Posvećeno divnim ljudima koji me svakodnevno oplemenjuju i podsjećaju da je svijet zbog njih najljepše mjesto za život!
Čeljadi moja! Para mi se da sam jučer s vama počela dijeliti svoje uspomene, anegdote i ričete, ali, evo, ova godišnja spisateljska avantura se bliži kraju. Malo – pomalo smo prošli sva četiri stađuna. Koja godina je iza mene! Koliko riječi, koliko ričeta, koliko osmijeha, podrške, ljubavi. Hvala vam na tome. Neću ja stati. Kad god budem mogla, dijelit ću s vama neke nove ričete i iskustva. Jer, vi to zaslužujete. Jer, vi ste ti koji ste mi davali vjetar u leđa i inspirirali iz tjedna u tjedan. Danas je 10. srpnja. Svaka Dubrovkinja i svaki Dubrovčanin zna da će se, sedamdesetpeti put, upravo večeras otvoriti Igre. Ispred nas je još jedna noć za koju svi mi iz Grada živimo. Iščekujemo samu ceremoniju i nezaobilazan vatromet. Komentira se generalna proba a i sutra će padati komentari. Kome se svidilo, kome nije. Za mene je najljepši i najemotivniji dio podizanje bandijere Libertas uz stihove Gundulićeve Himne slobodi na koje redovito plačem, bilo da sam je kao altistica Dubrovačkog komornog zbora pjevala kao sudionik ceremonije ili samo kao gledateljica. To mi je možda, kao stanovnici Grada, i najemotivniji momenat u godini. “Neka uđu!” To su riječi koje će za par ura knez izgovoriti glumcima i predati im ključe od Grada na 47 dana. Zato sam i ja došla na ideju da, u bar jednoj kolumni, ne budem ja glavna. Niti moje ričete. Ne. Danas sam ih odlučila prepustiti ljudima od kojih su mi neki i više od dvadeset godina prijatelji, podrška i potpora a neki tek odnedavno, ali zar je bitno vrijeme? Bitna je količina energije, ljubavi, smijeha i uspomena koje sam sa svim protagonistima današnje kolumne stvorila i nadam se da ću ih stvarati i dalje. Podijelit ću s vama neke od uspomena sa svojim dragim ljudima. Samo neke, ostale će ipak ostati samo naše, Podijelit ću i par zajedničkih događaja koji mi uvijek izmame osmijeh na lice, te njihova, ne moja, njihova omiljena jela i ričete. Jer, ti predivni, dobri ljudi, moji prijatelji i poznanici su osobe koje mene čine boljom, baš kao i ovaj naš ludi svijet u kojem živimo. Svakome od vas želim bar jednu Mirnu, Mirellu, Tonku, Ivu, Lejlu, Tarika, Dragomira, Tibora. Ono materijalno dođe i prođe, ali najveće životno bogatsvo, kao što sam napisala i u naslovu, je imati ljude koji vas vole i oplemenjuju. Uzajamno je to poštovanje i davanje ali i primanje pozitivne energije i emocija.
Oprostit čete mi na još jednoj emotivnoj kolumni. Ah, što ću, umjetnica sam. Mi opstajemo zbog hipersenzibilnosti i puno emocija. Znate, iduća će bit još emotivnija. Bit će zadnja. Zasad. Nikad se ne zna što život nosi. No, na nju ćete ipak malo pričekati.Trebam se ponovno emotivno napuniti nakon ove. Čela bih vam malo spjegati o nastanku svake kolumne. Mislim da nisam to nikad napisala a imam potrebu. U svaku riječ svake kolumne utkan je dio moje duše. Gastrokolumnist je poziv, isto kao i moja pedagogija. Za temu svake kolumne je dovoljna sekunda inspiracije. Kad mi ona padne napamet onda krene razmišljanje da li će ričete bit s mesom, ribom, povrćem ili pak nešto slatko a može i kombinacija. Automatski se krenu buditi i uspomene povezane sa smišljenim jelom. Onda pođem na placu i u butigu i kuham s puno ljubavi. Kroz igru, naravno. Moja mama, moj najdraži i najiskreniji degustator sve proba i da kritiku. Nakon toga slikam pjat i onda krene pisanje koje može potrajati i deset dana. A može i jedan. Opet, ovisi o inspiraciji. Nakon što napišem tekst i ričete slijedi stotinu čitanja i ispravljanja, dodavanja nečega ili micanje. Neizmjerno sam zahvalna upravo svojoj mami na strpljenju i svakom savjetu nakon što bih joj i po pedeset puta pročitala svaku kolumnu. Bez nje ih ne bi bilo, vjerujte mi. Sjećam se kad me prije skoro godinu dana moja Ivana Mijić Vulinović nazvala i pitala da li bih dala intervju povodom emitiranja nove sezone MasterChefa. Naravno da sam pristala. I kad bih bila kod Ivane u emisiji, imala sam osjećaj da sam doma ili na kafi s prijateljicom i da čakulamo o aktualnim stvarima. Ivanu nikad ne odbijam. I bez Ivane, također, ne bi bilo ovih kolumna. Nakon intervjua me pitala bih li dijelila neke svoje ričete s vama preko mojeg i vašeg DuLista. Odmah sam pristala! No, priznajem, prije prve kolumne sam imala tremu. Jesam li napisala previše, je li dobro, je li sve jasno. Pogotovo jer je u pitanju bila ričeta za poparu zbog koje me i danas ljudi zaustavljaju na putu. Jer su to kolumna i jelo posvećeni mom tati, kao što se u svakoj spominje on, moja mama i moj nono. Moji anđeli. Nakon druge kolumne sam dobila mail od Ivane s hvalospjevima. Da su svi oduševljeni, da je ovo što pišem divno, da su ljudi presretni s novitetom na portalu DuLista. Onda sam shvatila i rekla samoj sebi: ”Jele, ovo se zakotrljalo i sad nema stajanja!”. Nit vodilja svake kolumne je Grad, moja familija, prijatelji, umjetnost, muzika, djeca. Sve ono najbitnije u mom životu. Kad sam sudjelovala u showu –u, čela sam samo predstaviti svoj Grad u najboljem svjetlu, pokazati kakvi smo mi, ljudi iz Grada, nikad nisam glumila, bila sam ono što jesam i to mogu potvrditi svi koji me poznaju, a istodobno sam pokazivala koliko mi znači familija i pokušavala preko malih ekrana prenijeti svima vama da su to stvari koje životu daju bit i zbog kojih postojimo. Nije bila bitna nagrada, niti to hoće li mi jelo bit najbolje ili najlošije, kad ću ispasti, hoću li pobijediti. Cilj je bio dat najbolje od sebe i prikazati sve navedeno. Nadam se da ste to prepoznali. Svaku kolumnu pišem na našem, dubrovačkom dijalektu. Želim da svaka bude čuvarica naših običaja i tradicije. To je nešto što moramo čuvati i prenositi dalje! Bez izgovora. Bilo da pišem moderne ili tradicionalne ričete, najdraže mi je bilo čuti kad bi baš vi, moji čitatelji, spravili ričetu iz neke kolumne i s oduševljenjem i ponosom govorili kako su vam se familija ili prijatelji oduševili s jelom.
Sve lijepo što nam se u životu događa je povezano s hranom. Ona je poveznica za trpezom svake familije, novim prijateljstvima i poznanstvima, sklapanjem različitih poslova. Hrana nas čini sretnima i svaki događaj čini još ljepšim nego što jest. Kad me netko pita za neke uspomene redovito se sjetim hrane koju sam tad jela. Evo, sad vidim nona kako jede koh ili tatu paradizet a mamu knedle. Sjećam se kad mi je moj prijatelj Ivica pričao kako je gledajući MasterChef pojeo cijelu roštijeru krempita, kako su samo kore ostale ni ne sluteći da će se za godinu dana naći u tom studiju i da je možda neki gledatelj isto pojeo roštijeru krempita ili nekog drugog jela gledajući njega kako spravlja điđi – miđi delicije. Evo, upravo sam se od gusta nasmijala. Hrana povezuje sve ljude na svijetu i nitko ne može bez nje. To nam je svima zajedničko. Da, ona je “gorivo” za naš organizam, ali, njezina nostalgična i emotivna vrijednost je neprocjenjiva. Upravo zato svoje današnje riječi posvećujem ljudima s kojima me između svih drugih stvari povezuje i hrana. Uz nju smo se družili i upoznavali, dijelili iskustva, nalazili se po restoranima ili na kućnim druženjima, a, sve uz dobru mezu. Stoga, danas neće biti točnih mjera u svakoj ričeti, neće biti niti slika hrane. Bit će puno lijepih priča i uspomena, smijeha i nostalgije te naših zajedničkih slika. Moji ljudi, oni zbog kojih se osjećam sretno i voljeno su odlučili s vama podijeliti svoju omiljenu hranu i sve što vam mogu poželjeti je da živite život sada, jedeći sa svojom familijom i prijateljima i da stvorite još puno poznanstava, lijepih uspomena i uvijek budete okruženi “svojim” ljudima te uz puno ljubavi uživate u igri okusa na vašem nepcu a možda i da zajednički nešto spravite. Ljubav definitivno ide kroz želudac. Prijatelji i hrana, sreća i osmijesi, priče i događanja, ma gdje god bili, su ono što ćete zauvijek nositi sa sobom i što će vas činiti najbogatijim ljudima na svijetu!
TONKA
Lipanj 2004. godine. Maturalni koncert. Šest godina prije odlučila sam da će moj život bit muzika. Koliko god sam voljela svirati, znala sam da želim raditi s „malim” ljudima. U osnovnoj školi su me znali pitati koju srednju školu ću upisati. Kao iz topa bih odgovorila protupitanjem: „Zašto me ne pitate za fakultet?”. Svima bih rekla, moj izbor je Muzička akademija. Prvo sam pošla na prijamni ispit na Akademiju za glasbo u Ljubljani na nagovor pokojnog profesora Hinka Haasa s kojim sam puno puta radila na seminarima. Bila sam prva na listi. No, pitala sam mamu i tatu, smijem li poći i na prijamni ispit u Zagreb. Znate, muzika i biti klasični muzičar je „skup sport” koji podrazumijeva i puno žrtve i odricanja, kako mene tada, tako i sve djece koja to žele sada i naših familija. I tako, pođem ja na prijamni i na zagrebačku Akademiju. Prošla sam. Sjećam se kad me moj Đorđe, moj profesor, moj muzički „tata” zvao i rekao da će me primiti u klasu. Samo da ne idem u Ljubljanu. Da vam pravo kažem, Đorđe je uvijek bio moj prvi izbor. Profesor Đorđe Stanetti. Kako sam samo s ponosom odgovarala kad bi me pitali tko mi je profesor. Znala sam gdje ću studirati. Đorđe, hvala ti za sve. Na svemu što si me naučio i što si mi otvorio muzičke i pedagoške vidike koje i dan danas prenosim svojoj djeci, svojim učenicima.
Rujan, 2004. godine. Dolazim na adresu na kojoj ću živiti šesnaest godina. Kad sam se vraćala nase u Grad, sve je stalo u šesnaest kutija. Koja ironija, zar ne? Mama je bila prije. Renovirala je cijeli stan. Hvala tebi mama. I tati. Najvažnije je bilo da gazde stana pristanu na slušanje klavira po pet – šest sati dnevno. Toliko se trebalo vježbati. Upoznavam se s Draženom i Tinom ali i didom Malikom. Dida Malik je bio legenda. Ljeti smo imali otvorene prozore a živili smo preko puta. U sjećanju su mi gledanja utakmica naše nogometne reprezentacije i glasno navijanje i smijeh. Nisam bila ni svjesna da će ti ljudi, uz još ostatak familije, postati moja „zagrebačka” familija. Familija ne poznaje mjesto. Otključavam vrata stana u jeans vestici a niza skaline prema meni silazi djevojčica od 4 godine i upoznava se sa mnom. Antonia. Moja Tonkica. Ljudi su to s kojima ću bit povezana cijeli život.
Jedne ljetne večeri, nakon jedne od legendarnih festa na taraci usred Zagreba, perući zube kroz otvoreni prozor sam čula stihove Himne slobodi. Dida Malik je Tonku učio upravo TU himnu. Što ti je sudbina. Sutradan čujem kako se čita crna kronika. Tonka je učila čitati. A smijeha, čeljadi moja! Godinama poslije,Tonka i ja smo učile matematiku i kemiju. I došao je dan kad sam čula pitanje. Hoćeš li mi bit firmana kuma? Po zagrebački, krizmana kuma. Kumstvo koje nas je vezalo za cijeli život. Neki dan sam primila vijest da se pripremim za vjenčanje. Ona moja djevojčica se iduće godine udava. Neću dalje, postat ću previše emotivna. Moram štedit suze.
Nakon krizme, običaj je bio da svaku setemanu, Tonka i ja, subotom ili nedjeljom skupa objedujemo. Uglavnom subotom kad sam išla na Dolac i kupila kozice ili škampe. Tonka voli sve što ja spravim ali kad sam je za ovu kolumnu pitala koju ričetu da napišem nije mi trebala ni reći. Znala sam da će to bit buzara. Došla bih s Dolca, poslala joj poruku da sam našla kozice i kad će bit objed. Naši objedi su durali i po uru vremena. Sve smo iskundorovali, od škole, simpatija, što ima novoga doma. Od lijepih i manje lijepih momenata. Nikad nije bilo bitno što sam ja četrnaest godina starija od nje. Bile smo i jesmo na istom mentalnom nivou. Bila je, a i sad jest moje dijete. Već se psihički spremam za iduće ljeto. Vidjeti svoju djevojčicu pred oltarom. Uf, moram štedit suze. Interesirala se za kuhanje. Baš kao što je i dida Malik govorio kako uvijek iz mog stana lijepo miriše tako bi i ona ušla u stan i rekla kako savršeno miriše buzara. Koliko smo vremena provele na taraci i u prolazu od kuće pričajući o svemu. A tek kad bi ona isprobavala moju garderobu. A kad je onako predivna ušla kroz vrata prije maturalne večeri. Ljubičasta vesta, predivna šminka koju sam joj poklonila i ja uklještenih leđa. Ali, i to smo proživile zajedno. A sad ja isprobavam njezinu garderobu. Moje kumče i vječna prijateljica. Moji Markuši. Moja druga familija. Mislila sam da se nitko neće moći usporediti s mojom familijom. I neće. Ali, oni su moji. Kad god došla, ja sam njihova. I u dobru i zlu. I kad je bila bolest, bili smo familija. Mama i tata su bili daleko, ali Markuši su bili blizu i uvijek tu za mene. Tina, Dražen, Noa, dida Vlado, baka Olga, baka Nada, dida Malik i moja Tonkica. Ovo je najmanja zahvala koju vam mogu reći. Zauvijek zajedno kao obitelj. A sad ričeta za buzaru koju moja Tonka najviše voli. Ona koja me uvijek podupirala u kuhanju. Ona koja je uvijek kucala na vrata u bilo koje doba noći i dana. Ona koja se još boji mačaka kao i na početku poznanstva kad bi mi uletila u stan. Ona koja je htjela naučiti raditi panna cottu i išla od butige do butige dok nije sve kupila i napravila ovu slasticu. Moja Tonkica, evo ričete za buzaru, Tebi u čast. Da si mi uvijek prelijepa, nasmijana i svoja.
TONKINA BUZARA
Ričeta:
Na maslinovom ulju zažutite luk, česan i petrusin. Dodajte štrc konserve i bijelo vino. Pustite da vino ishlapi te dodajte kozice ili škampe. Posolite i poparite te podlijte s malo vode i poklopite. Kuhajte oko desetak minuta te na kraju dodajte tri, četiri prstohvata prezle. Dobar tek!
TIBOR
Tibor Karamehmedović. Frontmen grupe Silente. Fenomenalan skladatelj, pjevač i izvođač. Dubrovčanin. Tata. Netko objektivan bi upravo ovako opisao Tibora. Ja sam subjektivna. Nedavno sam bila na koncertu koji ću pamtiti cijeli život. Deset godina Silentea, proslavljenih s 4500 tisuće ljudi na Šalati. Meni se paralo i više. Ta pozitivna energija koja me ispunila tu večer je neopisiva. Još od Terce na tišinu, njihovog prvog hita, dišem s tim bendom. Uživala sam u svakoj pjesmi. Tibor, Sančo, Ivuša, Ivana, Lara. Petero ljudi i tisuće drugih kao jedno. Wau! Tek 29. lipnja sam shvatila da su ti ljudi istinske zvijezde. A neke znam još od malih noga. Da, da. Ivana, prepoznaj se. Bližio se kraj koncerta, a moje najdraže pjesme nisu bile izvedene. Ma, znala sam ja da oni to čuvaju za kraj. Kao i poljubac. Probajmo još jednom. Moj moto u kuhanju. Poljubi me za kraj i ostavi na podu, Zvuči depresivno? Niti najmanje. Poslušajte pjesmu. Moj životni moto je stih iz njihove pjesme. Samo pravo. Ah, samo pravo. I oni se ponose Gradom. Pravo. Nije samo ravno. Ne mogu zamisliti Tibora da izgovara samo ravno. Ali, pravo. Ravno ili pravilno. O njihovim stihovima, o Sančovim stihovima se razmišlja. Zato ih volim. Pjesme koje te tjeraju na razmišljanje. Kad mi je pala napamet ova kolumna, i ja sam razmišljala koga pitati za omiljeno jelo. Tibor! Poslala sam mu poruku u nadi da će odgovor biti potvrdan a i bio je. Nećemo o detaljima, ali, iznenadit ćete se u ričeti što mu je najdraže. Ja se nisam iznenadila. To je Tibor. On je jednostavan. Prije svega čovjek.
Ekipa iz Silentea meni nikad nije predstavljala, popularno rečeno, celebrityje. To su ljudi koje znam srest na Stradunu, u kafiću, usput u butizi. S nekima se redovito čujem. I zato mi je Šalata bila šok. Možda će nekome zvučati čudno, ali, samoj sebi sam za rođendan odlučila pokloniti njihov koncert. Oni su zvijezde! Prije bih rekla, oni vrijede. Oni znaju što rade. A najvažnije, sve što rade, rade s ljubavlju. I to će pravi ljudi uvijek prepoznati. I jesu.
Prije same ričete, čela bih vam prikazati kakav je Tibor čovjek. Prošle godine sam vodila tri učenice na međunarodno pijanističko natjecanje. Čela sam ih još dodatno motivirati i razveseliti nakon ura i ura rada i vježbanja. I mog maltretiranja. P. je dobila poruku od Melkiora. M. je trebala dobit poruku od Luke Modrića, ali, Luka Modrić, ipak. Nema veze, nije bila žalosna. A R. obožava Silente. Zamolila sam Tibora da joj pošalje poruku podrške. Nije prošla ura vremena i te divne riječi su stigle. Koji sjaj u okicama, koja motivacija. Par mjeseci poslije ga je nakon natjecanja vidjela u avionu. To joj je bila veća nagrada od one koju je osvojila. Kako je svirala! Isto tako, usred turneje sam mu poslala poruku za omiljeno jelo. Ujutro me dočekala njegova poruka. Oni najveći su najskromniji ali s ogromnim srcem. Tibor i ja smo se službeno upoznali na Bavarinu prošle godine. Taj skroman, jednostavan čovjek mi je prišao i rekao da i on voli kuhati te je pojeo jelo koje sam mu spravila. Koja čast! Malo smo popričali i pozitiva se probudila. Vidila sam ga pred Božić u jednom kafiću. Pozdravili smo se i razmijenili par rijeći. On je sigurno zvijezda glazbene scene, ali za mene je jednostavno Tibor. Osoba s kojom bi i vi sjeli na kafu i pričali o svemu i svačemu. Tibor dokazuje da je skromnost zaista vrlina. Zadnje smo se vidjeli na aerodromu kad smo se skupa vozili avionom u Grad. Mislite da je bio u poslovnoj klasi? Grdno se varate. To nije Tibor.
Tibor jako voli kuhati i eksperimentirati u kuhinji, I to sa zdravom hranom. No kao i većini nas, na pitanje koje mu je omiljeno jelo je odgovorio pizza i pivo. Sječate se prošle kolumne? Kad sam rekla da ću vam napisati i ričetu za pizzu? Zar ovo nije sudbina? A iskreno, tko ne voli pizzu? Pogotovo domaću. Nije mi rekao koja mu je najdraža, ali dat ću vam ričetu za tijesto i naravno, osnovno je salsa od pomadora i sir. Ostalo vama na volju a i Tiboru. Meni, u kojoj teče talijanska krv spomenuti pizzu je kao da ste takli u osinjak, Koliko ideja imam za nadjev. Ali, danas samo ričeta za tijesto, onu za salsu možete naći u prijašnjim kolumnama a od sira preporučujem mozzarellu. Osobno, volim ljutu pizzu, A koju Tibor voli? Možda jednom i otkrijete. Ako ga vidite u nekoj pizzeriji nemojte previše zavirivati. Poštujte privatnost. I zato, dragi Tibore, tebi u čast ide ričeta za domaću pizzu i nadam se da ćeš je spraviti. Tvoje pjesme su inspiracija, ne samo za moje kuhanje, već i za život. Hvala ti što si to što jesi i što te poznajem.
ČUDNA ILI ČUDESNA PIZZA
Ričeta:
Ugrijte dec i po mlijeka s ožičicom cukara da bude mlako. Dodajte kocku freškog kvasa, promiješajte i pustite par minuta da kvas počne „raditi”. U zdjelu stavite dvanaest ožica brašna (Najbolje tip 00), veći prstohvat soli i dec maslinovog ulja. Dodajte mlijeko s kvasom i sve izmiješajte u tijesto. Ako vam je pretvrdo dodajte mlake vode a ako je mekano dodajte još brašna. Tijesto mora bit mekano na dodir. Poklopite krpom i pustite ga da se podupla.
Napravite salsu od pomadora (ričetu možete naći u kolumni o balančanama). Možete provreti i passatu te dodati sol, papar, maslinovo ulje, origano ili svježi bosiljak. Za nadjev, pripremite sastojke po želji. U ove ljetne dane, toplo preporučujem dosta povrća, pa tako možete staviti i tikvice, balančane, paprike pa čak i poveruniće ili pupatore. Od sira možete koristiti mozzarellu ili neku drugu vrstu, vama na volju. Isto vrijedi i za suhomesnate namirnice koje ćete, ako ćete ih uopće koristiti.
Kad se tijesto poduplalo, prebacite ga u veću roštijeru, kistom ili kuhinjskim papirom premazanu maslinovim uljem, te prstima utapkajte i raširite tijesto po njoj. Stavite salsu i nadjev po želji (dajte mašti na volju) te pecite u prethodno zagrijanoj peči na 250 stupnjeva oko desetak minuta, odnosno dok se sir ne rastopi a rubovi tijesta ne zarumene. Po Tiborovoj preporuci, poslužite uz kvalitetno i dobro ohlađeno pivo. Djeci dajte vodu ili sok. Dobar tek!
IVA
Iza nas je još jedno europsko prvenstvo u nogometu. Možda ove godine naši mladići iz reprezentacije nisu ostvarili željeni rezultat, ali, osobno se uvijek divim njihovoj srčanosti i predanosti istoj. To je život. To je nogomet. Puni uspona i padova. Isto kao što nakon kiše dolazi sunce ili nakon noći dan, tako i poslije pada dolazi uspon. Ovom prilikom iskreno od srca čestitam mladićima i cijelom stožeru na velikom uspjehu. Jer, uspjeh je doći na neko natjecanje. Kao klavirski pedagog, jako dobro znam koliko je truda, rada, žrtve i odricanja potrebno za se uopće pojaviti na bilo kojem natjecanju. Bravo svima!
Kad smo već kod stožera naše hrvatske nogometne reprezentacije, od milja zvane repke, sigurno ste svi na klupi u toku svake utakmice primijetili jednu sitnu, plavu ženu. U početku se pričalo o jedinoj ženi u „muškom” svijetu i „muškom” sportu. E, pa to vam je tete Iva! Za mene Iva. Volim je zvati žena zmaj. Predivna žena, brižna majka, predana radnica, ona koja se brine da sve štima, kako na terenu tako i van njega. Bez obzira na talent i svjetsku slavu, ako nešto „zaškripi” u repki svi zovu tete Ivu. I nema toga što ona ne može riješiti. Kad nije na terenu, naći ćete je u svom uredu u zgradi HNS -a ili u druženju sa svojom familijom i prijateljima. Već dugi niz godina drži sve konce u rukama, a vjerujem, da kao i meni, i njoj varira broj djece od godine do godine. Jer, ona je kad treba i mama i sestra i psiholog i prijatelj, ma sve. Nema rođendana nekoga od igrača ili člana stožera koji će ona zaboraviti.
Prije Ive bila je Lea. Bolje rečeno, za mene je prvo bila Lea. Ona je jedno od dvoje Ivinih najvećih životnih postignuća, nagrada i ljubavi u životu. Jedno od njezino dvoje djece. Lea i ja smo se upoznale prije skoro deset godina na zagrebačkom Adventu preko zajedničke prijateljice i kliknule. Zato nisam ni sumnjala da ću kliknuti i s Ivom. Jer, sve svoje kvalitete – upornost, radišnost, snagu, borbu za bolji život, dobrotu, požrtvornost, ljepotu i još mnoge druge je prenijela i na svoju djecu. S Ivom sam prvo počela komunicirati preko društvenih mreža a kasnije i uživo. Sjećam se emitiranja epizode svoje audicije na MasterChefu. Lea mi je čestitala a Iva komentirala: „Sad znam tko bu mi kuhal kad dođem u Dubrovnik!”. Kriva sam. Još joj nisam ispunila tu želju, ali hoću. Iva, obećavam! Samo ti meni dođi. Kad mi je napamet pala ideja za ovu kolumnu, iva je bila među prvima koje sam se sjetila. Pitala sam je da mi pošalje ričetu za svoje omiljeno jelo. Uz sav svoj posao, pristala je i u manje od 24 ure mi poslala opis i ričetu tog jela. E, to vam je moja Iva! Organizirana i uvijek misli na druge. Hvala ti draga moja od srca!
Ne znam jeste li znali da je Iva cijeli svoj život u sportu. Bila je vrhunska tenisačica. Stoga i ne čudi njezina posvećenost ovome što radi. U nje nema napola obavljenog posla. Ona rješava sve, ako je moguće, sad i odmah. Još jedna stvar koju morate znati o Ivi, i molim vas, dragi moji čitatelji, poštujte to – ako je išta može iživcirati, makar, ona je toliko mirna i staložena da je nikad nisam vidila nervoznu, to su upiti za ulaznice, majice ili potpise igrača. Njezino radno vrijeme je praktički od 0 – 24. Nemojte je zatrpavati s takvim upitima. Vjerujte mi, nemate pojma što sve spada u opis njezinog posla i ovakve stvari joj ne trebaju. Ako ste fan, kupite ulaznice za utakmice na službenoj stranici i jednostavno kampirajte ispred hotela repke pa vam se možda i posreći da dobijete kakav potpis ili dres. Iva je igrom slučaja počela kuhati s osamnaest godina za svoju obitelj. Često bi joj bila muka kuhati uvečer nakon napornog radnog dana, no kao što sam rekla, nema toga što Iva ne stigne i ne može napraviti. Koliko se vas prepoznalo sad? Znam, dosta. Neke od nas, zaljubljenike u kuhanje i gastronomiju boravak u kuhinji opušta nakon cjelodnevnog boravka na poslu. Svatko ima nešto svoje. No, većini je na neki način obveza. Ali, kod Ive je uvijek na trpezi bilo kuhano jelo. Prava mama. Sad kuha kad je volja. Zaslužila je, slažete se? Ričeta najdražeg jela njene obitelji je jednostavna baš poput nje a, zapravo je hrana je za utjehu uz koju, sigurna sam, su stvorene mnoge divne uspomene obitelji Olivari. Draga moja Iva, hvala ti što si svojim postojanjem i poznanstvom obogatila i oplemenila moj život. I nadam se da će tako bit jako dugo. Želim da znaš da si moj uzor, a vjerujem i mnogih djevojčica, cura i žena. Tete Iva. Žena, majka, radnica, kraljica!
OBITELJSKI GRAH S RIČETOM
Ričeta:
Iva kaže da je ovo obično „seljačko” jelo koje ona i njezini uvijek vole pojesti. Meni su takva jela najdraža. Ona bez puno filozofiranja i koja se praktički kuhaju sama. Za vas koji ne znate, ričet je ječam, olitiga, po naški, orzo.
Namočite grah i ričet dan prije a kako Iva kaže, ako nemate vremena, uzmite grah iz konzerve. Zažutite dva luka, dvije pice česna, mrkvu i ako imate korijen seleni i petrusina. Stavite i suho meso, pancetu ili buncek a može i par dobrih, finih kobasica.
Dodajte dva – do tri listića lovorike, passatu, sol, papar i crvenu papriku. Kako Iva kaže, ne može jednostavnije i običnije ali i ukusnije. Dobar tek!
DRAGOMIR
Kao što sam već i spomenula u ovoj kolumni, gore navedenom tekstu, u svibnju 2023. godine vodila sam tri učenice na jedno međunarodno klavirističko natjecanje u Tivtu. Njih tri, vrijedne divne cure, od kojih jedna voli kuhanje, druga nogomet a treća Silente. Ne reče se zaludu da učenici liće na svoje profesure, pogotovo kad radite individualnu nastavu. I tako smo mi pošle na natjecanje, cure su ostvarile izvrsne rezultate a u žiriju je uz druge kolege, ljude kojima se divim i koji su odgojili puno generacija klavirista i klavirskih pedagoga, sjedao i kolega Dragomir Bratić. Osobno ga nisam poznavala, ali su mi moja Sunčica, moja profa i prijateljica i kolegica Kate rekle da je on izvrstan pedagog i jako drag čovjek. I vrlo objektivan. Kad one to kažu, vjerujem.
Prvi put sam ga ugledala u glazbenoj školi u Tivtu. Visok, markantan čovjek od dva metra koji je u meni izazvao strahopoštovanje i malu điloziju zbog „šapetina” od ruka. Odmah sam promislila, ovaj čovjek može odsvirati svu klavirsku literaturu! Klavirističko natjecanje u Tivtu je posebno. Nakon svake kategorije, članovi žirija dijele diplome učenicima i nama, profesurima. Drago je dijelio diplome za C kategoriju. Razoružao me prvom rečenicom. Njegova elokventnost, stručnost, prave riječi na pravom mjestu koje su motivacijski djelovale i na natjecatelje i na nas profesure, pomiješane s inteligentnim humorom bile su šlag na torti našeg boravka u Tivtu. Odmah sam osjetila posebnu energiju i zamolila Katu da mu se pođemo javiti. Odmah mi je palo napamet da ga pozovem da opet dođe držati seminar u našoj školi, što sam i napravila a on je u sekundi pristao (tad sam još bila pročelnica klavirskog odjela i odlučivala sam o ovakvim stvarima). Živi u Beogradu, nije znao kakav će mu bit raspored ali je kao iz topa rekao da će doći, jer, između ostalog obožava Dubrovnik. Ne brini, nisam zaboravila da idući put kad dođeš, idemo na Lokrum. I da, ja ću spraviti sve za jesti. U momentu kad mi je pružio ruku, još je postojala ona doza đilozije. Samo sam promislila jedno – on može odsvirati sve od Rahmanjinova. Klaviristi će razumjeti. Njegov učenik je bio apsolutni pobjednik natjecanja. Moje cure su ga prozvale Kinez s YouTube – a. Joj, njih dvije. Ali, promislila sam, ovaj čovjek je jedan od najboljih pedagoga koje sam upoznala i želim da svoje znanje podijeli s našim učenicima.
U međuvremenu sam svojevoljno prestala biti pročelnica klavirskog odjela ali sam svojoj nasljednici, Marini, savjetovala da obavezno kontaktira Draga jer je to prilika koja se ne propušta.
I tako je došao siječanj i njegov seminar. Došao je u školu, radio s našim učenicama i učenicima, i svaku njegovu riječ, pokret i profesionalno znanje sam upijala kao spužva. Kad sam ušla u sobu gdje se održavao seminar, pognute glave sam sjela na stolicu da ne ometam sat, ali, on se digao i istinski me zagrlio. Koja navala ljubavi i pozitivne energije se u meni probudila. Bio je to momenat kad sam shvatila da će ovaj čovjek biti dio mog života. Nadam se zauvijek. Moj prijatelj je Dragomir Bratić. Vrhunski pijanist i pedagog. Je li moguće da imam takvu čast? Je li moguće da možemo sjedati i pričati o glazbi i životnim stvarima satima? Nekome je zvijezda neki pjevač, glumac, sportaš. Meni je to Drago.
Drago nije imao pojma da sam bila kandidatkinja MasterChefa. Svaki dan seminara, kad bih ušla u sobu, očekivao je hranu. Šalio se da je vidno razočaran kad bih ušla praznih ruka. Do neđeje. Zadnjeg dana seminara. Ajme, čeljadi moja, ja se onda sjetila da je neđeja i da ništa ne radi. Otvaraj špajzu, frižider, gledaj po pliticama s voćem i tako su nastali muffini s bananom, lješnjacima i mermeladom od ljutih naranača. Da ste vi vidili njegovu facu kad sam ja ušla s tim muffinima u sobu. Jeli su se oni i na seminaru i u kafiću i u apartmanu. Zezao je on mene zašto dolazim praznih ruka, ali, znala sam da mu želim nešto spraviti. Uvijek mi je najdraže kuhati za familiju i prijatelje, moje ljude, jer je tu ključni sastojak ljubav. Sva sreća, muffini su bili hit.
I dan danas se Drago i ja čujemo gotovo na svakodnevnoj bazi. Planiramo moj dolazak kod njega u Beograd. Rekla sam mu, kad dođem, druženje i hedonizam. I neka drugi kuhaju nama. Makar, znaš Drago što ću ti reći? Ima da i ti meni nešto skuhaš! E! Ali, veselim se stvaranju novih uspomena s mojim prijateljem uz bilo koju hranu i nije bitno tko će je spravljati. Prava prijateljstva i moji ljudi su mi se uvijek dogodili slučajno. Ili, možda ne? Da li slučajnost postoji ili su neka prijateljstva i odnosi jednostavno suđeni i zapisani u svemiru puno prije našeg rođenja? Kako god, od strahopoštovanja do vječnog prijateljstva. Dragomir Bratić, moj prijatelj. Kako sam samo ponosna dok izgovaram ove riječi. Svakome od vas želim jednog Dragomira. Erudita, elokventnog čovjeka koji ima znanje i mišljenje o svemu, obrazovanog umjetnika s posebnim, nenadmašivim smislom za humor. Osobu za svako mjesto i sva vremena. Hvala ti što si pristao biti dio ove moje lude gastro avanture i avanture zvane život!
MUFFINI ZA DRAGOG DRAGA
Ričeta:
Ugrijte peć na 180 stupnjeva.
Izmiksajte dva velika jaja s deset deka cukara, dec ulja, i dvije zrele banane te dodajte štrc paste od vanilije ili pola bočice ekstakta od vanilije.
U drugoj zdjeli pomiješajte dvadeset deka brašna s praškom za pecivo, malo soli i sitno nasjeckanim lješnjacima (količina lješnjaka ovisi o vašoj volji i ukusu). Ovu smjesu pomiješajte s onom tekućom od jaja i banana.
Podijelite u kalupe (uzmite onaj za dvanaest muffina) i pecite petnaestak minuta. Muffini su gotovi kad ih probodete štikadentom a on ostane čist, bez tragova tijesta.
Svaki muffin injekcijom ili squeez bočicom napunite rastopljenom mermeladom od ljutih naranača ili nekom drugom po želji. Dobar tek!
LEJLA I TARIK
Bila je to 1998. godina. Imala sam 11 i bila u iščekivanju 12. – og rođendana. Obožavala sam gledati izbor za Miss Hrvatske a par mjeseci kasnije i svijeta. Te godine pobijedila je jedna prelijepa žena, Lejla Šehović. Dubrovkinja. Bila sam presretna jer sam navijala za nju. Nakon par dana, čula sam da su joj oduzeli krunu. Tad još nisam shvaćala zašto. Mislim da mi se tad počela buditi ljutnja zbog nepravde koju i dan danas proživljavam kroz razne situacije. Oni koji me znaju, isto tako znaju da preko svega mogu preći, ali, preko nepravde nikad! I uvijek ću se boriti do zadnjeg atoma svoje snage da se to promijeni, Makar, nekad ne možeš protiv „nepravdaša”, ali bar znaš da si pokušao. Pitala sam se zašto? Pa ona je Miss svemira, ne samo Hrvatske. Lejla mi je uvijek ostala u sjećanju. I ostat će. Dvadesetdvije godine poslije, u studenom, emitirana je epizoda MasterChefa u kojem sam ispala iz showu – a. Po ure nakon završetka emisije, na Instagramu je izašao Lejlin story, Slika na kojoj sam ja i piše moja. Ja onakva umorna, rasplakana, puna emocija niti ne shvaćajući što će me čekati u vanjskom svijetu. Prvo na što sam promislila bilo je jedno. Je li se i Lejla ovako osjećala te davne 1998. godine? Par mjeseci poslije, našle smo se u jednom zagrebačkom kafiću/restoranu. Pričale smo skoro četiri ure. Bilo je svjetsko prvenstvo u Kataru. Igrali smo protiv Brazila. Tarik se vraćao s predstave i u zadnji čas stigao na početak utakmice. Kako smo se Lejla i ja nasmijale kad je rekla da se Tarika ne dira dok je tekma. Rekla sam, neka uživa ovako kao što uživamo ti i ja.
Svi znate kako su se Lejla i Tarik upoznali. Oženili su se. Imaju divnu djecu. Ono što me kod njih inspirira je upravo ta familijarna strana. Lejla i Tarik zajedno idu u spenzu, ona kuha objed, kao familija igraju društvene igre, čak i milijunaša. I njihova Dolly spava u postelji s njima baš kao i Mimi sa mnom. To su ljudi od krvi i mesa. Svi smo isti. Fasciniralo me kako mi je Lejla pričala o njihovom životu i odgoju djece. Nema boljih roditelja od mojih, ali Tarik i Lejla su vrlo blizu. Rijetko kad i gdje ćete sresti tako divno odgojenu, pristojnu i samostalnu djecu poput Dina i Amara.
Lejla kuha gotovo svaki dan. A onda kad ne kuha, uživa u hrani koju joj drugi spravljaju. No, njezina djeca uvijek imaju domaće, kuhano jelo. I ona to voli! Veliki je zaljubljenik u gastronomiju, to nas je na prvu i spojilo. A i naš Dubrovnik. To je žena kojoj duša odiše ljudskom, partnerskom i majčinskom ljubavlju. Žena koja svojom pričom i ljepotom nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Sjećam se da je na našem prvom susretu kasnila zbog gužve i jedne obveze koju je imala i koliko puta se ispričala. Ne smetaju mi takve stvari jer mi je javila da će kasniti. Nije bahato uletila, već skromno. Tad sam znala – ona je osoba koja poštuje i cijeni, ali, uzajamno. Uživala sam u našem zajedničkom objedu, čaju i čakulama.
2002. godine na malim ekranima se počeo prikazivati novi kviz. „Tko želi biti milijunaš?” U mene doma se nije propuštao. Svoju popularnost je stekao i zahvaljujući zaštitnom licu, voditelju Tariku Filipoviću. Zanimljiva je i činjenica da se prva epizoda kviza u svijetu prikazala 1998. godine, baš one godine kad je Lejla postala Miss Hrvatske. Tarika sam upoznala par godina kasnije u kultnom Taliru za vrijeme Igara. Bio je s prijateljima iz Zenice a ja sam bila sa svojom ekipom. Kako li je samo sipao viceve iz rukava. Nezaboravna večer puna smijeha. Par mjeseci kasnije, pošla sam kupit nešto u trafiku preko puta stare Muzičke akademije u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. Zaista, sad kad promislim, moj Grad, moj Dubrovnik mi je uvijek bio blizu i sve je proricalo da će moj Grad bit onaj kojem ću se vratiti i u njemu provesti ostatak života. No, vratit ću se događaju iz trafike. Uzela sam dvije stvari i išla platit. I, onda sam čula glas iza sebe: „To ide na moj račun!”. Fascinantna je Tarikova sposobnost pamćenja svih lica i imena koje je upoznao u životu.
Lejla i Tarik su uz moje roditelje, moj uzor skladnog braka, skromnosti i divnog odgoja vlastite djece. A sve to želim i samoj sebi. Ali, i svima vama. Prijatelji smo i podrška jedni drugima. Kako sam bila ponosna na svoju Lejlu u show – u „Zvijezde pjevaju”. Ali, najponosniji je bio Tarik. Normalno. Svakoj ženi želim da imate osobu koja će vas gledati i poštovati kao što Tarik gleda i poštuje Lejlu, te vam isto tako želim i Lejlu, snažnu, poduzetnu i jaku ženu koja s lakoćom i divnim osmijehom prolazi sve teškoće u životu i da osjetite ljubav i poštovanje koja ona pruža svima, te da bar na dijelić minute osjetite i živite život kakav žive Lejla i Tarik. Ne onaj koji vidite u ovim medijima. Onaj u kojem je ljubav prema familij bit i smisao života. Baš kao što je to i u mojoj. Hvala vam dragi moji Filipovići na podršci i uvijek lijepim riječima i savjetima. Vidimo se u našem Gradu!
PRVA ZAJEDNIČKA JELA SE U SRCU PAMTE
Ričeta:
Ugrijte peć na 200 stupnjeva.
Roštijeru ili kalup za tortu, namašćene maslinovim uljem, obložite lisnatim tijestom.
U zdjeli izmiksajte ricottu, jaja, blanširani i iscijeđeni špinat, sol, papar, muškatni orašćić i začine po želji.
Lisnato tijesto pecite „na slijepo” desetak minuta. Nakon toga, izlijte prethodno spravljenu smjesu od sira i špinata te pospite gratanim parmezanom. Pecite 45 minuta te poslužite mlako uz lisnatu salatu i reducirani acceto balsamico. Dobar tek!
MIRNA
Jedna je Mirna u mom životu. Mirna Ružić. Ne sjećam se točnog trenutka našeg upoznavanja. Sjećam se probe zbora na Akademiji. Naša profa Jasenka nas je uvijek prozivala. Uvijek sam zbog abecednog reda bila prozvana na početku probe i više nisam slušala ali, pri prozivki jednog imena sam zastala. Mirna Ružić! Zaderala se Jaca. Ovdje! Pogledala sam prema toj djevojci iskrenog osmjeha i zelenih oči. Iskreno, nisam ništa promislila, Samo sam na momenat zastala. Godinu dana poslije, na kolegiju komorne glazbe, počele smo surađivati. Kako tad, tako i sad. Nema operne a i pop pjevačice s kojom bih radije svirala. Ah, da. Zaboravila sam vam reći, kad smo se upoznale, Mirna je bila studentica pjevanja a ja, naravno, klavira, a sad smo kolegice. Prije svega, prijateljice. Sestre. Ja, profesorica klavira a Mirna, profesorica pjevanja. Tad počinje naša priča i prijateljstvo dugo, pa, preko dvadeset godina.
Puno puta za sebe promislim da sam previše emotivna, a onda me Mirna podsjeti da sam ja mala beba. Kad nju upoznate, prvo vas pogodi atomska bomba nevjerojatne emotivnosti i iskrenosti. Ona je osoba koja u životu sve proživljava. Cijelim tijelom, punim srcem i najvećom dušom koju možete zamisliti. Od njezine emocije se naježite. I to bez da išta progovori. A kad progovori? Znate onaj osjećaj kad se naslonite laktima na koljena i u stanju ste nekoga slušati satima a lijepo vam je? E, to vam je moja Mirna.
Jeste pročitali priču o Tiboru? Upravo na koncertu na Šalati sam bila s Mirnom. I nema osobe s kojom bih radije bila proživila te momente osim s njom. I s mojom Marom. Moja sestra po duši s jedne strane a ponosna mama moje Ivane, Lente Ivane, najpoznatije violinistice u zemlji s druge strane. Prije koncerta smo se, između ostalog, prisjećale naših uspomena u ovih dvadeset godina. Od sjećanja na Akademiju, diplomskih koncerata, Pizzicata. Ljeta kad je dolazila u mene pa bi skupa pjevale doma i na Kalamoti. Sol u kosi, kokteli u ruci, smijeh, koncert Inve Mule u Kneževom dvoru. Pet kolumna mi ne bi bilo dovoljno da vam približim samo dio njezine duše i osobnosti.
U zadnje prolazimo teže stvari. Ali, bilo lijepo, bilo grubo, uvijek znamo naći prave riječi jedna za drugu. I uvijek nas spoji emocija, muzika i ljubav. Ona životna, prijateljska i istinska ljubav. Baš poslije koncerta mi je posvetila divne riječi koje su mi potvrdile da je ona osoba koja je zaista bila suđena da mi bude prijateljica puno prije nego što je svijet uopće znao da ćemo biti njegove stanovnice. „Dobar prijatelj je spoj sa životom! Konop s prošlošću, cesta prema budućnosti, ključ prema stabilnosti u ludom svijetu. Udaljenost je ništa kad imaš nekoga tko ti je sve. Ako imaš pravog prijatelja, imaš više nego što možeš dijeliti!” Oprostite mi. Zastala sam na par minuta. Vrijedi li i vama, kao i meni, ovo više od svega materijalnog u ovom, zaista ludom svijetu. Nečiji govor srca je neprocjenjiv. Ne moraš izgovorit riječi da bi osjetio istinsku bit osobe preko puta tebe. Srca pričaju. Moje i Mirnino priča i sad. Makar smo toliko daleko fizički a opet najbliže zauvijek. Sjećaš se svega, je li tako? Naše prve fotografije u Samoboru kojom si me skoro dvadeset godina poslije iznenadila nacrtanom na kafi? Naših sati razgovora o muzici, životu, ljepoti, miru, snazi, duši? Suza na Ivninom koncertu? Ležanja na površini mora na Kalamoti i zurenja u nebesko plavetnilo? Šetnja od Akademije do Frankopanske? Plesa? Ah, ples. Ti na standardu, ja na latinu. The Voice. Kako sam bila ponosna na tebe. Coach u Supertalentu. Sjećaš se upisa tvoje učenice na Akademiju? Prijateljice moja, to su samo neki momenti kad sam pustila suzu od ponosa. Od ponosa što si izabrala mene da sa mnom dijeliš iste i sve one druge stvari koji će uvijek biti naše. Mirna, ti si vrijedna. Sve što radiš je vrijedno i ispunjeno toplinom, srećom i ljubavlju. Ti i najhladnija srca rastapaš. I za kraj, prije tvoje ričete, prije tvog jela koje ti izmami osmijeh – samo pravo! Uzdignute glave koračaj ovim svijetom! Tko će ako nećeš ti!
BRODET PRIJATELJSTVA
Ričeta:
Očistite dvije škrpine i grdobinu i ostavite ih da se ocijede te ih posušite kuhinjskom kartom. Grdobinu narežite na fete debljine dva centa.
Nasjeckajte tri glavice luka te ga stavite žutiti na maslinovo ulje u širu, plitku teču. Pri kraju dodajte sitno narezane četiri pice česna. Pazite da ne izgoru.
Dok se luk žuti, u drugu, manju teču, stavite prokuhati dvije ožice cukara, dec i po vinskog osta i po tube konserve. Zalijte vodom, dobro promiješajte, polijte luk i česan i kuhajte petnaestak minuta.
Nakon toga, dodajte ribu, prelijte vodom toliko da pokrije ribu. Dodajte sol, papar i pola balice nasjeckanog petrusuna. Smanjite plin i kuhajte oko četrdesedet minuta.
Četiri do pet minuta prije kraja dodajte škampe te nasjeckani ostatak balice petrusina. Probajte, te dodajte, po ukusu još soli i papra. Brodet je gotov kad primijetite da se ulje odvaja na vrhu toča.
Pustite brodet da se odmori a za to vrijeme skuhajte puru. I servirajte u dubokom pjatu. Dobar tek!
MIRELLA
Kako kažu, šećer dolazi na kraju. Jedina osoba s kojom sam podijelila skoro sve i svaki trenutak u životu je moja Mirella. Što god se dogodi i kako god se osjećala, nakon mame, uvijek prvo zovem Mirellu. Ne mogu dočekati nešto podijeliti s njom. Nema dana kad se ne čujemo. Ali, stvarno. Bilo da je nešto ozbiljno, da pitamo jedna drugu kako smo ili da dijelimo neke smiješne slike ili videa. Naše prijateljstvo je dokaz da kilometri zaista ne znače udaljenost energije, povezanosti i istinskog prijateljstva. No, vratimo se malo na početak.
Rujan, 2013. godine. Prvi dan na novom poslu u Glazbenoj školi Jastrebarsko. Ravnatelj me upoznao sa svim kolegama. Tada, njih desetak. Bila sam toliko uzbuđena da nisam nikome zapamtila ime osim dvoje kolega koje sam, ionako, znala od prije jer smo studirali skupa na Akademiji. No, već tad sam osjetila da će ti ljudi postati moja druga, glazbena obitelj, bez obzira što sam u Jasku došla na zamjenu na mjesec dana i ostala osam godina.
U Glazbenoj školi Jastrebarsko sam počela raditi na početku školske godine 2013/2014. Jedan dan u prvom tjednu sam imala pauzu od deset minuta i izašla sam malo prođirat po školi. Pretpostavljam da sam s zbunjenom facom hodala po toj maloj a opet velikoj školi, kad sam u sekundi čula : „Pss…dođi sa mnom!” Znam da sam je prvi dan upoznala i bilo mi je neugodno što joj nisam zapamtila ime, ali sam je slijepo slijedila do prostorije koja je bila cijela srušena (kasnije je to postao „zlatni zahod”. Kolege iz Jaske će znati o čemu pričam i nezaboravnom otvorenju istog). Tamo je bio stolić s kikarama, kogicom kafe a oko njega su sjedali neki od mojih kolegica i kolega. Svi s osmijehom na licu. Svaki utorak i petak, kad smo radili jutarnju smjenu, bilo je obavezno doći ranije u školu da svi skupa popijemo kafu uz dozu uspomena, šala i anegdota. Bila je to naša tajna soba za odmor. Promijenili smo ih par dok sam radila u školi a najdraži mi je bio i ostao đardin škole. I dan danas se vraćam Iako sam gost, zapravo nikad to neću bit. Neću se nikad tako osjećat jer mi oni, kao i djeca i stanovnici Jaske, to ne dozvoljavaju. Malo sam se odmakla od događaja u „zahodu”. Nego, netko je spomenuo ime Mirella….Jao, da, Mirella. Sjetila sam se imena. U početku sam se na posao vozila busom, sve do moje prve božićne feste kad me Mirella vozila doma jer više nije bilo javnog prijevoza, kad smo otkrile da živimo blizu i tad su počele naše nezaboravne vožnje u Jasku i nase. Koliko priča, uspomena, kukanja, smijeha, sreće, tuge, ljutnje je doživljeno u Ibizi, Mazdi i Astri. No, jedna vožnja je posebno ostala u sjećanju.
!7. 12. 2020. godine je bio moj zadnji radni, nastavni dan u Jaski. Bio je kraj prvog polugodišta. Ah, ta glupa korona. Nismo se smjeli ni grliti i bit blizu. Makar smo taj dan svi, i djeca i kolege a i ja zaboravili na sva pravila. Imali smo sjednicu, svi smo u dvorani sjedali s maskama. Kolege su se počele opraštati s lijepim riječima. Dobro da smo imali maske. Upile su sve moje a i njihove suze. Prije sjednice, kao i obično, odradila sam nastavu, ali ne običnu. Skupila su se moja djeca, pomagali mi pakirati note, slike, olovke, uspomene. Pokušala sam sve to proći kroz šalu, ali, postojao je grč, i u njima i u meni. Stavili smo par kutija, regale i bokete u gepek Mazde. Nakon što su me i ravnatelj i kolege ispratili s regalima i suzama. Mirella i ja smo krenule prema Zagrebu. Nismo pričale. U momentu je počela plakati. I ja. Nikad je nisam vidila da tako plače. Jaka vam je ona, ali najsnažniji ljudi najviše plaču. Uglavnom sami sa sobom. I po tome smo slične. No na taj tmurni i hladni zimski dan, suze su obilježile našu zadnju vožnju kao kolegica iste škole. Mislim da je to bio jedini način na koji smo tada mogle razgovarati i razumjeti se.
Danas smo u boljem odnosu nego ikad. Svaki moj odlazak u Zagreb je povezan s njom. Njezina ljubaznost i gostoprimstvo u stanu, naši razgovori za stolom u kuhinji, briga jedna za drugu su nešto što me obilježilo. Između svih stvari, nikad joj neću zaboraviti ni to što mi je bila pratnja na snimanju audicije za MasterChef. Uz sav posao koji je tad imala, ona je odlučila to prijepodne bit sa mnom. U toj stresnoj situaciji mi je bila i podrška i oslonac i sestra, ma sve. Riječi koje je izgovorila na snimanju sam i sama čula tek kod emitiranja epizode jer sam onda, 7. travnja 2022. godine, bila previše fokusirana na kuhanje. Te riječi i osmijeh koji me smirio može reći samo onaj koji te bezuvjetno voli. Uopće, pristati na sav taj stres može samo osoba koja te voli. Nikad ti to neću zaboraviti. Kao i još puno drugih stvari koje si mi poklonila i učinila, svjesno i nesvjesno.
Mirella je karakterno snažna i jaka osoba. Nema te stresne situacije koju ona staloženo, mirno i čvrsto na zemlji ne može prebroditi. Nema ničega što ona ne može riješiti, napraviti, popraviti, makar ne spavala danima. Bila noć ili dan, uvijek će se javiti kad je zovem. Ako njoj nije dan, nema veze. Ona je tu za mene. Ta nesebičnost i posvećenost ljudima koje voli je rijetka i osim mojih roditelja, baš te vrline sam prepoznala još samo kod nje. Za mene je sestra koju nikad nisam imala. Jer, nije bitna ista krv. Bitna je ista energija, pozitiva i emotivnost. Ista mentalna razina, isto razumijevanje stvari i ljudi. Ista empatija, isto stavljanje drugih ispred sebe ali i sebe na prvo mjesto da bi bio dobar za druge. U isto vrijeme pisanje ili izgovaranje istih riječi. To sve je moja Mirella. I više od toga. O našim šalama, anegdotama, ozbiljnim i neozbiljnim stvarima bih mogla knjigu napisati. I o našim uspomenama uz hranu. Jedna riječ. Janjetina. Oboje veliki gurmani, makar me uvijek zeza, kao Bika u horoskopu, da nema većih hedonista. Slažem se. Probali smo puno ukusne hrane. Ona je bila ta koja je isprobavala moje kulinarske kreacije, iako su neke bile ljute kao sam vrag, čak i za mene, ona je pojela. Od bifteka, kvinoje, kung pao piletine do lososa. Do njezinog omiljenog jela. Paste s lososom. A bilo je i kokoši, Bogu fala. A znate, i njezine kulinarske kreacije su vrlo ukusne. Ipak, janjetina. Točka. A koliko nas još zajedničkih objeda i večera čeka. Čeka te pašticada kad dođeš. Makar smo sedamsto kilometara udaljene, nismo same. Imamo jedna drugu. Zauvijek povezane tom magičnom, svemirskom energijom. Kad bi me netko pitao što je za tebe prijateljstvo, odgovorila bih mu Mirella. Druge definicije nema. Za mene. Bože, kako sam sretna zbog toga. Neki ljudi to ne osjete cijeli život a ja osjećam svaki dan. Zahvalna sam na svemu.
Kad sam odlazila iz Jaske, napisala sam joj jedno pismo. To pismo će uvijek bit ono nešto samo naše. No, par riječi i ovako javno. Draga moja, gdje god se pojaviš, oko sebe sve i svih obasjaš iskrenom svjetlošću. Napuniš tuđa srca ljepotom. Oplemeniš svaku dušu, i malu i veliku. Ti zračiš. Ti postojiš. Ti jesi. Divna u svakom atomu svog bića. Baš takva. Pomalo sebično želim da budeš samo moja prijateljica, ali svijet te čeka. Pokaži mu koliko ga na dobro možeš promijeniti. A ni on ti nije dovoljan. Svemir je ispunjen zvijezdama za koje vjerujem da su duše dobrih ljudi. Tvoja je jedna od najsjajnijih. Sestro moja, leti i ispuni svoje snove!
NEZABORAVNA PASTA S LOSOSOM
Ričeta:
Na maslinovom ulju zažutite luk, česan i petrusin. Dodajte dec ili dva zagrijanog bijelog vina. Kad alkohol iz vina ishlapi, dodajte nasjeckani dimljeni losos. Posolite, poparite i po želji dodajte malo kopra te zalijte vrhnjem za kuhanje. Možete staviti i malo passate ili konserve. Vama na volju. Pustite da kuha par minuta, probajte, dodajte još začina, po potrebi te maknite s vatre.
Umijesite 20 deka brašna i 2 veća jaja i napravite tijesto za pastu. Na mašinu ili ručno napravite tagliatele. Skuhajte ih dva do tri minuta u provreloj i posoljenoj vodi te šupljakom ubacite direktno u toč s lososom. Ako vam je toč pregust, dodajte malo vode u kojoj ste kuhali pastu. Ako vam se ne da raditi domaća pasta, skuhajte kupovne tagliatele ili neku drugu pastu po izboru. Dobar tek!
Male tajne i dodatni savjeti:
Ovog puta će ovaj dio kolumne biti najkraći dosad. Za vas, dragi moji čitatelji, imam samo jedan savjet i jednu tajnu. Uživajte sa „svojim” ljudima u svakom druženju, zalogaju i stvaranju uspomena. Živite život okruženi vašom familijom, prijateljima i poznanicima. Sve to se događa sada! To je ono što duša i srce pamte, To je igra do okusa uz puno ljubavi. Kroz sva četiri stađuna. Vaša Jele.