Došli smo u Kazalište Marina Držića s određenim nacrtom predstave koja se događa u predsoblju jednog hotela koji je vidio neke bolje dane. Mislim da svi to i privatno možemo doživjeti. Htjeli smo se baviti momentom kojeg mi kao ljudi trenutno proživljavamo, ali i onim što ovaj grad jest – rekla je uvodno na konferenciji za medije Vedrana Klepica jedna od autorica najnovije dramske premijere dubrovačkog teatra Južina, a koja će se na Velikoj sceni odigrati u petak, 26. lipnja.
Riječ je, kako objašnjavaju, o crnoj komediji kojom će se zaključiti ova sezona te ona deromantizira jedno od najklišeiziranijih ‘psihičkih stanja’ stanovnika na obali. Uzimajući ideju juga kao najopćenitije i najbanalnije ‘isprike’ za apatičnost ili nervozu, koja čak do neke mjere postaje autoironična poštapalica, šala ili opravdanje za neaktivnost ili neraspoloženost, autorski projekt radnog imena ‘Južina’ želi preispitati ponekad apsurdne, mračne pa čak i destruktivne mehanizme ljudske prirode.
– Nismo htjeli ocrtavati situaciju prošle godine, ali htjeli smo se pozabaviti nemoćima i izazovima koje za ovaj hotel predstavljaju neki eksterni faktori. Manje smo se bavili zapletom koliko stanjima ljudi i melankolijom te smo se pitali što je to. Došli smo do zaključka kako je to južina na koju se vadimo. Ona je metafora možemo li mi kao ljudi preuzeti odgovornost za neizvjesnost pred budućnosti ili se pomiriti s činjenicom da mir jedino možemo naći u sebi – rekla je Klepica. Režiju potpisuje Aleksandar Švabić koji je kratko poručio kako je stvaranje ovog komada bio lijep i kratak proces.
– Negdje smo se probali susresti s apsurdom čovjeka te smo se bavili sa smislim i besmislom – poručio je. Na njega se nadovezao Damir Klemenić zadužen za scenski pokret koji je istaknuo kako
bez glumačkog inputa on ne bio mogao biti izveden u tako kratkom roku. ‘Radili smo u odličnoj atmosferi i nadam se da će to publika prepoznati’, kazao je Klemenić. Na sam tijek rada osvrnula se i kostimografiknja Ana Mikulić koja je otkrila kako je s redateljem na osmišljavanju odjeće radila još od kraja prosinca lani. Međutim, kako je vrijeme odmicalo došli su do novih rješenja.
– Bio je ovo jedan lagani proces, za kraj sezone. U ovoj predstavi sam se prvi susreo s klavirom te bi ovim putem zahvalio pijanistici Stefani Grbić koja mi je pomogla odglumiti sviranje. Uživao sam – istaknuo je glumac Bojan Bribaka. Uz njega na Velikoj sceni naći će se Glorija Šoletić, Ivana Gulin, Marija Šegvić, Ivana Ljepotica, Zdaslav Čotić i Marko CFapor. ‘Izuzetno sam sretna da sam imala prilike raditi s ovim autorskim timom. Radili smo ležerno s puno razumijevanja’, objasnila je Šoletić. S njom ses ložila Gulin dodavši kako su se zabavili stvarajući ‘jedan čudan pomaknuti svijet koji je njihov’. Zapravo, posrijedi je neobičan projekt s velikom maštom zaključila je Šegvić.
O predstavi:
Nestabilna financijska situacija, promjenjivo i varijabilno stanje na tržištu, munjevite promjene turističkih i destinacijskih trendova između sezona, utjecaj atmosferskog tlaka i vlage u zraku te taj neizostavan i krhak element ‘ljudskog faktora’ dovele su zaposlenike Laguna Premium Palace hotela na rub njegove izdržljivosti. Vrijeme u hotelskom foajeru je gotovo stalo za grupaciju hotelskih zaposlenika koji na jedan godotovski način čekaju promjenu do koje ne dolazi, te se kriza u kojoj se nalaze počinje činiti perpetualna. Problemi koji se nižu jedan za drugim toliko su uporni i nerazmrsivi da stanje inače povišene osjetljivosti postaje stanje otupljenosti i fino organizirane banalnosti. Svakodnevica, u svoj svojoj težini i sa svim svojim problemima je na koncu naprosto banalna. Južina je post-krizna, melankolična anti-komedija Vedrane Klepica i Aleksandra Švabića koja kroz dekonstrukciju dramske situacije i propitivanje samog kazališta kao medija pokušava shvatiti koje slobode pojedinac zaista ima unutar kaosa za kojeg zna da je neizbježan, i na koji način upravo kazalište na svoj specifični način može progovoriti o pukotinama između svih tih predvidljivih zapleta, dramskih situacija, napetosti i tenzija. Južina kao osnovno pitanje postavlja: što uopće ostaje čovjeku kada se cijeli njegov mikro-svijet raspada i kada ima jednu jedinu odluku za donijeti – onu u kojoj ili sam sebe treba proglasiti odgovornim za nešto što je pošlo po zlu ili ipak nekoga ili nešto drugo. Recimo – južinu.