[FOTO] STARA LIBRA, NOVA VIBRA Priča o šest sjajnih izdanja Matice Dubrovnik uz 70. obljetnicu

Predstavnici Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku ovog ponedjeljka u Saloči od zrcala održali su književnu večer pod nazivom Stara libra, nova vibra povodom 70. obljetnice kontinuiranog djelovanja u Gradu. Obljetnička godina tako je započela predstavljanjem izbora šest najuspješnijih re-izdanja – djela Luka Paljetka, Aide Cvjetković, Nade Skatolini i poljske autorice Wisławe Szymborske.

– Ovdje se radi o uspješnicama našeg Ogranka, o knjigama koje su tražene od prvog dana. Ove godine je 70. obljetnica našeg ogranka Matice hrvatske te iz tog razloga predstavljamo ovih šest knjiga – rekao je povjesničar umjetnosti Ivan Viđen.

– Matica Hrvatska i Dubrovnik su povezani od prvih dana te znamo da je Gundulićev Osman prva tiskana knjiga Matice hrvatske. U jednoj od reorganizacija tijela je osnovan samostalni pododbor Matice Hrvatske. U djelovanju tog samostalnog pododbora najznačajniji je bio prinos 1938. godine tijekom 300. obljetnice Gundulićeve smrti – pojasnio je Viđen te nastavio o obnovi ogranka iz 1954. godine.

– U tom duhu 1954. je donesena odluka da se djelovanje decentralizira, a tada je u ovoj dvorani održana obnoviteljska sjednica na kojoj je bilo dvanaest članova radnika i deset članova suradnika. Naime, neka vas ovaj broj ne iznenadi, postupak izbora je tada bio nešto drugačiji od danas. Neki od članova koji su bili su Vesna Barbić, Rafo Bogišić, Rudi Jelić, Nada Beritić, a od ranije su tu bili Jakov Matković, Luka Ivanković, Vinko Foretić, Josip Kosor, Branko Kovačević, Milan Asić, Frano Stjepović i drugi… U svibnju iste godine održane su dvije sjednice Upravnog odbora i u prosincu prvi veliki javni događaj, književna večer posvećena Matošu. Vrlo važna je i odluka donesena 1955. na sjednici Odbora kojom se krenulo s izradom časopisa koji je pod naslovom Dubrovnik s prvim brojem krenuo krajem prosinca 1955. godine. To su vam ukratko podaci za te prve godine Matice u Dubrovniku – objasnio je Ivan Viđen te riječ dao Jeleni Obradović Mojaš koja je govorila o knjizi Nade Skatolini.

–  Knjiga Pripovijesti o Gradu Nade Skatolini vrijedno je štivo memoarske proze o Gradu. S gospođom Nadom Skatolini vezivalo me nježno prijateljstvo i lijepa druženja u njenom stanu u palači kraj crkve svetoga Vlaha. Svi oni koji su je poznavali, čitajući njenu knjigu, i danas mogu osluškivati ritmiku njenih rečenica – rekla je Obradović Mojaš te istaknula kako je u osvrtu Nelle Lonza 2007. u Akademijinim Analima o ovoj knjizi, sve bitno izrečeno.

– Lonza je, uz ostalo, knjigu nazvala malim savršenim izdanjem koje funkcionira kao ozbiljno povijesno vrelo. Urednica i priređivačica knjige bila je Anica Kisić, fotografije su iz dvanaest muzejskih zbirki, a knjiga je opremljena preciznim planom Grada s ucrtanim toponimima butiga i njihovih vlasnika kao i kazalom imena. Ona predstavlja šetnju gradskim ambijentima u rasponu od 1920-tih do 1960-tih u kojem je bogata urbana memorija – zaključila je Jelena Obradović Mojaš. Predstavljena je i knjiga o dubrovačkom brodovlasniku Federiku Glaviću.

– Knjiga je iz 2017. godine te je doista impresivna, a radi se o preko tristo stranica, s velikim vremenom i volumenom. Ovo je pripovijest o vitalnosti, borbi i napretku. Radi se o čovjeku s brojnom obitelji koji s 14 godina odlazi u Južnu Ameriku i preživljava te uspijeva u životu. Potom se obogatio i vratio u Dubrovnik sa ženom te izgradio Villu Dubravku nakon čega umire u dubokoj starosti poštovan od cijele zajednice pred Drugi svjetski rat. Ističem to jer su rijetki ljudi među nama i danas, a i onda koji su bili voljni svoj trud i muku staviti u službu zajednice. Naime, nije svrha bilo zgrtati dobit nego ulagati u zajednicu. On je veliki dobrotvor Dubrovnika i otoka Šipana. Ova knjiga je doktorska disertacija Aide Cvjetković, gdje se govori i o demografskim promjenama u 19. stoljeću, također ima i mali dodatak o Atlantskoj plovidbi. U njoj se nalaze 472 bilješke, pet tablica i 150 slikovnih priloga. Ovo djelo se čita kao i obiteljska povijest te je ovom knjigom ispravljena jedna nepravda u povijesti gdje je Federiko Glavić zaobiđen u literaturi – kazao je Viđen te prepustio riječ autorici knjige Aidi Cvjetković.

– Kad sam odlučila da ovo bude disertacija kontaktirala sam s pokojnim akademikom Vekarićem koji mi je rekao da ne bi bilo pametno da pišem o ovome jer sam se zaljubila u njega. Nisam u njega, ali se jesam zaljubila u njegova djela. Doktorica Vilović rekla mi je da sam dobro odradila temu jer sam istaknula njegove vrline i mane te sam odmah znala da je sve bilo u redu. Govoreći o nasljedstvu Federika Glavića postavila bih večeras jedno pitanje, a to je što bi danas on rekao kada bi se vratio u Dubrovnik. Bio bi jako ljut jer je sve ono u što je ulagao mi više nemamo. Od tramvaja, Dubrovačke plovidbe… Zašto nije Atlantska ostavila svoje ime Dubrovačka pa nismo na Atlantiku. Nadalje, bio je vidovit toliko da je između ostalog i osnovao tvornicu Dubravku, da ne bi na drugo mjesto uložio novce, a danas ni to nemamo, dok nam je Atlantska plovidba otplovila prema Zadru, a o drugima neću ni govoriti – rekla je autorica te istaknula kako nam treba malo više osobnosti poput povijesnog Federika Glavića u ovom gradu.

Davor Mojaš dotaknuo se zbirke pjesama ‘Sretna ljubav’ poljske autorice Wislawe Szymborske.

– Najmanja i najslađa knjiga ovdje od ostalih koja je bila izdavački izazov. Format je sličan malom brevijaru. Ovo je knjižica za uspomenu s porukom, umjesto s figom u džepu, idete s knjigom u džepu. Naime, svaka knjiga ima svoju boju, a i ova spada u besprijekorne uređene knjige. U prilogu su objavljenje 42 njezine pjesme, a ono što je posebno je to da su se hrvatski čitatelji susreli s njom u časopisu Dubrovnik 1996. godine nakon što je dobila Nobelovu nagradu – rekao je Mojaš nakon čega je spomenuo razgovor Luka Paljetka i Pera Mioča o prijevodu ovih pjesama. Završio je svoj govor citirajući spisateljicu: „Ja sam staromodna i mislim da je čitanje knjiga najveličanstvenija razonoda koju je ljudska vrsta do sada osmislila!“.

Okupljenima se ponovno obratila Obradović Mojaš predstavivši ponovljeno izdanje slikovnice Luka Paljetka za djecu o Marinu Držiću kojom se među najmlađom čitateljskom publikom afirmirala kultura knjige. Zatim je govorila o knjizi Dubrovnik, moj Grad. Ta knjiga lirske proze predstavljena je 2012. godine. Jedan od predstavljača, slikar Rudolf Pater tada je kazao kako je za njega Paljetak  „metafizički čuvar Grada“.

– I da nije u njemu rođen, Paljetak je zaslužio Dubrovnik, baš kao što je Dubrovnik, čini se odvazda, zaslužio Luka Paljetka. Oni se nisu samo zaslužili, nego i zadužili, obostrano se ćuteći. – Dubrovnik, njegov grad, zapravo je naš. I Grad i autor. Iz tako simbiozne sabirnice nastala je knjiga koja okuplja Paljetkovo štivo o Dubrovniku, složenom slijedom marnog znalca – rekao je tom prigodom Davor Mojaš. Ova knjiga koja je i monografija i vodič i spomenar i dnevnik i memoarsko libro i knjiga proze i slikopisnica i očevidnik i lirska avantura literaturom zatravljena notara koji grad o kojem piše u dušu pozna i priručnik i rječnik i „knjiga hvalnica“ – kako kaže Paljetak – „jer to i hoće i mora biti“. Posebno je važno istaknuti vrijednost crno-bijelih fotografija Nenada Gattina, koje vizualno upotpunjuju Paljetkovu lirsku prozu. Poznato je da je Gattin bio majstor crno-bijele fotografije s izuzetnim osjećajem za svjetlo, precizan kadar i znalački odabran kut, a njegovu ostavštinu čini zbirka od 23 000 negativa. – zaključila je Obradović Mojaš predstavivši posljednji naslov te večeri posvećene knjizi i izdavaštvu Matičinih uspješnica iz proteklih godina.

Foto Ivan Pozniak