Kako je Springsteen umalo napisao hit Ramonesima

Stvarajući 1978. godine noirovski komad Americane, Bruce Springsteen je za ‘Darkness on the Edge of Town’ napisao i snimio između 40 i 50 pje­sama, no na albumu je bilo mjesta tek za njih 10.

U procesu u kojem je ‘Dar­kness’ formiran u gnjevnu ploču kojom je poručio da ne namjerava nestati i da je možda upravo on budućnost rock’n’rolla, a kako je to Jon Landau vizionarski primijetio nekoliko godina ranije kada je novinarsko pisanje još moglo potaknuti karijere, Springsteen je ne dvojeći odbacio sve što je i najma­nje remetilo ugođaj tvorničkih dvorišta ispunjenih maglom i srcima protago­nista tih pjesama koja kucaju nadom i snovima. Ako je to značilo da na albumu koji je u lipnju ove godine navr­šio 40. rođendan, nema mjesta za pje­sme za tulume niti one ljubavne tema­tike, onda je tako i trebalo biti. Boreći se s nerazumijevanjem članova E Street Banda i protivljenjem prijatelja, pro­ducenta i menadžera Landaua Sprin­gsteen je hitoidne ‘Fire’ i ‘Because the Night’ ipak prepustio Pointer Sisters, odnosno Patti Smith.

Inspiriran njegovim nastupom u Phi­ladelphiji, Springsteen je ‘Fire’ zapravo napisao za Elvisa. No, Elvis je nije doži­vio snimiti, pa je pjesma o mladenačkoj žudnji koja se opire razumu u veljači 1979. godine Pointer Sisters donijela prvi ‘zlatni’ singl koji se penje do 2. mjesta Billboardovih 100. A u ožujku 1978. godine, tri mjeseca prije nego što će ‘Darkness’ izaći, Patti Smith je s ‘Because The Night’ ostvarila svoj jedini proboj u mainstream uhvativši se 13. mjesta Billboarda i 5. pozicije u Ujedinjenom Kraljevstvu. Smithova je od Brucea dobila manje-više gotovu pjesmu kojoj je dopisala te žive stihove pune požude, a Patti Smith Group su je zabilježili u istom njujorškom studiju u kojem je vrata do njih istovremeno sni­mao E Street Band.

Dvostrukim albumom ‘The River’ iz 1980. godine, 31-godišnji Springsteen po prvi put u svoje pjesme kao osnovne teme uvodi adult kategorije ljubavi, braka i obitelji  

I dok su u smiraju disco groznice i osvitu punka njegove pjesme hvatale vrhove međunarodnih top lista Sprin­gsteenov najveći uspjeh još uvijek bila je tri godine stara naslovna pjesma albuma ‘Born to Run’, koja pritom nije uspjela ni ući u Top 10. Možda nije pretjerano očajavao radi toga, jer je strogu umjetničku viziju svjesno pret­postavljao komercijalnim izgledima, ali mora da je progutao knedlu ili se lupio po čelu kad bi ‘Fire’ čuo na radiju svakog dana po pet puta. No, Jon Lan­dau je čvrsto odlučio da neće dopustiti da njegov štićenik treći put padne na istom ispitu.
Dvostrukim albumom ‘The River’ iz 1980. godine, 31-godišnji Spring­steen po prvi put u svoje pjesme kao osnovne teme uvodi adult kategorije ljubavi, braka i obitelji, a poletna i ‘gru­vastična’ ‘Hungry Heart’ o čovjeku koji odluči napustiti svoju obitelj u potrazi za uzbuđenjima, s tim specifičnim saksofonskim premazima Clarenca Clemmonsa, obavljena je u listopadu iste godine kao najavni singl i zace­mentirala se na 5. mjestu nacionalnog charta donijevši svom autoru odavno zasluženi prodor u Top 10 (taj uspjeh nadmašit će tek ‘Dancing in the Dark’ četiri godine kasnije). Čitatelji Rolling Stonea te su je godine odabrali za singl godine, a pjesma se vrlo brzo na nastu­pima nametnula i kao fan favorit tije­kom izvođenja koje se Boss svaki put mora svojski potruditi da dođe do glasa od entuzijastične publike, od tada pre­težno ženske publike. No, da Bruce nije popustio pred uvjeravanjem svojeg naj­vjernijeg suradnika, ‘Hungry Heart’ bi možda hit status donijela Ramonesima.

Nije tajna ni da je Boss u punku vidio čistu energiju koja ga je i privukla rock’n’rollu. ‘Hungry Heart’ nije samo napisana za Ramonese, ona je njima i inspirirana, potaknuta. Da ju je Spring­steen napisao za njih odavno je poznata činjenica, iako je uvriježena verzija priče sugerirala da ju je Joey Ramone na neki način isposlovao nakon što su se bend i Springsteen družili poslije nastupa Ramonesa u Asbury Parku, NJ. Gostujući kod Jimmyja Fallona u pro­sincu 2015. godine, autor je pak poja­snio da je pjesmu napisao istu noć po povratku s tog koncerta, ali kada ju je dan kasnije odsvirao u studiju namje­ravajući snimiti demo za Joeyja Ramo­nea, Jon Landau ga je uvjerio da ju ipak zadrži za sebe. Landau je bio u pravu, a Bruceu je nestalo argumenata, jer sad nije imao mračnu i gnjevnu ploču kao izliku. Nakon niza propalih poku­šaja stvaranja hit ploče, Ramonesi su se sredinom 1980-ih konačno pomirili sa sudbinom u kojoj nikada neće imati Top 10 hit i nastavili raditi glazbu za svoje obožavatelje. Do šireg priznanja ipak su došli početkom 90-ih, a popu­larnost im je posebno rasla u Latinskoj Americi kamo su doživljavani gotovo kao božanstva. A Bruce Springsteen? On i hitovi od tada su nekako naučili živjeti u zajedništvu.