To maleno apartmansko naselje pokraj Šibenika koje iz određenih razloga ima apsolutnu averziju prema nogostupima posljednjih nekoliko godina odlučilo je proširiti svoju turističku ponudu mora, sunca i kineske plastike trodnevnom međunarodnom manifestacijom SuperUho. Idejna tvorevina najmarljivijeg hrvatskog promotora alternativne glazbe Mate Škugora, uz svesrdnu podršku primoštenskog gradonačelnika, pružila je ljubiteljima znoja i toplotnog udara tri dana odlične rock glazbe. Glazba je odjekivala cijelim mjestom svaku noć do 2 ujutro, a na moja pitanja lokalnom stanovništvu smeta li buka njima i njihovim gostima skoro svi su odgovorili:
– Pa to nije buka nego glazba, a uostalom ljudi su došli na ljetovanje, a ne na sprovod – skoro svi, jer je jedna bakica imala dosta osebujan odgovor: ‘Sinko, sve su to luđaci!’.
Na spomen ljetnog rock festivala, prve asocijacije obično budu Wacken ili Clisson, možda Tolmin ili Jaromer, no zasigurno ne biste niti iz desetog pokušaja spomenuli Primošten
I trebalo je imati malu dozu ludosti za uspeti se na maleno brdašce Marine Lučice na nehumanih +37 Celzija, no sve se u tren zaboravi kad krene glazba, a tekućina se lako nadoknadi velikim točenim pivama.
Moje zvijezde prve večeri su bili velikani psihodeličnog, uglavnom instrumentalnog rocka iz San Diega – Earthless. U sklopu svoje europske turneje kojom promoviraju svoj novi album ‘Black Heaven’ zaustavili su se i u Primoštenu i u 75 minuta seta ponudili publici fenomenalnu kombinaciju improvizacije i virtuoznosti. Glavni i odgovorni za zvuk, gitarist Isaiah Mitchell, za ovu priliku odjeven u Modrićevu reprezentativnu desetku je uveo publiku u soničnu plovidbu s dvadeseto-minutnom gitarističkom dionicom praćenom bubnjevima Maria Rubalcabe i energičnim bas dionicama Mikea Egintona. Najbolji lijek za nepodnošljivu vrućinu i vlagu bio je zatvoriti oči, pustiti glazbu da ispuni sve pore i transportira um u neku drugu, hladniju dimenziju.
Iako moje zvijezde festivala, Pallbearer su bili samo zagrijavanje za najveće ime SuperUha – norveški glam/rock/deathpunk kolektiv Turbonegro
Druga večer je započela i glavnim razlogom za moje prisustvo, fantastičnim doom bandom Pallbearer iz Little Rocka u Arkansasu. Trenutak u kojem je festival SuperUho uopće došao u domet mog radara je ovoproljetna najava njihovog nastupa, nakon koje sam u rekordnom roku rezervirao ulaznicu, kartu za brod i privatni smještaj. Moj drugi posjet njihovom koncertu u nepunih godinu dana (prošlog listopada bili su predgrupa Paradise Lostu u zagrebačkom Boogaloou), i moje drugo oduševljenje težinom i snagom njihove glazbe. Još uvijek u fazi promocije svojeg trećeg albuma ‘Heartless’ koji je zauzeo visoko mjesto na svim prošlogodišnjim listama, a na mojoj osobnoj top-listi je zauzeo treće mjesto u 2017. godini. ‘I Saw the End’, ‘Thorns’ i moj osobni favorit ‘A Plea for Understanding’ odjekivali su borovom šumom, na veliku radost mene i još otprilike tisuću posjetitelja.
Iako moje zvijezde festivala, Pallbearer su bili samo zagrijavanje za najveće ime SuperUha – norveški glam/rock/deathpunk kolektiv Turbonegro. Dvadeset godina nakon osvajanja svijeta svojim fantastičnim albumom ‘Apocalypse Dudes’ napokon sam i ja dočekao da ih vidim uživo, jer band zabavan i otkačen kao što su oni jednostavno se ne može kvalitetno doživjeti u digitalnom obliku. Od prvog takta uvodne ‘Sell Your Body (To the Night)’ uspjeli su pokrenuti cijeli Primošten na ples, pjesmu i ludovanje. U sat i kvarat svog seta dotaknuli su se svih svojih hitova: ‘Hot for Nietzsche’, ‘Special Education’, Hurry Up and Die’, ‘Fuck the World’ i ‘Get it On’, a za bis su ostavili stvar koju je skoro u cijelosti otpjevala publika. Slučajnom nedužnom promatraču je možda nadrealno izgledala situacija u kojoj preko tisuću muškaraca (i brojčano nimalo manje žena) iz petnih žila uzvikuje ‘I Got Erection’.
Poslije toga, preostalo je samo još eksirati par hladnih piva prije odlaska pod hladni tuš.
Foto: Ivan Jelčić