Impresivni, snažni i iznimno opasni – vukovi nisu česti stanovnici naših krajeva, no kad dođu, izazovu pravu ‘buru’. Nije ni čudo kad dolaze s jednim razlogom, a on nije nimalo bezazlen. Na svojoj koži osjetio je to dobro i gospar s Brgata Baro Asanović, koji u svom ionako malenom stadu sada broji – kozu manje.
Krvavi pohod zvijeri koja izbjegava čovjeka, ali se zna pojaviti u njegovoj blizini, nije novost onima koji u blizini svojih kuća imaju blago. Gospar Baro iznimno je tužan, vidi se to i u našem kratkom razgovoru. Počeo je upravo riječima: ‘Ne znam što reći.’ Tko ima blago, neće ostati ravnodušan.
Odmah na početku ove priče moramo istaknuti kako u ovom slučaju vuk konkretno nije uočen, ali ‘modus operandi’, potvrdit će nam nekoliko naših sugovornika relevantnih za ovu temu, upućuje upravo na ovog predatora. Krenimo ispočetka… Riječima gospara Bara.
Tiha je košara
– I prije su životinje nestajale, pa i moje koze, a puno sam razmišljao o tome što bi mogao biti razlog. Trenutno imam dvije mlade i tri odrasle koze koje su bređe. I ona je bila… Cijelu ju je rasporio na kraju, kad se vratio – tužan je beskrajno gospar Baro. Njegova štala, reći će starinskim izrazom, ‘košara’, tiha je, čuju se tek koke, a koze su nekako ‘štufane’. Kako i ne bi, kad im se u blizini odigrao krvavi scenarij.
– Jedna kozica nestala mi je prije mjesec dana, nema je i nema. Onda ova. Kad sam išao tražiti, obišao sam sve, pa i uzeo dalekozor. Znate, bijela je pa sam mislio kako ću je lako ugledati u škripu, ako joj je upala noga. Pa kontam, koza je to, iako bređa, neće se tek tako polomit’ – priča nam dalje. Mi smo gospara Bara posjetili u petak, a tražio ju je i koji dan prije. Dan prije našeg dolaska njegova gospođa i unuk obišli su još malo i vratili se s tužnim vijestima.
– Rekli su mi: ‘Našli smo kozu!’ ali sreća je kratko trajala. Našli su je tik ispod košare, ono što je ostalo od nje. Ne znam što bih vam rekao – ma vuk je to! To su vukovi odgajani u vukoodgajalištima, naučeni da ne jedu ništa osim glave. To ih uče radi trovanja, da ih se ne potruje. A ovdje ne mogu bacati otrova, pa ni na strvinu, kad su tu moje životinje. O, kad su je našli, moje: ‘Bogu hvala!’ bilo je kratkoga vijeka. Tad mi je sinulo, povezao sam priču s nestancima životinja od prije. Naši lovci postavili su i kamere na par mjesta, već su uočeni vukovi ili nešto nalik na njih. Tako da se sve slaže – napominje nam gospar Baro. Od tuge, kaže, ne vidi smisla više ni držati blago.
‘Vodu vari, vodu ‘ladi’
– Ne mogu dobiti povrat, imam OPG, a kao da ništa nemam – dodaje – to vam je sve ‘vodu vari, vodu ‘ladi’. I ovako nema životinja po selima, nitko više ne želi držati ni kokoši, a kamoli što drugo. Kad držite nešto svakome smrdi, a ne smrdi kad jedu, e! – kritizira (s punim pravom) gospar Baro.
Pokraj onoga što je ostalo od kozice gospara Bara naši lovci postavili su termalnu kameru, kako bi pokušali doznati više informacija. Naime, tragom priče kako su u Župi dubrovačkoj uočeni vuk i vučica, htjeli su ovu priču i potvrditi. Predator koji je u četvrtak dohvatio kozu, u petak se i vratio dokrajčiti ju, a u petak navečer kamera je postavljena u blizini. Nimalo ugodno čekanje rezultiralo je – neuspjehom.
Prije samog postavljanja kamere situaciju nam je kratko komentirao i Mato Balarin, lovnik s Brgata. Lovnik je osoba koja planira i organizira lov, pojašnjava nam.
– S obzirom da na prethodnim snimcima ne možemo ustanoviti je li čagalj, vuk, pas… Stavit ćemo kameru, pa se ujutro nadati više informacija. No, po onome što se dogodilo, čini se da je vuk. Saznat ćemo – istaknuo nam je tada, no uspjeha – nisu imali. Vuk je opasna, ali i iznimno lukava životinja. Naše kretanje po terenu na kojem je usmrtio kozu ostavilo je traga, i to je, istaknut će lovci, još jedna potvrda da je u pitanju upravo vuk – namirisao nas je i nije mu palo na pamet više rizikat’.
Kakva šteta!
– Vuk napada tako što ‘kida’ glavu, pa onda jede utrobu. Upravo to se dogodilo ovoj kozi. Jednoga je kozlića izbacio iz majke, vjerojatno ih je bilo još, jer je to bila starija koza, pa je sigurno imala više kozlića. Kakva šteta! – naglašava lovnik Balarin. Vuk došao nije, a i tko zna gdje je sada. Vukovi, naime, prelaze nevjerojatne udaljenosti u samo jednom danu, a to će nam potvrditi i naš sljedeći sugovornik, ovlašteni veterinarski inspektor Branko Širok.
– Uvijek postoji mogućnost pojavljivanja vuka. Nije to ništa novo u našim krajevima pa čak i tako blizu kućama kao na Brgatu. Vuku u određenim uvjetima treba tek nekoliko minuta da siđe s brda, napravi nered i vrati se natrag. Ako koza nema glave, onda je moguće – ali samo po tome – da je vuk. Ne bi to ni čaglji ni kučki napravili – istaknut će nam Širok. ‘Lijeka’ za vuka nema, osim ‘češljanja’ terena lovaca sa psima, čisto da vide čime se raspolaže u divljini, samo da se snimi situacija, zaključit će.
A mi ćemo pak zključiti ovaj tekst s jednom pohvalom – obitelji Asanović. Prvo, jer nas je toplo iznenadila njihova ljubav prema blagu, a drugo – njihova savjesnost. Iako sa stopostotnom sigurnošću ne možemo reći kako je u pitanju vuk, gospar Baro i njegova gospođa Tanja ‘apelirali’ su cijelom selu da, iako su topli dani, životinje predvečer sklanjaju u košare. Bio vuk ili ne, blaga je ionako malo, a ljudi koji svoje blago čuvaju kao obitelj Asanović – još i manje.
MNJB