Iako je Hrvatska formalni zahtjev za članstvom u Europskoj uniji podnijela početkom 2003. godine, njen put ka Europskoj uniji bio je dug.
Ključni datum bio je 15. siječnja 1992. godine kada su njezinu neovisnost priznale članice tadašnje Europske zajednice. Već u svibnju iste godine, Europska je komisija predložila hrvatsko uključivanje u PHARE, jedan od pretpristupnih programa namijenjen tranzicijskim državama.
1997. godine Europska je unija usvojila politiku regionalnog pristupa namijenjenu državama jugoistočne Europe, te je u svibnju 1999. predloženo stvaranje nove generacije ugovornih odnosa u sklopu Procesa stabilizacije i pridruživanja, koji se odnosi na Hrvatsku, BiH, Albaniju, Makedoniju i tadašnju SR Jugoslaviju.
Kao neki od najvažnijih uvjeta za sklapanje sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju postavljeni su suradnja s Haškim tribunalom, zaštita ljudskih i manjinskih prava, povratak prognanika i izbjeglica. Pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju počeli su u studenom 2000., a sporazum je potpisan 29. listopada 2001. te je Hrvatska postala potencijalnom kandidatkinjom za članstvo u EU.
Krajem 2002. Hrvatski sabor usvojio je Rezoluciju o pristupanju Hrvatske EU, Vlada je u siječnju 2003. usvojila prvi Nacionalni program RH za pridruživanje Europskoj uniji, a tadašnji premijer Ivica Račan je 21. veljače 2003. u Ateni, predao službeni zahtjev Hrvatske za članstvo u EU.
U travnju 2004. godine Europska je komisija predložila otvaranje pristupnih pregovora, a Europsko je vijeće u lipnju iste godine Hrvatskoj dodijelilo status kandidata.
U prosincu 2004. Europsko je vijeće odredilo 17. ožujka 2005. kao datum početka pregovora, uz uvjet da se ostvari puna suradnja s Haagom. Ministrica vanjskih poslova i europskih integracija Kolinda Grabar-Kitarović imenovana je voditeljicom pregovaračke skupine, a Vladimir Drobnjak glavnim pregovaračem.
No, dan uoči najavljenog početka, europski ministri vanjskih poslova su ih odgodili ocijenivši da Hrvatska suradnja s Haaškim tribunalom nije potpuna. I to sve zbog 'slučaja Gotovina'
Osnovali su radnu skupinu kojoj su dali zadatak da utvrdi stupanj suradnje RH s Tribunalom.
Carla Del Ponte je 2. listopada zaključila kako Hrvatska surađuje u potpunosti, a već u noći s 3. na 4. listopada na bilateralnoj Međuvladinoj konferenciji RH-EU u Luksemburgu odgođeni su pregovori napokon službeno otvoreni. Uslijedilo je uhićenje generala Gotovine.
U ožujku 2008. Europska je komisija najavljivala skoru objavu plana za dovršetak pregovora s Hrvatskom do kraja 2009. godine, no u listopadu 2008. pojavili su se problemi u odnosima sa Slovenijom, oko granice na kopnu i moru.
U prvoj polovici 2009. godine s blokadom su počele i druge države, predvođene Velikom Britanijom i Nizozemskom, koje nisu dozvoljavale otvaranje Poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava, a u pozadini je ponovno bila suradnja s Haškim tribunalom koji je od Hrvatske tražio da mu dostavi topničke dnevnike iz Oluje.
1. srpnja 2009. nakon što je Ivo Sanader podnio ostavku, njegova zamjenica Jadranka Kosor s tadašnjim slovenskim premijerom Borutom Pahorom uspjela je dogovoriti da se granični spor dviju država prepusti međunarodnoj arbitraži te je Ljubljana do kraja godine deblokirala hrvatske pregovore s EU.
Sredinom 2010. Hrvatska je otvorila sva poglavlja, no stvari su zapinjale u Poglavlju 23. U ožujku 2011. Europska je komisija u izvješću o ispunjavanju mjerila za to poglavlje navela 'znatan napredak' Hrvatske, što tada još nije bilo dovoljno za njegovo zatvaranje.
Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso 10. lipnja 2011. objavio je kako je ciljani datum ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. Nakon toga, Europsko je vijeće 24. lipnja pozvalo na završetak pregovora do kraja mjeseca, što se i dogodilo 30. lipnja, i na potpisivanje pristupnog ugovora do kraja godine, što se dogodilo 9. prosinca, kada su predsjednik Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor na ugovor stavili svoje potpise.
Na referendumu 22. siječnja 2012. oko dvije trećine od gotovo dva milijuna birača, koliko ih se odazvalo, opredijelilo za ulazak Hrvatske u EU. Hrvatski je sabor pristupni ugovor ratificirao 9. ožujka.
Uslijedila je faza ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovorima u parlamentima svih država članica. Većina zemalja glatko su ratificirale sporazum, ali ne i Slovenija. Porblem je bila Ljubljanska banka.
No ubrzo je potpisan Memorandum o suglasnosti o rješavanju pitanja prenesene štednje Ljubljanske banke s čime je problem riješen. Krajem ožujka Europska je komisija objavila posljednje izvješće o monitoringu, u kojem je konstatirano da za njim više nema potrebe. Time je otvoren put ratifikaciji pristupnog ugovora u Danskoj i Njemačkoj. Ratifikacija u Njemačkoj bila je posljednja, obavljena je 16. svibnja.
Sredinom travnja hrvatski su građani prvi put izašli na izbore za Europski parlament te su izabrali 12 zastupnika, koji dužnost preuzimaju 1. srpnja.
U Europskom je parlamentu 10. lipnja doneseno pozitivno mišljenje o Nevenu Mimici, koji s 1. srpnja postaje prvi član Europske komisije iz Hrvatske kao povjerenik za zaštitu potrošača.
Tako je izgledao Hrvatski put u Europsku Uniju. Kada se slegnu dojmovi, završe proslave ostaje za vidjeti kako ćemo se snaći u zajednici europskih naroda.