Nerijetko možemo pročitati priče o sinovima koji su krenuli istim sportskim stopama kao i njihovi očevi, a domaći primjeri iz svijeta vaterpola su Elvis i Loren Fatović te Ognjen i Filip Kržić. Dubrovačka košarka krije još jednu takvu uspješnu sportsku priču. U ovom slučaju riječ je o zamjenici trenera ŽKK Ragusa Cvetani Matić i njenoj kćeri, košarkašici Ivoni Matić koja se u klub vratila početkom 2020. iz Italije gdje je živjela i trenirala posljednjih pet godina. U ovoj je godini Ivona trebala okruniti sportsku karijeru, no planove je poremetio koronavirus.
Ivona je Michaela Jordana nedavno gledala u dokumentarcu ‘Posljednji ples’. Njena mama Cvetana imala ga je priliku vidjeti uživo 1984. godine na Olimpijskim igrama u Los Angelesu
Vrtlarstvo i slikarstvo
Nastupila je karantena, a gospođa Cvetana košarkaške je obveze zamijenila vrtlarstvom, i brinula se o svoje 122 graste. Ivona je pomogla mami u đardinu, ali je ponovno probudila i svoj umjetnički duh kojeg je, usporedno s onim natjecateljskim, razvijala tijekom svih ovih godina sportske karijere. Izvadila je kolekciju svih mogućih akrilnih boja koje je skupila tijekom igranja u inozemstvu i napravila više umjetničkih djela. Puno je obveza imala i po pitanju fakulteta. Ivona je, naime, na drugoj godini studija konzervacije-restauracije na Sveučilištu u Dubrovniku. Ponovno, reći će nam, objašnjavajući kako je morala opet upisati fakultet jer je 2015. izgubila pravo studiranja. Razlog je bila teška ozljeda tijekom igranja u prvoligaškom klubu u Njemačkoj.
—Kada voliš nešto, i kada ti malo fali, a uložio si puno vremena i novaca, odricanja… Onda nađeš neki izvor snage – ističe nam Ivona. Što se tiče sporta, priznaje da se odmorila. Tijekom karantene pogledale su i ‘Posljednji ples’, sportski dokumentarac o zlatnoj generaciji Chicago Bullsa i velikom Michaelu Jordanu. Ivona je, priznaje nam, gledajući dokumentarac još jednom utvrdila zašto voli košarku. Njena mama je imala priliku vidjeti uživo Jordana. Bilo je to 1984. godine na Olimpijadi u Los Angelesu gdje je nastupala sa ženskom košarkaškom reprezentacijom Jugoslavije. Svoje je mjesto među najboljima, sa 17 godina, zasluženo dobila nedugo nakon što je na juniorskom europskom prvenstvu bila proglašena najboljom igračicom Europe. Za seniorsku je reprezentaciju skupila više od 100 nastupa. Prisjeća se kako je njen najdraži šut u igračkoj karijeri nastao upravo na prvoj seniorskoj utakmici na Europskom prvenstvu protiv SSSR-a.
—Cijelo prvenstvo sam sjedala na klupi i prvu sam šansu za igru dobila u polufinalu. Igračica koja me čuvala, ispala je iz te rotacije, i prema meni je u kutu išla Semionova visoka 2,20 s rukom u zraku da mi opali blokadu. Nisam uopće vidjela koš. Skočila sam, digla sam se u šut i zabila. To mi je definitivno najbolji i najdraži koš – rekla je zamjenica trenera Raguse. Upravo se zbog iznadprosječnog skoka, gospođa Cvetana odlučila početi baviti košarkom.
—Bila sam poznata po skok šutu. Devedeset centimetara sam skakala iz mjesta. To je jedan ogroman skok za muškarca, ne za ženu. Hvatala sam se za obruč sa svojom visinom. Ali, da nisam bila u košarci, sigurno bih bila u nekom drugom sportu završila jer sam bila živahna, željna igre i skakanja – kaže nam i dodaje kroz smijeh: ‘Inače, u trećem razredu osnovne škole naglo sam narasla na 177 centimetara, a broj noge mi je već tada bio 42.’ Na samim je počecima djelovala u tek osnovanom školskom klubu Elektroremont u Subotici. Svojom su dobrom igrom stigle do druge lige, no htjela je ipak nešto više.
Ivona je odrastala i postajala igrač kroz – priču. Uvijek bih joj rekla: ‘Molim te prati što ja radim i pokušavaj me imitirati!’. Nismo imali vremena igrati po terenima, nego sam ja bila prezenter. Doma bismo iskomentirali sve i da sama ispravlja svoje greške – Cvetana Matić
Godine 1981. odlučila je prihvatiti jedan od poziva velikih košarkaških klubova i prešla je Partizan u kojem je ostala do 1985. godine, kada je i završila igračku karijeru zbog teške ozljede. Uskoro se seli u Dubrovnik. Razlog je bila – ljubav i suprug Miro kojeg je upoznala na reprezentativnim pripremama u našem gradu. Inače, i on je bio perspektivan košarkaš, spominje nam. Nedugo nakon dolaska u grad, zatrudnila je s Ivonom, počeo je rat. ‘Sve je krenulo u drukčijem smjeru’, kaže gospođa Cvetana.
Mama i kći suigračice
Košarci se vraća deset godina nakon, točnije 1994., kada u tek osnovanom ženskom košarkaškom klubu Dubrovnik, sadašnjem Ragusa, postaje prvim trenerom. Nažalost, ponovno se ozlijedila i morala je otići iz košarkaškog svijeta, na dvije godine. A upravo je tijekom tih njenih treninga, Ivona napravila prvi dvokorak. Jer, pratila je sve što radi njena mama, ali i što rade igračice.
—Sjećam se scene u lapadskoj školi. Cure su stajale sa strane i istezale se, a ja sam uvijek tijekom treninga loptu imala sa sobom i pepala. Sa centra sam se zaletila prema košu, nisam ni znala da sam napravila dvokorak i zabila koš od tablu – prisjeća se Ivona. Obožavala je sve sportove i igrala je sve moguće ulične igre. ‘Uvijek sam imala natjecateljskog duha. Htjela sam biti najbrža i najbolja’, kaže nam Ivona. Prve prave korake u košarci napravila je u KK Šumica u kojem je njena mama trenirala ženske uzraste.
— Trenirali smo vani, sadili smo biljke, provodili akcije čišćenja okoliša, a u popodnevnim smo satima subote održavali turnire za košarkašice i košarkaše iz cijelog grada, države, ali i susjednih zemalja. To je bila jedna jako lijepa priča. Tu je startao i Ante Tomić 1995. pod vodstvom Pera Jejine – prisjeća se gospođa Cvetana. U klubu je djelovala kao trenerica dvije godine. Ženska ekipa Šumice uskoro se razišla, a Ivona se počela baviti odbojkom. Samo da joj je bilo trčati, i igrati se loptom, isto kao njena mama. Išlo joj je odlično, no 1997., u petom razredu osnovne škole, vraća se košarci i počinje s treninzima u Ragusi. Samo godinu dana kasnije, u istom klubu počinje djelovati i gospođa Cvetana. Nakon 13 godina pauze, vratila se na košarkaški teren. Mama i kći postale su suigračice.
Zadnju utakmicu sam odigrala protiv Medvešćaka. Dobili smo ih na moj 41. rođendan. Dva mjeseca prije utakmice nisam uopće išla u dvoranu, nego samo u teretanu, a kako bih mogla odigrati tu zadnju bitnu utakmicu. I zabila sam 21 koš. I zadnji koš je bio moj. Trica! – CVETANA MATIĆ
—Ponovno sam se vratila u igru s 35 godina. Startala sam najviše da pomognem Ivoni. Kad god bismo igrale, jedno oko mi je uvijek bilo na Ivoni. Kad god sam imala loptu i ako je postojala mogućnost da joj je dodam, uvijek bih to napravila. Zabijala sam između 15 i 20 koševa, ali ona mi je bila prioritet – kaže zamjenica trenera Raguse. Nekad joj je bilo nezgodno, priznaje, igrati s kćeri. ‘Ja sam imala tada četrdeset, a ona je bila pubertetlija’, ističe. Igrala je ukupno šest godina.
— Zadnju utakmicu sam odigrala protiv Medvešćaka. Dobili smo ih na moj 41. rođendan. Dva mjeseca prije utakmice nisam uopće išla u dvoranu, nego samo u teretanu, a kako bih mogla odigrati tu zadnju bitnu utakmicu. I zabila sam 21 koš. I zadnji koš je bio moj. Trica! – prisjeća se. Nakon toga je upisala trenerski fakultet.
Ipak zagrijavanje
Gospođa Cvetana kćeri bi tijekom treniranja i igranja uvijek govorila da je – imitira, a poslije svakog treninga bi joj govorila što nije dobro napravila. To nikad nije radila na terenu. — Ivona je odrastala i postajala igrač kroz – priču. Uvijek bih joj rekla: ‘Molim te prati što ja radim i pokušavaj me imitirati!’. Nismo imali vremena igrati po terenima, nego sam ja bila prezenter (smijeh). Imala je jednu sliku, mene, koju je pokušavala imitirati. Doma bismo iskomentirali sve i da sama ispravlja svoje greške – ističe gospođa Cvetana. Ivona priznaje da je njena mama sada ‘više tolerantnija’. Kaže kako ima više razumijevanja u igrače, njihove potrebe i njihove fizičke probleme. ‘Vidiš ti, nisam znala. To je tako lijepo čuti’, bio je komentar gospođe Cvetane.
—I ja sam sazrela pa vjerojatno na drukčiji način gledam taj odnos trenerigrač’, govori nam Ivona. Kroz smijeh nam dalje priča:
—Ušla sam u 34. godinu, a gledala sam mamu kad je počela igrati s 35. Kao dijete sam mislila kako meni nije potrebno zagrijavanje. Ušla bih u dvoranu i: trči, skači, šprintaj – meni ništa. A mama, trči, trči pa se istegne. Imala je svoj sistem zagrijavanja. I onda sam i ja ove zime – trči, trči pa stani. Sad te razumijem, a prije sam ti se smijala – priča nam Ivona koja je na početku karijere bila vanjski igrač, no s vremenom se profilirala kao centar. Njena mama je išla u totalno suprotnom smjeru. ‘Završila sam u reprezentaciji Jugoslavije kao treći playmaker, a počela sam kao centar’, ističe gospođa Cvetana.
Cure iz grada
S hrvatskom reprezentacijom, u kojoj je djelovala ukupno 10 godina, Ivona je osvojila treće mjesto na Europskom kadetskom prvenstvu. Situacija je u hrvatskoj košarci priznaje, sada drukčija, odnosno kako kaže Ivona: ‘U silaznoj putanji’. Usporedila ju je naime sa situacijom u inozemstvu, ali i s pojmom naše košarke prije 15 godina. No, u Ragusi su, ističe gospođa Cvetana, jako optimistični što se tiče mladih sportaša.
—Smatramo da dobar rad i zajedništvo može iznjedriti puno dobrih mladih igračica. Mi smo dobro posloženi na svim poljima. Ako ovako nastavimo, imat ćemo vrhunskih igračica. Sigurna sam u to. Vrlo je važno da ne gubimo kontinuitet. Cure s veseljem dolaze na trening i to je najvažnije u ovoj priči. Mislim da je klub u pozitivnom zamahu – rekla je gospođa Cvetana ističući kako nažalost, nedostaje trenera.
—Mislim da možemo ići prema vrhu i biti sve bolji. Nama je cilj da u seniorskom sastavu budu sve naše cure. I da napravimo ekipu s curama iz grada. To nam je prioritet i želja. Ovo razdoblje želmoi posvetiti kadetkinjama i mlađim kadetkinjama u klubu kako bi se što prije priključile seniorskom ‘pogonu’ za iduću sezonu – ističe zamjenica trenera Raguse i dodaje:
—Najcrnji scenarij može biti taj da u novu sezonu uđemo samo s našim curama i kadetkinjama. Najbolji je, naravno, da sve cure budu na okupu. I da iduće sezone potvrdimo našu dobru igru, kvalitetu i rad – naglašava.
INOZEMNA KARIJERA
Glavni cilj završiti fakultet
Nakon Celja, s napunjene 22 godine, Ivona je pošla u Pays d’Aix en Provence u Francusku. Iz Francuske se nakon pola sezone vratila u Hrvatsku 2011., točnije u Gospić. Osvojila je s njima prvenstvo Hrvatske, kup Hrvatske i Regionalnu ligu. Odlazi u Zagreb na dvije godine, a onda se vraća u Dubrovnik. Tijekom svih godina igranja u inozemstvu, glavni joj je cilj bio završiti fakultet. No, ističe, to je uvijek bila nemoguća misija. ‘Nakon Zagreba, boravila sam u Dubrovniku jer sam se razočarala inozemnim klubovima, a i htjela sam završiti treću godinu fakulteta. Ali, onda je došla super ponuda za Bolognu, što mi je bilo pola sata brzim vlakom do Firence gdje sam trebala odraditi praksu. Sve sam iskombinirala, ali na kraju je moj plan propao’, rekla je Ivona. Iza Bologne, otišla je u Njemačku i prvoligaški Keltern. Dogodila joj se ozljeda i morala se opet vratiti doma. Doktori su joj rekli da se ne smije vratiti na teren, no odlučila je nastaviti igrati u drugoj talijanskoj ligi. Pošla je u Bolzano na dvije godine, nakon toga u Vicenzu te na kraju u Treviso.
ZA SVE JE KRIVA KORONA
Korak do povijesnog uspjeha
Seniorke ženskog košarkaškog kluba Ragusa i ove su godine proglašene najuspješnijom ženskom ekipom u našoj županiji. Iza njih je savršena sezona bez poraza, bile su na korak do povijesnog uspjeha i osvajanja prve titule prvakinja Hrvatske i Kupa ‘Ružica Meglaj-Rimac’. Njihov je uspjeh jednostavno ‘izbrisan’ odlukom Hrvatskog košarkaškog saveza.
—Mislim da smo zbilja bili bez konkurencije. Tu nam je jedino situaciju mogla zagorčati Trešnjevka. Bili smo zreli za titulu, i jednu i drugu. Zbilja je šteta što do kraja nismo kapitalizirali naporan rad i tim – ističe zamjenica trenera u Ragusi Cvetana Matić nadajući se kako će sezonu ipak privesti kraju kao prvakinje.
Foto: Zvonimir Pandža / Privatna arhiva