Hrvatska je, kako na papiru i u saborskim klupama, tako i konkretno na „terenu“, napravila ozbiljne korake prema regulaciji statusa stranih radnika. Izmjene zakona donijele su im jasnije okvire, strože kontrole smještaja, pa čak i obveze učenja jezika, čime se činjenično uvelike uredio sustav koji, između ostaloga, vodi računa i o integraciji. Ti ljudi, koji danas drže ključne grane našega gospodarstva – od graditeljstva do turizma – uredno svakog mjeseca iz svojih bruto plaća izdvajaju zakonski propisane doprinose u državnu blagajnu. No, dok sustav uzima njihov novac za javno zdravstvo, u praksi se događa paradoks koji najizravnije pogađa ono najranjivije – njihovu djecu.
Naime, u trenutku kada strani radnik odluči iskoristiti zakonsko pravo na spajanje obitelji i dovede svoju djecu u Hrvatsku, suočava se s administrativnim zidom. Prema tumačenju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, djeca državljana trećih zemalja koja imaju odobren privremeni boravak ne mogu biti zdravstveno osigurana preko svojih zaposlenih roditelja. Sustav ne zanima što roditelji rade, imaju li ugovore na neodređeno i uplaćuju li poreze. Zakon njihovo dijete ne prepoznaje kao člana obitelji u smislu zdravstvene zaštite.
Paragrafi iznad ljudskosti
Pravno uporište za ovakvu praksu nalazi se u rigidno postavljenim granicama između Zakona o strancima i Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Prema odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, status osigurane osobe po samostalnoj osnovi ostvaruju djeca s prebivalištem, odnosno odobrenim stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj. „Kvaka“ je u tome što djeca stranih radnika po dolasku dobivaju isključivo privremeni boravak. Za državu, oni su u tranzitu, čak i ako ovdje planiraju provesti cijelo djetinjstvo.
Kako bi dijete uopće imalo pravo na liječnički pregled, sirup protiv temperature ili hitnu pomoć bez da roditeljima stigne astronomski račun, zaposleni otac ili majka moraju dijete samostalno prijaviti HZZO-u u roku od osam dana od odobrenja boravka. No, tu tek počinje financijski pritisak. HZZO za svako dijete potražuje mjesečnu uplatu doprinosa koja iznosi više od stotinu eura po djetetu. Još veći problem predstavlja zakonska odredba prema kojoj se traži jednokratna uplata zaostataka od dana prestanka osiguranja u matičnoj državi do prijave u Hrvatskoj. Za obitelj s dvoje ili troje djece, to u startu znači izdatak od nekoliko tisuća eura. Iznos je to koji prosječni strani radnik, opterećen troškovima života, jednostavno nema.
Ured pravobraniteljice uzalud upozorava
Ovdje nije riječ o patetici ili pukom sentimentalizmu; riječ je o čistoj logici javnog zdravlja i elementarnim pravima djeteta. Dok institucije prebacuju odgovornost s jednog ministarstva na drugo, djeca stranih radnika tjednima ili mjesecima ostaju u administrativnom vakuumu. Kada se razbole, roditelji preglede kod pedijatra plaćaju privatno, gotovinom, a zaposleni roditelj ne može otvoriti bolovanje jer dijete zakonski “ne postoji” u sustavu.
Na ovaj apsurd već godinama bezuspješno upozorava i Ured pravobraniteljice za djecu, naglašavajući da bi država morala osigurati proračunska sredstva kako bi sva djeca s boravkom u Hrvatskoj imala jednak pristup zdravstvenoj zaštiti, neovisno o putovnici koju posjeduju.
Ako smo kao društvo prihvatili činjenicu da su nam ti ljudi potrebni na gradilištima, u kuhinjama i u trgovinama, onda moramo prihvatiti i činjenicu da su oni ljudska bića s obiteljima. Kažnjavati djecu uskraćivanjem osnovne medicinske skrbi dok istovremeno njihove roditelje porezno opterećujemo, nije samo zakonska manjkavost. To je moralni i civilizacijski minus koji sustav hitno mora ispraviti, prije nego što birokratska hladnoća nekoga previše košta.
Južnjački paradoks u brojkama
Da problem nije zanemariv, a još manje dalek, najbolje svjedoče brojke s našega, južnog terena. Na području Dubrovačko-neretvanske županije godišnje se, prema podatcima MUP-a, izda između 11 i 12,5 tisuća dozvola za boravak i rad državljanima trećih zemalja. U jeku ljetne sezone, kada se zbroje svi ugostitelji, građevinari i trgovci, statistika jasno pokazuje kako je svaki četvrti radnik na dubrovačkom području – stranac. Ti ljudi više nisu tek privremeni prolaznici koji u našem gradu borave nekoliko mjeseci i spavaju u kolektivnim smještajima.
Izmjenama zakonodavstva i uvođenjem radnih dozvola koje vrijede do tri godine, slika na terenu drastično se promijenila. Radnici s Filipina, iz Indije, Nepala, ali i susjednih zemalja poput BiH i Sjeverne Makedonije, u Dubrovniku sve češće pronalaze svoj novi dom i odlučuju se na logičan korak – spajanje obitelji.
Iako službene institucije ne vode objedinjenu i javno dostupnu statistiku o tome koliko je točno mališana stiglo na naš prostor u sklopu spajanja obitelji, procjene agencija za zapošljavanje i civilnog sektora govore o nekoliko stotina djece na razini naše županije. To su djeca koja već danas sjede u klupama naših osnovnih škola i pune grupe u dječjim vrtićima. I dok ih obrazovni sustav prima raširenih ruku, onaj zdravstveni pred njima zatvara vrata, tretirajući njihovo zdravlje kao privatni luksuz njihovih roditelja.
