Einstein je prije više od stotinu godina konstatirao da je protok vremena relativan i u potpunosti ovisi o promatraču. Svaki promatrač ima svoje referentne točke pomoću kojih ocjenjuje prolazi li vrijeme brže ili sporije u odnosu na druge promatrače. Einstein je umro prije nego je imao priliku čuti prve albume Elvisa ili The Beatlesa, a Elvis i Lennon su pak umrli u mojem vrlo ranom djetinjstvu pa sam tako njihovu glazbu od malih nogu smatrao ‘retro’. Tako su ustvari pjesme stare samo desetak godina za mene bile iznimno stare, nešto što pripada knjigama povijesti rocka.
Glazbene devedesete doživio sam iznimno intenzivno, u prvim redovima koncerata, s gomilama ploča, kazeta i CD-ova, tako da mi je i danas punih trideset godina kasnije jednostavno nezamislivo nazvati tu glazbu ‘retro’. U očima ovog promatrača, vrijeme je dovoljno usporilo da albume snimljene prije trideset godina i dalje smatram relativno novim izdanjima, tako da se jako teško pomiriti s činjenicom da neki drugi, znatno mlađi promatrač, može smatrati Nirvanu, Soundgarden ili Alice in Chains retro-grupama. Ovaj šokantan razvoj događaja zadnjih sam petnaestak dana iskusio dva puta. Prvi put kad sam gledao prijenos NHL utakmice na otvorenom, na obali jezera Tahoe, na koju su igrači Boston Bruinsa stigli u kričavo-crvenim i radioaktivno-zelenim jednodijelnim skijaškim odijelima, a komentator je duhovito primijetio kako su se genijalno odjenuli u retro stilu iz devedesetih. Retro? Pa ja još uvijek imam takvo isto skijaško odijelo negdje na šufitu, i još uvijek je kao novo.
Samo par dana kasnije mlada indie-rock grupa Fellowcraft iz Washingtona (grada, ne države) izdala je svoj treći album ‘This Is Where You’ll Find Me’. Album me odmah, na prvo slušanje, potpuno oduševio i natjerao da ponovno počnem razmišljati o relativnosti vremena jer vjerno replicira glazbu devedesetih. Moderni retro album? Jedino što je iznimno sigurno je da bi prije trideset godina apsolutno svi pomislili da su momci iz Fellowcrafta iz države Washington i da bi u tom trenutku imali barem pet spotova u redovitoj rotaciji na MTV-u.
Fellowcraft su svoju glazbenu karijeru započeli prije pet godina albumom ‘Get Up Young Phoenix’, a malo zatim izdali su i svoj drugi album iznimno zbunjujućeg naslova ‘Three’. Nakon tog albuma dvojac J.R. MacDonald (vokal, gitara) i Brandon Williams (bas) u grupu primaju gitarista Pabla Anton- Diaza i bubnjara Zacha Martina i pred sebe postavljaju nešto više ciljeve od redovitih gaža po glavnom gradu i okolici. Rezultat dvogodišnjeg truda je fantastičan album koji bi se trebao naći pri vrhu mnogih top-lista. Savršena kombinacija utjecaja grungea i proga konstantno budi nostalgiju na te davne, retro-devedesete.
Album otvara ‘Coyote and the Desert Rose’, gitarska rock stvar koja vokalno baca na ‘Undertow’ Toola, a glazbeno na Kyussov ‘Welcome to Sky Valley’. Druga stvar na albumu je ujedno i moj kandidat za naj-pjesmu godine. ‘This is How the World Ends’ oštra je kritika društvenih mreža i svijeta koji polako nestaje u zečjim rupama YouTubea i zatvorenim Facebook eho-odajama.
Reset grupe nakon dolaska dvojice novih članova može se primijetiti i po tome što su čak tri stvari s albuma zapravo njihove stare stvari u novom aranžmanu sa znatno kvalitetnijom produkcijom. ‘The Last Great Scotsman II’ odlična je stvar koja kao da je stvorena za nastupe na otvorenim stadionskim pozornicama pred šezdeset tisuća posjetitelja (možda već ove godine, držimo palčeve), a ‘Get Up Young Phoenix’ i ‘Proliferation Nation’ snimljeni su uživo i zadržavaju onaj originalni lo-fi grunge štih s prvih albuma i neodoljivo podsjećaju na Corrosion of Conformity devedesetih.
Za upotpunjenje retro doživljaja, Fellowcraft na album stavljaju i jednu obradu, ‘I Will Not Accept the Truth’ s najboljeg albuma Brucea Dickinsona ‘Skunkworks’, a za potpuni dojam kao gosta pozivaju Chrisa Dalea, Dickinsonovog basista s tog albuma. Rezultat je izvrsna nova verzija te legendarne pjesme.
Nažalost, relativnost vremena znači i da mlađe generacije kojima su devedesete davna ‘retro’ povijest danas imaju drukčije ukuse i prioritete jer ne postoji drugo objašnjenje da spot za ‘This Is How the World Ends’ u skoro mjesec dana ima manje od tisuću pregleda. U neka davna dobra vremena Fellowcraft bi prodavao milijune albuma uz bok najboljim grupama u kariranim košuljama. No, vrijeme je cirkularno, njihovo vrijeme će zasigurno opet doći, a sudeći po kvaliteti glazbe, nećemo morati dugo čekati.
Foto: fellowcraftband.com