Ponedjeljak. Kišno jutro. Mnogima nepodnošljiva kombinacija. No, nama je ipak taj dan započeo i više nego odlično. Na Tenturiji, uz rijeku, smjestio se jedan mali atelje. Na glavnom ulazu dočekuje nas mačak Žućo i pozdravlja glasnim mjaukom. ‘Rijetko vam se on mazi’, na prvu će kroz smijeh Katija Bušlje, mlada umjetnica i akademska kiparica koja nas je u svom ateljeu i ugostila. ‘Ovo je komadićak raja i bijeg od realnosti’, rekli smo joj na prvu. Spremno je to i potvrdila. Čim uđete, na stalaži možete primijetiti unikatne ručne keramičke radove, u raznim oblicima i bojama – od posuda, kikara do ukrasnih predmeta u obliku životinja. ‘Evo i Žuća’, istaknuli smo, a Katija ponovno sa smiješkom dodaje: ‘Da, to je on’. Nije ni čudo, kaže, da su joj jedan od motiva mačke jer su simbol Dubrovnika.
‘Nekad mi fali samopouzdanja’
Početkom siječnja ove godine pokrenula je vlastiti obrt ‘Rego’. Odlučila je krenuti u drugom smjeru i, kako ističe, napraviti prilagodbu u svom radu.
—Od kiparstva, budimo realni, nema života. Bolje je, po meni, baviti se i slikarstvom jer će prije netko kupiti sliku, nego skulpturu. Ali opet, danas ljudi ne kupuju više ni slike, već printove. No, to je sve u redu. Kad sam završila fakultet, ostala sam u Zagrebu u nadi da će mi se otvoriti neka pozicija po pitanju posla. Od toga nažalost nije bilo ništa. Radila sam druge poslove, i samo sam jednog dana rekla: ‘Ovo nema smisla’. Ili ću provati napraviti nešto, ili ništa. Odlučila sam se vratiti doma, otvoriti obrt i tu sam gdje jesam. I ja sam u koroni startala – priča nam Katija, po prirodi iskrena, vazda nasmijana i simpatična 28-godišnjakinja. Iako voli društvo, obožava se povući u svoj kreativni svijet – u svoj atelje.
—U ateljeu mogu biti ja. Kroz rad dobivam dodatnu motivaciju. Ovo je nešto što me ispunjava. Nekad mogu biti totalno smirena pa mi se dogodi da mi nije dan. Nekad mogu biti nervozna te me rad s glinom smiri – dodala je.
Priznaje kako joj se nekad dogode dani kad se boji ili nije u potpunosti sigurna u sebe.
—Nekad mi fali samopouzdanja, i nekad me stvarno treba gurnut’ da nešto napravim – govori nam. U cijeloj poduzetničkoj priči, velika podrška su joj bili, i dalje jesu, njeni roditelji. Uz njihovu je pomoć preuredila neiskorišteni prostor u blizini kuće, a što je danas njezin atelje.
—Uz pomoć roditelja sam uspjela osposobiti prostor i nabaviti sve potrebno za rad. Mogu biti sretna što njih imam jer drukčije ne bih mogla. Dosta ljudi nema tu mogućnost.
—Na Akademiji sam vazda radila s prirodnim materijalima, u većini slučajeva s drvom. Kasnije sam se opredijelila za keramiku. Glinu je lako oblikovati te mi je užitak raditi s njome. S druge strane, s kamenom mi je jako teško i sporo raditi. U radu s kamenom nisam pronašla neku toplinu, nisam se uspjela povezati s njime, a to s glinom brzo postižem. To mi je bitno. I ako mi se ne sviđa finalni proizvod, ostavim ga sa strane da se osuši, pretvorim ga u male komade, dodam vodu i opet je iznova novi materijal. Znači, ništa se ne baca – naglašava.
O novim idejama
Inače, nakon Akademije likovnih umjetnosti, završila je i tečaj za keramiku na Pučkom učilištu u Zagrebu. Keramika predstavlja, kaže, dosta opširan pojam. Ističe kako se od gline može izrađivati veliki broj predmeta, od uporabnih do ukrasnih. Nove ideje joj padaju na pamet svaki dan.
—Ali, lako se može pogubiti! Kad sam započela s ovom pričom, radila sam svašta. Sigurno je da ću se u budućnosti morati osloniti na samo nekoliko stvari. Lako te odnese – priča nam. No, kad se približavaju blagdani, uvijek izrađuje predmete vezane za to razdoblje.
— Inače, ljudi najviše kupuju za nekakve prigode, kao što su vjenčanja. Susjedi vazda dolaze i zavire vidjeti ima li što novo – ističe kroz smijeh Katija kojoj motivacije i želje ne nedo – staje. U budućnosti bi se možda oku – šala i u održavanju keramičkih radio – nica, a ono što joj nedostaje je – veći prostor za skladištenje. Mi joj želimo sreće u svemu što bude radila. I još nešto, hvala mami na kavi i kolačima.