Unutar zajednice ljubitelja hard i heavy varijanti rock zvuka sigurno bi našli nezanemariv kontingent onih koji bi na pitanje ‘Kome pripada kruna najtežeg rock benda svih vremena?’ odgovorili: ‘Pa, Melvinsima! Zar je uopće potrebno pitati?!’. Uz napomenu da je svaka slična konstatacija ipak samo izraz osobnih preferencija i da je, poput verzije Schrödingerove mačke, istovremeno i točna i pogrešna, one koji bi zauzeli takvu poziciju ipak ne bismo mogli optužiti da su posve u krivu. Bend osnovan 1983. u malenom gradiću Montesanu u državi Washington, rodonačelnici subžanra sludge metala i grupa koja je izvršila formativni utjecaj na Nirvanui čitavu scenu Seattlea prije nego što se taj zvuk uopće krstio kao grunge, dogodine će napuniti 40. godišnjicu neprekinutog rada. U tom razdoblju Melvins su objavili preko 130 izdanja, što studijskih i live albuma, što kompilacija i singlova za desetak različitih nezavisnih diskografskih kuća. Od tog broja tri albuma su izdali za Atlantic, u onom ludom desetljeću kada su se A&R menadžeri u major label diskografima laktarili za svaki bend koji gaji i najmanju sklonost prema distorziranim gitarskim rifovima pa su čak i noise grupe poput Butthole Surfers dolazile do izdašnih ugovora. Tri albuma objavili su i u postavi s dva bubnjara, iako su zadnji bend na svijetu koji bi trebao pojačanje u tom sektoru.
Melvins nisu samo najteži bend rocka (čak je i to njihovo blesavo ime postalo sinonimom za težinu), oni su, i to bez premca, najradišniji. Njihova radna etika je nedodirljiva. Broj snimljenih i izdanih pjesama premašuje čak i katalog The Rolling Stonesa, a grupa je zaslužila i mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda jer su u 50 dana svirali u svih 50 država SAD-a. Nikad nisu mirovali i nikad nisu snimili album koji bi bio nalik prethodnome. Ipak, svako njihovo izdanje, pa čak i ona posve nepristupačna, krasi neosporiv Melvins pečat. Uz sve to, okosnica grupe, Buzz Osborne (gitara, vokal) i Dale Crover (bubnjevi) najprizemljeniji su utjecajni glazbenici koji su ikada hodali zemljom. Njihove stožerne pjesme poput ‘Oven’, ‘Anaconda’, ‘With Teeth’, ‘Honey Bucket’ ili ‘Revolve’ postali su klasici teškog rocka koje, nažalost ili nasreću, znaju tek oni koji se zaklinju na tvrdnju s početka teksta. Ne može se reći da su Melvins bend za svačije uši. Publika je znala odlaziti s njihovih početnih nastupa, obeshrabrena sporijim od najsporijeg kotrljajućeg zvuka. Inspirirani heavy metalom, industrijskim rockom, post-punkom i hardcore-punkom, a najizravnije grupom Black Flag, posebno ozloglašenom B-stranom albuma ‘My War’, Melvinsi su stvorili zvučni konstrukt koji je nepogrešivo njihov. Ljudski metronom, Dale Crover, bez kojeg je nemoguće zamisliti Melvinse, u grupu je došao 1984., a za taj transfer zaslužan je naše gore list, Krist Novoselic. Prije nego što će s Kurtom Cobainom tri godine kasnije osnovati Nirvanu i ispisati povijest, Krist se mogao pohvaliti tek naslovom zaposlenika mjeseca u fast-food restoranu lanca Taco Bell u obližnjem Aberdeenu u koji su zalazili članovi benda. Dale Crover će bubnjati i na prvim demo snimkama Nirvane, a pjesme koje je s Kurtom i Kristom snimio slavno su zabilježene na albumu ‘Bleach’ i kompilaciji ‘Incesticide’. Cobain će kasnije vratiti uslugu producirajući breakthrough album Melvinsa ‘Houdini’ iz 1993. godine, a tu je epizodu lijepo opisao Ivan prije više od četiri godine, u jednoj od prvih kolumni Slušnog aparata.
Povod današnjem tekstu novi je studijski (tridesetprvi!) uradak benda i treći za kultnu noise etiketu Amphetamine Reptile Records, za koju Melvinsi u kontinuitetu objavljuju svoje singlice i druga manje regularna izdanja, dok albume uglavnom izdaju za Ipecac. Upravo objavljeni ‘Bad Mood Rising’ spada među najkonciznije i najpristupačnije radove grupe. Opet, Melvinsi ne bi bili vjerni sebi da im već prva pjesma ne traje punih 14 minuta te tako premašuje trećinu ukupnog trajanja albuma. Prevladavajući je utjecaj psihodeličnog rocka. Poduža ‘It Won’t Or It Might’ je laganica za Melvins standarde, a nosi utjecaje Beatlesa iz ‘Revolver’ faze i krasi je punokrvni refren, dok ‘Hammering’ reciklira gitarsku frazu iz spomenute ‘Revolve’ i soul pozadinske vokale iz ‘Gimme Shelter’ Stonesa. Nakon serije nedovoljno fokusiranih radova objavljenih u rasponu od 2013. godine, ohrabrujuća je spoznaja da Melvinsi ponovno ulaze u fazu u kojoj možemo očekivati još song oriented albuma poput ovoga. Napomena za novopridošlice: Krenite s ‘Houdini’ i ‘Stoner Witch’ (1993.– 1994.) pa s ranim albumima ‘Ozma’, ‘Bullhead’ i ‘Lysol’ (1989.–1992.). Treća postaja neka bude trilogija s dva bubnjara (2006.–2010.), a poslije prema izboru. Nema na čemu.
Foto: ipecac.com