Povijest popularne glazbe pamti brojne izvanredne autore, ali i jednako sjajne interprete. A ponekad, samo ponekad, dogodi se da nečija pjesma odjene novo ruho pa poprimi drugačije obrise, otvori put nekim novim značenjima, a još rjeđe, ali dogodi se, potpuno zasjeni original. Znameniti twist u rodnim ulogama napravila je Aretha Franklin kada je 1967. godine poruku ‘poštuj svog muškarca’ Otisa Reddinga iz dvije godine starije pjesme pretvorila u ultimativnu himnu feminističkog pokreta. ‘Respect’ je postala ‘R-E-S-P-E-C-T’, i danas je ona prvenstveno Arethina pjesma i kruna je ukupnog snimljenog glazbenog korpusa Kraljice soula. Iako je Johnny Cash na nagovor producenta Ricka Rubina već snimio obrade pjesama bendova s kojima na prvi pogled nije imao puno zajedničkog, ‘Hurt’ industrial rokera Nine Inch Nails na papiru se činila kao preveliki zalogaj. Takvog je mišljenja bio i njen autor Trent Reznor kada mu je ideja prvi put prezentirana. Stav je promijenio u trenutku kada je čuo pjesmu i vidio spot. Tada je, prema svojim riječima, spoznao golemu snagu glazbe kao medija. Cash je ‘Hurt’ dao nove vidike i Reznorova pjesma više nije bila samo njegova. Whitney je to uspjela s pjesmom Dolly Parton, a Sinead s prethodno nezapaženom baladom Princea. Janis je Krisu Kristoffersonu ‘maznula’ Bobbyja McGeeja, a manje je poznata činjenica da je veliki hit 80’s i još jedna himna feminizma ‘Girls Just Wanna Have Fun’ zapravo obrada demo snimke opskurnog newwave izvođača Roberta Hazarda. Jimi Hendrix je to napravio s povampirenom rokerskom verzijom ‘All Along The Watchtower’. Pjesma je svoje mjesto izvorno pronašla na osmom albumu Boba Dylana ‘John Wesley Harding’. Objavljen nekoliko dana nakon Božića 1967. album je Dylana reinstalirao kao folk figuru utješivši one fanove koji su, uz slavno neodobravanje, primili njegovu ‘uštekanu’ fazu.
Osim prepoznatljive gitarističke pirotehnike, Hendrix je pjesmi dao urgentnost koju original, ma koliko sjajan, nije imao. Hendrixov pečat toliko je snažan da ju je jednostavno ukrao njenom autoru. Creedence Clearwater Revival singl ‘Proud Mary’ objavili su u siječnju 1969. godine. Pjesma je postala instant hit poharavši svjetske top ljestvice te je do danas zadržala status roots rock klasika. Dvije godine kasnije, na albumu ‘Working Together’ obradili su je Ike & Tina Turner, učinivši je u tolikoj mjeri svojom da je činila neizbježan dio repertoara sve do kreativnog i bračnog sloma dua, dok ju je kasnije Tina nastavila redovito izvoditi. Nakon uvodnog ‘fino i polagano’ dijela, pjesma o slavnom parobrodu s Mississippija na pola puta se pretvara u funk rock silu i ruši sve pred sobom. Za eksplozivnost ove verzije najzaslužnija je Tinina temperamentna izvedba, ali i energični prateći bendovi The Kings of Rhythm i The Ikettes. Kada je, nakon pet godina diskografske neaktivnosti, Leonard Cohen izdavaču predao materijal za svoj sedmi studijski album nitko od tadašnjih glavešina Columbia Records nije polagao previše nade u materijal folk pjesnika čija je relevantnost blijedjela u eri MTV-ija. Novi trendovi i zvukovi preuzeli suprimat, a nesklonost Columbije materijalu bila je u tolikoj mjeri izražena da čak nisu ni htjeli objaviti album. ‘Various Positions’ ipak je početkom 1985. došao do publike u Europi i SAD-u. Budući da je urednike mimoišao takav očigledni biser poput ‘Dance Me to the End of Love’, de facto duet s Jennifer Warnes koji otvara album, onda ne čudi da su propustili prepoznati genijalnost pjesme s kojom počinje b-strana ploče. Glazbena i poetična zavodljivost ‘Hallelujah’ zato nije promakla starom mačku Bobu Dylanu koji ju je 1988. počeo izvoditi na svojim nastupima. Tribute album ‘I’m Your Fan’ (parafraza Cohenove pjesme ‘I’m Your Man’) zaključuje upravo ova pjesma u izvedbi Johna Calea, nekadašnjeg člana The Velvet Underground. Cale je pjesmi koju u originalu krasi nepristrana, gotovo udaljena izvedba pristupio na puno strastveniji način, a značajna je i zbog nadopisanih stihova. Njih mu je navodno na zahtjev poslao sam autor (Cohen je Caleu faksirao 15 stranica s ispisanim stihovima). Upravo ova verzija s izmijenjenim riječima poslužila je Jeffu Buckleyju za obradu pjesme na albumu ‘Grace’ (1994.). Pjesma transcendentalne ljepote, koja istovremeno, ovisno o konzumentu ili interpretu, može govoriti o božanstvenom ili tjelesnom, polako, ali nezaustavljivo, krenula je živjeti svoj život. Ni sam Buckley nije svjedočio njenom punom učinku. ‘Hallelujah’ je kao singl izdana tek 2007. na desetu godišnjicu njegove smrti, a Internetom danas cirkulira preko 300 verzija pjesme inspirirane baš Buckleyjevom verzijom, među njima su, nažalost, i one Eda Sheerana i Bon Jovija. Broj filmova, serija i televizijskih natjecanja pjevačkih talenata u kojima je korištena je toliki da je Cohen u jednom intervjuu javno zavapio za moratorijem nad pjesmom.
Foto twitter.com/
ArethaFranklin