‘Zapiši me u bilježnicu’, rečenica je koja se mogla puno puta čuti u butigama kroz dugi niz godina. Kupci bi se zapisivanjem u ‘crnu teku’ zaduživali i s po više tisuća kuna. Na dnevnoj bi bazi obavljali spenzu, zapisalo bi im se koliko bi potrošili, a na kraju bi mjeseca ili kad dođe plaća dug uredno platili. Nerijetko bi u butige ulazili u papučama i kućnom ogrtaču, a sa sobom ne bi nosili takuin, već samo popis potrepština.
Jer, stavili bi sve na ‘račun’. Često bi i djeca znala poći u spenzu, kupiti kruh, mlijeko ili ono čega je u tom trenutku doma prifalilo, ili pak nakon igre s prijateljima trknuti po sladodel pa bi se tada najčešće čula rečenica: ‘Mama ili tata će platiti kasnije, zapišite me’. Sve je to bilo normalno i odvijalo se u malim kvartovskim butigama kojih je danas zbog dolaska veletrgovina sve manje. Sjetimo se samo butiga u Hladnici, Čokolinu, na Montovjerni, pa i u Zlatnom potoku, čiji se stanovnici danas ‘bore’ za povratak jednog takvog objekta u kojem bi mogli nabaviti makar najnužnije stvari jer danas za svaku sitnicu moraju paliti auto kako bi stigli do najbliže butige. Upravo su te male, najčešće obiteljske butige bile ‘duša’ naselja i često mjesto okupljanja, a vlasnici dobro znane osobe. Kao jedan od razloga zbog kojeg je bilježnica pala u zaborav možemo navesti i fiskalizaciju koja je u Hrvatskoj prisutna od 2013. godine. A, ono što je nekad bila bilježnica, danas je u nekim slučajevima – kartica. Obišli smo nekoliko dubrovačkih butiga misleći kako će nam reći da ispod pulta i dan danas imaju jednu takvu bilježnicu. Većina njih nije htjela govoriti o ovoj temi te su nam rijetki ispričali dogodovštine, ali su složni u mišljenju kako je ta ‘praksa’ u butigama stvar zaborava i prošlosti. Također ističu da u bilježnicama još stoje dugovi koji nikad nisu plaćeni.
Sada provlače kartice
Enesa Džubur butigu je na Nuncijati otvorila prije godinu i pol dana. Kako ističe, bilježnicu za dugove nikad nije imala. No, prisjeća se kako je prije bilo normalno da je vlasnici butiga imaju. Među njima je bio i njen pokojni otac koji je držao butigu u Gružu.
— Sjećam se da je imao bilježnicu, ali bi se uvijek jedni te isti zapisivali. Danas ljudi rade, a sutra dobiju otkaz. Odakle će vratiti dugove u ovo vrijeme? Uglavnom sada provlače kartice, što je prije bila rijetkost – ističe gospođa Enesa. Dogodi se, kaže, da ljudi dođu kupiti nešto, i ako nemaju dovoljno novaca, kažu da će donijeti sutra, što im ona dopusti.
— Ne mogu ljudima reći: ‘Ne može.’ Uglavnom je riječ o desetak kuna koje donesu dan poslije. Nije to toliko često, ljudi nose i kupuju koliko mogu. Ali, to su ljudi koje znam i u koje imam povjerenja. Dogodi se i da, primjerice, djeca nemaju kunu za nešto kupiti – rekla je Džubur. No, da ide nekome davati neke stvari dugoročno, na duži dug, to ne može i ne želi raditi.
Dug je tu
Poduzetnik i dugogodišnji vlasnik butige DB Kantun Ivo Brbora ističe da je bilježnica ‘stvar prošlosti’. S tom je pričom u njegovoj butizi odavno gotovo.
— Nema više crne zadaće, zaboravimo je. Niti smijemo, niti imamo – kaže Brbora te navodi kako je ‘ostao veliki broj onih koji nisu dug nikad ni platili’.
— Koliko imamo zadaća u kojima uz ime ljudi, od kojih je 80 posto umrlo, stoje i dalje razni iznosi. Dug je tu – reći će Brbora.
I u butizi je na Kunejima prije bilo normalno da se kupci zapisuju u bilježnicu i zadužuju, ali ‘toga više nema’, ističe vlasnik Srećko Zvono.
— Radilo se uglavnom o istim ljudima – rekao je Zvono te naveo kako se na tom popisu mogu naći osobe koje nikad nisu vratile dug. • MP
Iz tiskanog izdanja DuLista od 24. veljače 2021.