
Sve ove vrtoglave cifre ponukale su me da se prisjetim jednog benda čija je karijera nažalost trajala znatno kraće. Acid Bath su nastali početkom devedesetih i zajedno su svirali samo pet godina, no svejedno su u tom razdoblju uspjeli ostaviti neizbrisiv trag na svijet teške glazbe, trag koji niti do danas nije nimalo izblijedio. Pet momaka s juga Louisiane od početka su se razlikovali od mainstream metala koji je tada žario i palio po Headbanger’s Ballu svojim inovativnim pristupom u kojem su miješali grunge i death metal sa industrijskim vokalnim procesorom. Raznolikost utjecaja na njihovu glazbu rezultirala je i širokom lepezom eksperimentalnih kreacija na njihovom prvom albumu ‘When the Kite String Pops’ iz 1994.
Uvodna ‘The Blue’ više podsjeća na iznimno ljutitu verziju Alice in Chains, ‘Cheap Vodka’ je dvominutni poziv na mosh u bruklinskom hardcore stilu, ‘Scream of the Butterfly’ je akustični blues popraćen duplom bas-bubanj pedalom, a ‘The Bones of Baby Dolls’ je posveta južnjačkoj folk glazbi. Album i žestoki nastupi priskrbili su im vjerne fanove u južnim američkim državama, a par godina kasnije izdaju i svoj drugi album ‘Paegan Terrorism Tactics’ na kojem nastavljaju svoju seriju izvrsnih stvari kao ‘Bleed Me An Ocean’ i ‘Diab Soule’. ‘13 Fingers’ bi se lako mogao kvalificirati za Nirvanin Bleach, dok bi ‘Dead Girl’ savršeno pristajao na albumu nekog outlaw-country pjevača.
Napokon, ‘Venus Blue’ je apsolutni hit kojim su mogli žestoko konkurirati Soundgardenu ili Smashing Pumpkinsima, osim činjenice da se tekst pjesme nije mogao javno prezentirati na radiju i televiziji. Dodatna otežavajuća okolnost proboju u mainstream bilo je i korištenje umjetničkih djela masovnih ubojica na naslovnicama albuma. Na naslovnici ‘When the Kite String Pops’ je klaun s balonima kojeg je naslikao zloglasni klaun/ masovni ubojica John Wayne Gacy, dok je za naslovnicu ‘Paegan Terrorism Tactics’ odgovoran ‘Doktor Smrt’ – Jack Kevorkian. Samo par mjeseci nakon izlaska albuma, u siječnju 1997., basist Audie Pitre tragično pogiba zajedno sa svojim roditeljima u prometnoj nesreći koju je izazvao pijani vozač, a ostatak banda odlučuje da bez njega Acid Bath nema razloga za postojanje. Ostatak banda nikad kasnije nije pokazao veliku želju za svirkom, a jedini koji je nastavio iole primijećenu glazbenu karijeru je gitarist Sammy Pierre Duet koji je osnovao death metal band Goatwhore i s njima do sada izdao sedam albuma.
Osim samog čina izdavanja dva izvrsna albuma, legendu Acid Batha kao vrhunskog underground banda u javnosti je održavala i uporna tvrdoglavost njihove izdavačke kuće Rocket Records, koja je kao vlasnik glazbenih prava uporno izbjegavala albume plasirati u digitalnom obliku. Tako je jedini legalni način za preslušavanje albuma bilo posjedovanje gramofonske ploče pa je zainteresirana ekipa morala upotrebljavati taktike iz osamdesetih i piratski presnimavati ploče na druge medije. Diskografska kuća bila je iznimno ažurna u skidanju svih materijala s interneta, i dugo vremena je jedini online izvor bio – PornHub, a i dan danas je apsolutna lutrija pronaći bilo kakav iole kvalitetan snimak njihove svirke na YouTubeu. Srećom, vlasnik Rocket Recordsa napokon je promijenio mišljenje i prije par mjeseci proslijedio oba albuma na sve glazbene streaming servise omogućivši svim fanovima nesmetan i bezvirusan pristup Acid Bathu, a nema nikakve sumnje da će ovaj potez uspješno privući i mnoge nove obožavatelje.
Foto: Rocket Records / Discogs