Nedavno sam pročitao naslov vrlo zanimljivog sadržaja „Ilirski druidi vratili Konavljane precima i na prapovijesnoj grobnici zapalili badnjak”, a potom i ugledao jednako zanimljive fotografije s prikazima scenografije koja me podsjetila na nastup njemačke grupe Gregorian. Moram priznati kako samo ostao zatečen – nikako mi nije bilo jasno kakve to veze imaju druidi s Ilirima, i kakav to badnjak pale na prapovijesnoj grobnici ljudi obučeni u bijelo s kapuljačama. No, da bi razumjeli moje čuđenje potrebno je nakratko se vratiti na par crtica iz najstarije povijesti Konavala.
ILIRSKE GOMILE
Prve narode, koji su živjeli u ovom kraju, spominju grčki i rimski pisci i to negdje oko 6. st. prije naše ere. Vijesti su škrte i nejasne, a često i kontradiktorne. Uz Konavle se povezuje više narodnosnih ili plemenskih skupina, a svi se oni smatraju dijelom velike narodnosne skupine Ilira, koji su i sami najvjerojatnije doseljenici na Balkan. Kada je u pitanju vjera Ilira, pretpostavlja se kako su bili mnogobošci, vjerovanje koje su dijelili s velikom većinom tadašnjeg europskog stanovništva. Zanimljivo je kako nema nikakvih naznaka koje bi nam svjedočile o postojanju svećenstva u Ilira, koji su očito preferirali neposredan odnos sa svojim božanstvima. Posebno su značajne ilirske grobnice – gomile. Unutar tako kompleksne teme kao što su gomile dao bih samo nekoliko zapažanja. Kao prvo, samo veličina gomila svjedoči nam o snazi tog roda ili plemena, ali ujedno i o društvenom statusu pokojnika. Također je zanimljiv sam nastanak gomila. Izgleda kako one nastaju iz prakse pripadnika plemena, koji pokojniku na grob umjesto cvijeća, naše današnje prakse, donose kamenje. U prilog takvoj pretpostavci ide slična praksa koju i dan danas susrećemo u nekih naroda, poput Židova, koji na grobove svojih predaka stavljaju kamen. U Konavlima je oko dvjestotinjak gomila i gradina koje svjedoče o postojanju Ilira. U Konavlima su gomile redovito podizane od kamena – lomljenog vapnenaca različite veličine i one su najvjerojatnije podignute iznad pokojnikovog groba. Gomile su se radile i od zemlje, a u Konavlima su poznate dvije gomile izgrađene od zemlje, i to na položaju Vasiljeva u Mihanićima i Glavica na položaju Zagaj u Pridvorju. Naše, konavoske gomile, pronalazimo na različitim položajima. Većinom su na nižim brežuljcima, no nalazimo ih i na povišenim položajima, kosama, visoravnima te uz rub Konavoskog polja.
DRUIDA NIKAD NIJE BILO U KONAVLIMA
Za Konavle je karakteristično da prevladavaju velike gomile čiji se promjer kreće od 15 pa do 50 metara, kakav je slučaj s gomilom Sv. Đurđa u Mikulićima. Na gomilama se često nalaze ulomci zemljanih posuda, te se po njima može zaključiti kako je na području Konavala postojao običaj razbijanja zemljanih posuda po grobnim gomilama, najvjerojatnije u posmrtnim obredima. Za
nimljivo je kako je daleke 1877. godine svjetski poznati arheolog A. Evans istraživao u Konavlima, te iskapanjima u jednoj gomili otkrio ulomak zemljane posude izrađene pod grčkim utjecajem, a u nekim je gomilama navodno našao i srebrene narukvice i zemljane svjetiljke. Nažalost, tijekom vremena mnogo je gomila uništeno, pogotovo onih koje su se nalazile uz cestu, jer je kamen s njih vrlo često korišten u cestogradnji. Iza ovog kratkog osvrta na Ilire možemo se vratiti početku ovoga teksta i donijeti neke zaključke. Spomenuti druidi su uistinu bili svećenici, ali ne ilirski nego keltski, te taj svećenički stalež, najpoznatiji po opisu kojeg nam je ostavio Cezar, nikako ne može vratiti Konavljane svojim precima. Takvo što mogu napraviti u Francuskoj ili Njemačkoj, no nikako i u Konavlima gdje nikada nije bilo druida, koji onda, naravno, nisu ni mogli zapaliti badnjak na gomili, a niti su palili tamo gdje su obitavali, već su imali sasvim drukčiji, i to prilično jezovit obred prinošenja ljudskih žrtava, ako je vjerovati Cezaru. Stoga na kraju možemo samo zaključiti kako bi bilo puno primjerenije staviti kamen na gomilu ili pak na njoj razbiti posudu od keramike nego paliti badnjak. No, ukoliko će druidi doprinijeti popularizaciji kulturne baštine neću se pretjerano buniti, jer se nadam kako će biti i onih koje će to navesti da dublje zađu u svoju baštinu i bolje se upoznaju sa svojim korijenima.