Tereza Kesovija gostovala je ove nedjelje kod Aleksandra Stankovića u emisiji ‘Nedjeljom u 2’. Trebalo je to biti, i u velikoj mjeri jest bilo, gostovanje jedne od najvećih glazbenih diva ovih prostora. Žene koja je na sceni već 65 godina, koja je pjevala pred generacijama publike, preživjela velike osobne lomove, rat, gubitke, povratke, bolest i koja danas, uoči 88. rođendana, najavljuje oproštaj od velikih koncerata. Zapravo, potiho nam je dala do znanja da je svjesna kako se, zbog bolesti i godina, jedno veliko životno i umjetničko poglavlje približilo kraju. I da će se od pozornice oprostiti dostojanstveno, ali samo onako kako ona zna, pred svojom publikom, u četiri pažljivo odabrana grada.
Ipak, Hrvatska je iz svega najbrže čula samo jedno – Tito.
Ne zato što bi jedna izjava mogla zasjeniti Terezinu karijeru. Takvu karijeru ne može zasjeniti ni jedna rečenica, ni jedan televizijski razgovor, ni jedan val komentara. Ali može pokazati koliko nam je malo potrebno da se, umjesto naklona umjetnici, ponovno vratimo u stare ideološke rovove.
Stanković je otvorio temu, Tereza odgovorila iz svog vremena
U razgovoru koji je obuhvatio njezinu glazbu, oproštajne koncerte, životne gubitke, Konavle, rat i odnos prema oprostu, Aleksandar Stanković otvorio je i temu Josipa Broza Tita. Možda i malo pretenciozno, jer takvo pitanje u ovakvom razgovoru gotovo uvijek unaprijed nosi mogućnost da postane važnije od svega ostalog.
Tereza Kesovija prisjetila se odnosa s Titom i vremena u kojem je živjela. Govorila je iz osobne perspektive, kao netko tko je s njim imao neposredan kontakt i tko to iskustvo pamti s emocijom.
– Za mene su to bile najljepše noći. Tito je uvijek želio da budem blizu njega, bio je izuzetno pažljiv i drag prema meni. Takav odnos možete samo uzvratiti – ja sam ga mogla samo voljeti. Voljela sam Tita, ali i Jovanku. Uživala sam u njegovu društvu, bio je šarmantan i dobar čovjek – rekla je Tereza.
Dodala je i kako ne prihvaća lako današnja drukčija tumačenja tog razdoblja.
– Svatko tko se s tim ne slaže nema pravo suditi, jer ja sam živjela u to vrijeme. Ne volim licemjerstvo. Svi smo plakali kada je Tito umro – i to govori dovoljno – poručila je.
I upravo je ta posljednja rečenica, očekivano, postala tema za sebe.
Jedna rečenica postala je važnija od cijelog razgovora
Od cijelog gostovanja najviše se komentira pitanje jesmo li plakali 1980. godine. Već se po medijima i društvenim mrežama otvaraju rasprave, komentari i ankete u kojima se, izravno ili neizravno, ponovno mjeri odnos prema Titu. Javljaju se i komentatori, među njima i Tihomir Dujmović, koji je Terezinu izjavu iskoristio kao povod za širu raspravu o jugoslavenskom nasljeđu, selektivnom pamćenju i hrvatskom odnosu prema vlastitoj prošlosti.
I tako se, još jednom, dogodilo ono što se u Hrvatskoj događa gotovo uvijek kada se spomene ‘to’ ime. Razgovor više nije o osobi koja govori, ni o njezinu životu, ni o njezinoj umjetnosti. Razgovor postaje referendum o prošlosti.
Tereza je govorila i o puno težim stvarima
Šteta je što je baš taj dio najglasnije odjeknuo. Jer Tereza Kesovija u toj emisiji nije bila samo pjevačica koja se prisjeća jednog bivšeg sustava. Bila je žena koja se oprašta od jednog dijela vlastitog života.
Govorila je o oproštajnim koncertima i o tome kako četiri nastupa ne doživljava kao turneju, nego kao način da publici još jednom vrati ljubav koju je od nje dobivala desetljećima. Govorila je o pozornici kao mjestu na kojemu je, unatoč svemu, uvijek pronalazila smisao. Govorila je o glazbi koja je za nju bila i ostala više od profesije.
Prisjetila se i djetinjstva, siromaštva iz kojeg je potekla, odrastanja, prvih glazbenih koraka, flute koja je u njezin život ušla zahvaljujući velikoj roditeljskoj žrtvi. Govorila je o bratu Peru, o osobnim ranama, o gubicima koje će jednog dana odnijeti sa sobom u grob.
Posebno snažno govorila je o Konavlima, svome istinskom domu, koji je za nju bio ishodište, utočište i rana. Govorila je i o ratu, o povratku iz Francuske, o ljudima koji su patili, o kućama koje su gorjele i o onome što čovjek u sebi nosi nakon takvih iskustava.
Pamćenje bez mržnje
Jedan od najsnažnijih trenutaka razgovora bio je onaj u kojem se prisjetila generala Nojka Marinovića i njegove misli kako ‘djecu treba učiti da pamte, ali ne i da mrze’. Jer pamćenje je alat, a mržnja golemi teret.
Možda je baš ta rečenica trebala biti glavna tema nakon emisije.
Ne zato što je jednostavna, nego zato što je teška. Jer mnogo je lakše raspravljati o tome tko je plakao 1980. nego razgovarati o tome kako pamtiti bez mržnje. Mnogo je lakše svrstati osobu u ladicu nego prihvatiti da jedan život može nositi i divljenje, i zablude, i traume, i oprost, i proturječnosti.
Tereza Kesovija govorila je upravo iz takvog života. Ne iz udžbenika povijesti, ne iz političkog programa, nego iz vlastitog iskustva. To iskustvo ne mora biti opća istina. Ali jest njezino.
Nacija koja teško podnosi nijanse
Naravno, Terezina izjava može se propitivati. I treba biti jasno: nisu svi plakali kada je Tito umro. Niti se povijest jednog sustava može svesti na emociju jedne generacije, pogotovo ne na način koji briše iskustva onih koji su u tom sustavu trpjeli nepravdu, strah, progon ili šutnju.
Mnogi se s njezinim riječima neće složiti. I imaju pravo na to.
Ali problem nastaje kada svaka rečenica o prošlosti postane ispit lojalnosti. Kada se više ne raspravlja o izrečenom, nego o tome kome tko ‘pripada’. Ili si za. Ili si protiv. Ili si ‘naš’. Ili si ‘njihov’.
A život, pogotovo život žene rođene 1938. godine, koja je prošla Jugoslaviju, Francusku, Hrvatsku, rat, slavu, gubitke, bolest i povratke, ne može stati u jednu rečenicu, jednu anketu ni jedan komentar.
Tereza može imati svoja sjećanja na Tita. Hrvatska može imati svoje povijesne prijepore, rane i istine. Jedno ne mora poništavati drugo. Ali za takav razgovor treba puno više zrelosti nego što je nude komentari ispod članaka.
Kad pitanje postane važnije od gošće
I zato je u cijeloj priči najtužnije što se Tereza Kesovija, u trenutku kada javno zatvara golemo poglavlje svoje karijere, ponovno našla u središtu ideološke rasprave.
Njezina je karijera prevelika, preduboka i preduga da bi stala u emisiju od 60 minuta, ali se u tom ograničenom vremenu ipak našlo mjesta za pitanje za koje se unaprijed moglo znati da će odvesti razgovor upravo ondje gdje je i završio – u staru, zamornu i predvidljivu podjelu oko Tita.
Umjesto da je ispratimo s divljenjem prema njezinoj volji, glasu, upornosti, ljubavi prema glazbi i publici, onako kako to večeras čini Split na Starom placu, mi smo se opet vratili na pitanje tko je plakao 1980. godine.
Baš nepotrebno. I baš ispod trenutka u kojem se Teru, nakon 65 godina karijere, trebalo prije svega čuti, a ne iskoristiti za još jednu ideološku rundu.
