Kad su 1997. Matt Stone i Trey Par-ker premijerno prikazali njihovu novu ideju, animiranu seriju ‘South Park’, znali su da moraju biti bezobrazniji, duhovitiji i politički nekorektniji od tadašnjeg lidera – disfunkcionalne žute obitelji Simpson, i svoja četiri ani-mirana četvrtaša usmjeriti u nepresušni niz avantura koje ni danas, u svojoj dva-deset drugoj sezoni, ne gube na svježini i zanimljivosti.
‘South Park’ tu svoju svježinu može zahvaliti orijentaciji na tekuće doga-đaje, u čemu im je tehnika digitalne animacije pomagala da jednu epizodu naprave u svega 48 sati, a rezultat bi bila nova epizoda u srijedu navečer koja bi oštrinom žileta rasijecala doga-đaje tog vikenda. Uvijek politički nekorektni, Parker i Stone ne štede nikoga, podjednako napadaju i republikance i demokrate, jednako rigidne ideje desnice i ljevice, sportaše, glazbenike i takozvane celebrityje. Kroz njihov mlin prošli su Al Gore, Jennifer Lopez, Bono, Barbra Streisand, Castro, Clinton, Bush, Trump, Russell Crowe, Richard Dawkins i na stotine drugih. No, jedna česta, ponavljajuća tema je bila kritika organizirane religije.
Nakon takve jedne epizode usmjerene na račun Scijentologije izgubili su i jednu važnu ulogu – Chefa / školskog kuhara kojeg je glumila soul legenda Isaac Hayes, po vjeri scijento-log. Tema jedne druge epizode bila je priča o Mormonima i njihovim čudnim običajima i vjerovanjima, do današnjeg dana jedna od najboljih epizoda ikada. Uspjeh te epizode motivirao je dvojac da naprave iznimno riskantan potez – naprave brodvejski mjuzikl. I dok su apsolutno svi bili u nevjerici i smatrali da je nemoguće da dva neozbiljna nihilista koji prave satirični crtić uspiju u dijametralno oprečnom žanru, Stone i Parker su punih sedam godina marljivo radili i na proljeće 2011. pokorili njujoršku publiku. Zasluženo su osvo-jili devet Tonyja i jednog Grammyja, a financijski su s prihodom od preko pola milijarde dolara postali jedna od najprofitabilnijih predstava u povijesti teatra. Nakon uspjeha na Broadwayu, predstava se od 2013. prikazuje i u srcu londonske kulture, West Endu, gdje sam je i ja imao sreću pogledati prošli mjesec.
Scenarij prati dva mlada Mormona, svježe diplomiranih misionara, koji kreću na svoju obveznu dvogodiš-nju misionarsku misiju. Elder Price oduvijek je sanjao o misionarstvu u Orlandu na Floridi, ‘najsretnijem mje-stu na planeti’, Disney Worldu i Univer-sal Studiju, no na njegovo apsolutno razočaranje završi u sjevernoj Ugandi, zajedno sa svojim partnerom, nesi-gurnim opsesivnim lažljivcem Elder Cunninghamom. Osim što ih odmah pri slijetanju na aerodrom opljačka lokalni diktator General Butt-Fucking Naked, doznaju i da dotadašnje misije nisu uspjele prekrstiti niti jednog lokalca, uglavnom zbog stalne prijetnje smrću od strane lokalnih vojskovođa, gladi i epidemije AIDS-a, a svoje nevo-lje slikovito opisuju kroz pjesmu ‘Hasa Diga Eebowai’. Price i Cunningham se veselo pridruže toj plesnoj točki, sve do trenutka u kojem shvate što to znači u prijevodu.
Slijedi preko dva sata fantastične glume, koreografije, scenografije, maštovitih pjesama, potpuno neoče-kivanog zapleta i naravno, neizbježnog happy endinga nakon kojeg se zavjesa spustila ispred do suza nasmijanog gledališta. Iako su prije njujorške pre-mijere mnogi očekivali prosvjede Mor-monske crkve, predstava je uz svu satiru i već očekivanu političku nekorektnost prema apsolutno svim likovima i situ-acijama uspjela sve to upakirati u jednu pozitivnu, univerzalnu poruku ljubavi i sreće. Toliko da je čak nakon premijere Mormonska crkva postala i jedan od sponzora, pokazujući da cijeni dvije vrlo važne vrline: iskrenost i smisao za humor.
Ukoliko se nađete u Londonu (avio-karte su upola jeftinije nego do Zagreba) pa makar i nakon Brexita, obavezno se iskrcajte iz podzemne na Piccadilly Cir-cusu i otiđite do Prince of Wales teatra. Iako bi bilo mudro karte kupiti unapri-jed – i nakon pet godina prikazivanja predstave su uvijek rasprodane.
Foto: thebookofmormonmusical.com/ london/gallery