Dok europski kontinent tlači nesnosna žega, većina metalaca su ili u debelom hladu ili na nekoj festivalskoj livadi, a diskografske kuće i streaming servisi uglavnom uživaju u (ne)zasluženom odmoru. Zato je posebno veliko zadovoljstvo kad dobijemo bilo kakav novi album, a kamoli album ovako žestoko dobar kao ‘Pain is Forever and This is the End’ njemačke grupe Mantar. Pa onda stisnete ‘Play’, odvrnete pojačalo na jedanaest i klimu na osamnaest i slavite novi praznik za uši.
Mantar (‘gljiva’ na turskom jeziku) je duet formiran prije točno deset godina od strane dva stara dobra prijatelja. Bubnjar Erinç Sakarya i gitarist/pjevač Hanno Klänhard odlučili su da su za zadovoljavajuću razinu heavy metal buke u stilu Melvinsa, Motörheada ili Darkthronea dovoljna njih dvojica te da jedna gitara sasvim solidno može nadomjestiti nedostatak bas gitare. Štoviše, na njihovih dosadašnjih pet albuma ne postoji niti jedan takt bas gitare, i nema šanse da će vam nedostajati. U redovitom dvogodišnjem tempu ovaj dvojac izdaje prvo u 2014. svoj prvijenac ‘Death by Burning’ za finsku diskografsku kuću Svart Records, a odlične pjesme poput ‘Cult Witness’, ‘Astral Kannibal’ i ‘Into the Golden Abyss’ vrlo brzo im privrjeđuju ugovor sa Nuclear Blastom za koji izdaju svoj drugi album ‘Ode to the Flame’. Sedmo mjesto njemačke top liste albuma uz pjesme ‘Praise the Plague’ i ‘Cross the Cross’ definitivno je ogroman uspjeh jednog grunge/ punk/doom banda (dvojac upozorava protiv proglašavanja Mantara sludge bandom), ali je samo odskočna daska za njihov treći, najbolji i komercijalno najuspješniji album ‘The Modern Art of Setting Ablaze’ koji je sasvim opravdano zauzeo krovna mjesta top lista naj-albuma 2018. godine sa hitovima ‘Seek + Forget’ i ‘Age of the Absurd’.
Početne mjesece korona lockdowna Erinç i Hanno iskoristili su za svoj mali projekt odavanja počasti svojem djetinjstvu snimanjem obrada legendarnih noise i grunge pjesama s početka devedesetih. Pod nazivom ‘Grungetown Hooligans II’ (broj jedan ne postoji) na albumu su obrade Sonic Youtha (‘100%’), Mudhoneya (‘Who You Drivin’ Now’), Babes In Toyland (‘Bruise Violet’) te The Jesus Lizarda, Mazzy Star, L7 i 7 Year Bitch. Odličan album za sve nostalgičare, velika preporuka.
Prošli petak Mantar izdaje svoj peti album ‘Pain is Forever and This is the End’, svoj prvi za diskografsku kuću Metal Blade, i niti malo ne popušta svojoj konstanti – glasnoj gitari, zemljotresnom bubnju i opako izgrebanom vokalu, no ovog puta sa malo ispeglanijom i melodičnijom produkcijom, što čujemo odmah na uvodnoj ‘Egoisto’. Na prvom singlu ‘Hang ‘Em Low (So the Rats Can Get ‘Em)’ možemo zamijetiti Grungetown flashback na Nirvanu iz ‘Bleach’ razdoblja, a ‘Grim Reaping’ i ‘Piss Ritual’ su idealne za punk glavotres. Moji kandidati za naj-stvari su death’n’roll žestica ‘Orbital Pus’ i odjavna doom-astična ‘Odysseus’. Iako mi je ‘The Modern Art…’ i dalje njihov najdraži i najbolji album, ‘Pain is Forever…’ nimalo kvalitativno ne zaostaje, i ako ste novak u svijetu fungologije vrlo lako možete započeti svoje istraživanje s bilo kojim od ta dva recentnija albuma, a ne možete ni u kojem slučaju pogriješiti čak i ako za početak izaberete i njihove starije albume.
A ako ste željni još novijeg materijala u Mantar/Motörhead/Darkthrone stilu, tada obavezno poslušajte ‘Let There Be Witchery’ one-man banda Midnight o kojem sam iscrpnije pisao prije čak dvije godine na predstavljanju njihovog tadašnjeg albuma ‘Rebirth by Blasphemy’ (mojeg top 5 albuma u 2020.-oj). Midnight konstantno izbacuje vrhunske death-punk albume, a nimalo ne zaostaju u živim nastupima. Imao sam priliku i zadovoljstvo gledati ih čak dvaput u zadnje vrijeme, definitivna preporuka za odličnu zabavu i šutku.
Ako tražite način da zaboravite na nesnosnu žegu i još nesnosnije prometne gužve, Mantar je bez sumnje jedna od mudrijih solucija, a u tandemu sa Midnight imate zagarantirane sate dobre zabave.
FOTO: Metal Blade Records