Akademski umjetnici Ivan Perak i Jasmina Runje, ujedno bračni par, žive i rade unutar 32 kvadrata iznajmljenog prostora. U nedostatku atelijera, prinuđeni su u istoj sobi gdje se odvija njihov svakodnevan život slikati, što im za sada teško ne pada. Ipak poput većine njihovih kolega, uskraćenih za tih nekoliko dragocjenih kvadrata stvaralačkog prostora, željni su promjene.
Prema procjenama, tek trećina od ukupno 122 likovnih umjetnika koliko ih broji dubrovački HDLU u posjedu je atelijera za kojeg plaćaju najam ili im je privremeno ustupljen od pravne ili fizičke osobe. Poraznija činjenica od toga je što ih tek troje, prema podacima Grada Dubrovnika, ima povlasticu doživotnog prava na korištenje atelijera u gradskom vlasništvu.
Naime, Grad Dubrovnik, iako se često voli kititi perjem kulturnog epicentra ne posjeduje strategiju rješavanja ovog problema od vitalnog značaja. Mada je svojevremeno lokalno strukovno udruženje potaknulo inicijativu o uglavljivanju kriterija pri dodjeli atelijera, već izrađeni pravilnik nikad nije dospio na dnevni red Gradskog vijeća, objašnjava za DuList potpredsjednica HdLua Ivana Pegan Baće. Štoviše, u nekoliko navrata obraćali su se nadležnima ukazujući na nimalo poticajnu stvaralačku stvarnost, no odgovor je najčešće glasio kako prostora nema. Stoga su umjetnici primorani snalaziti se kako znaju i umiju, a nedostatak radnog ambijenta ponekima je ‘izgovor’ da napuste svoj životni poziv.
Suživot sa slikama
Našim junacima iz uvoda, međutim, odustajanje nije opcija. Intenzivno stvaraju još od završetka Poslijediplomskog studija ‘Ars Sacra’ pri Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu 2008., odnosno 2009. godine. Isprva su radili u obiteljskoj kući u Splitu, no kako bi zadovoljili egzistencijalne potrebe ubrzo se vraćaju u Dubrovnik gdje Perak postaje profesorom likovne kulture u OŠ Ivana Gundulića te se Runje nakon dugogodišnjeg pedagoškog rada 2018. zapošljava kao pripravnica u Domu Marina Držića. Pošto su, kako vole reći, krenuli od nule, mogućnost kupovine materijala njima je dovoljan poticaj te su svoj iznajmljeni životni prostor u potpunosti podredili umjetnosti. Jedini znak, šaljivo će, kako netko doista živi u njihovom stanu je krevet. U toj istoj prostoriji svatko je pronašao kutak za sebe te, iako svaki umjetnik nosi određenu težinu karaktera, sebi svojstven pristup – primjerice, kako kaže Runje, Ivan je poprilično ekspresivan; lete boje i pur pjena, trude se ne prekoračiti granice jedno drugog. Noću postavljaju paravan te prigušuju svjetlo kako bi jedno od njih moglo otpočinuti dok drugi nastavlja s poslom. Svjesni su ograničenja jer primjerice ondje ne mogu priređivati velike formate, no suživot sa svojim slikama, govori Perak, ima i određene prednosti.
U jednoj ruci kuhača u drugoj kist
U ‘prednosti’ rada kod kuće silom prilika uvjerila se i Dubrovkinja adresom stanovanja Lena Kramarić što je i bila tema njene izložbe sugestivnog naslova ‘Ateljerija’ otvorene u srpnju 2017. u Galeriji Sebastijan. Izlaganjem na svojevrstan način ‘oprostila’ se od prostora u potkrovlju površine 40-ak metara kvadratnih – kuhinje objedinjene s dnevnim boravkom, a gdje je kako sama priča – izvela nemoguće. Majka dviju djevojčica, nakon njihova odlaska u vrtić ili na spavanje, razmaknula bi stvari koje joj smetaju i prihvatila se kista istovremeno kuhajući objed. Mada će se na to razdoblje osvrnuti s dozom sjete, gledajući s vremenskim odmakom, Kramarić zaključuje kako je nedostatak slobode ipak uvjetovao njeno stvaralaštvo. Smanjivali su se formati, umjetnik umjesto po naravi romantičan, tumači, postao je proračunat te iako kreativnosti nije nedostajalo, dapače, određeni impulsi su potisnuti te se i njen izraz promijenio. Svjesna nemogućnosti napretka u datim okolnostima i količini energije koju je ulagala, znala je da se nešto mora promijeniti. Tako će joj nepunih mjesec dana prije postavljanja izložbe u Domu Marina Držića na raspolaganje biti ponuđen prostor u Galeriji Sebastijan. Ondje se rodila zamisao o tzv. otvorenom atelijeru gdje su je posjetitelji svaki dan u narednom mjesecu mogli vidjeti u radnom elementu. Izložbeni postav mijenjao se na dnevnoj bazi te je samo otvaranje novonastale izložbe bilo ujedno njeno zatvaranje, ističe Kramarić.
‘Natrag u garažu’
S izazovom pronalaska adekvatnog radnog prostora susrela se i naša sljedeća sugovornica. Nakon dovršene Akademije, prvi radovi Iris Lobaš Kukavičić, inače profesorice na Odjelu za umjetnosti i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku, nastajali su u domu roditelja. Kako su posrijedi skulpture velikih formata moglo ih se pronaći doslovno svugdje od spavaće sobe, balkona do garaže. Zanimljivo je, objašnjava, uopće prisjetiti se kako su prošle kroz vrata stana. Sreća se okrenula u njenu korist zaposlenjem na Sveučilištu 2005. godine kada svoj ured, kao i ostale kolege, dobiva na korištenje u umjetničke svrhe. Mada joj on pruža podosta mogućnosti za djelovanje, propitivanje i istraživanje, kada je riječ o većim projektima iznova se susreće s prvotnim izazovom kojeg uglavnom rješava povratkom u roditeljsku garažu. Međutim, svima Fortuna nije bila jednako naklonjena pa su pribjegli izražavanju u novim formama. Rado bi izradila skulpturu, no to joj trenutna situacija ne dopušta, tumači Pegan Baće. Danas se bavi zvukom, oblikuje zvučne knjige i videe – svim što može napraviti za stolom. Svoj posljednji radni prostor imala je 2000-ih u Staroj bolnici. Svojedobno, kružila je priča da će članovi HDLU-a dobiti na raspolaganje dio bivšeg tvorničkog postrojenja TUP-a u Gružu gdje bi oformili jedan zajednički atelijer. Simptomatično, rezignirano će, ova restauratorica i likovna umjetnica, to nije otišlo dalje od same ideje. Grad Dubrovnik, s obzirom na sredstva koja akumulira, poentira Pegan Baće, čini se najmanje ulaže u radne prostore svojih umjetnika.
UMJETNIČKA KOLONIJA U STAROM ZATVORU
Unatoč podršci gradske vlasti, naum se izjalovio
Nakon Domovinskog rata u djelo se pokušala provesti zamisao o formiranju male umjetničke kolonije koja bi poslužila kao turistička atrakcija, a gdje bi posjetitelji mogli vidjeti stvaranje djela in situ. Njen začetnik, ugledni dubrovački likovni kritičar i dugogodišnji kulturni djelatnik Andrija Seifried okupio je 30-ak mladih umjetnika koji su vapili za radnim prostorom te su se gradskoj vlasti obratili pismenom zamolbom.
– Grad Dubrovnik, na čelu s Dubravkom Šuicom objeručke je prihvatio ovu ideju, čak je bilo zainteresiranih građevinskih tvrtki koje su tada sudjelovali u obnovi hotela da u svojstvu sponzora poprave krovište zgrade. Zauzvrat, umjetnici bi im darovali nekoliko svojih darova koje bi visjeli na zidovima hotela. Međutim, do realizacije kolonije ni 28 godina nakon nije došlo. Koji je tome razlog, možda politička smjena, nisam siguran – ispričao je za DuList Seifried.
Mišljenja je kako Grad Dubrovnik uopće nema sluha za potrebe mladih ljudi. Danas-sutra, priča, oni će otići stvarati negdje drugdje ili će zapostaviti svoju osnovnu djelatnost.
— Takav stav kako nama kultura ne treba vlada u čitavoj Hrvatskoj. Slično je i u Zagrebu gdje renomirani umjetnici na atelijer čekaju 20 godina. Ipak, godišnje se dodijele 2–3 prostora. Primjerice, u 2018. Ivica Propadalo i Ivica Šiško na korištenje su dobili prostore Grada Zagreba bilo da je riječ o napuštenim trgovinama ili nekad sjedištima udruga. Mladi nemaju snage boriti se. Živimo u državi gdje vlada korupcija, ako se ne gurate možete umrijeti čekajući, nerealiziranog radnog prostora i talenta. Ova država, nažalost, radije posthumno nešto dodijeljuje nego dok je umjetnik u naponu stvaralačke snage – zaključuje Andrija Seifried.
Tekst objavljen u tiskanom izdanju DuLista