Zimske praznike poželjeli ste provesti na nešto višim temperaturama zraka nego uobičajeno, međutim, niste ljubitelj vožnji zrakoplovom desetak sati, prijestolnica Portugala – Lisabon često nazivanim i ‘gradom sunca’ izbor je s kojim ne možete pogriješiti. Ako vam oko 2800 sunčanih sati godišnje nije dovoljan argument, bacite pogled na fotografije kolopleta vrludavih uličica, raznobojnih kućnih fasada i monumentalnih građevina veličine s kakvima se ne može mjeriti do ijedna europska metropola imperijalističkog predznaka bio Beč, London ili čak Rim, i vjerujte – kupljeni ste!
Trgovina im je u genetskom kodu
Naime, prvo što ćete po dolasku u Lisabon primijetiti je njegova hiperdimenzioniranost, pigmentiranost i srdačnost tamošnjih stanovnika koje snužditi može tek kiša i, naravno, stanje državne ekonomije. Unatoč milijunskom broju posrijedi je izuzetno miran, siguran i gostoljubiv grad čiji će stanovnici u datom trenutku ostaviti sve pa čak i napustiti radno mjesto ne bi li vas usmjerili na najkraći put ka željenoj atrakciji. Njihov prešućeni moto kako kolektiv najefikasnije prodaje proizvod rezultat je umijeća trgovanja koji se na tom području njegovao još od predantike počevši od Kelta, preko Rimljana, Arapa i konačno portugalske kraljevine pod čijim stijegom su ostvarena geografska otkrića koja će promijeniti predodžbu ‘starog’ svijeta. Čitava arhitektura ovog grada smještenog na sedam brežuljaka oda je tom slavnom razdoblju kolonizatorske prošlosti. Povijest je prisutna na svakom kamenu, ipak Lisabonci ne gaje tu očekivanu prepotenciju koju često znamo pripisati stanovnicima Otoka. Štoviše! Izvrsno su prihvatili svoju ulogu turističke meke i, zaista, ne postoji komadić prostora ili tradicije kojeg nisu suptilno komercijalizirali. Sardine, pijetlovi, mačke ne izostaju na glavnini ukrasnih ili tradicijskih predmeta bilo onih s etiketom ‘Made in China’ ili nešto najsofisticiranije proizvodnje. Posebno mjesto svakako zauzimaju zidne pločice o čijoj sveprisutnosti ću se osvrnuti nešto kasnije.
Bez žurbe!
I pri blagdanskom ukrašavanju javnih površina Portugalci su ostali vjerni nasljeđu. Mjesta nema amerikaniziranim ‘Ho! Ho!’ djedicama sa Sjevernog pola. Vješaju se strate s likom Bambina – djetešca Isusa Krista, svjetlucava srca ‘Coração de Viana’ – simbol gradića Viana do Castelo gdje je Hram Presvetog Srca Isusova, a koja su ujedno najstariji motiv tradicijskog nakita zavidne filigranske izrade. Čak su i božićna drvca dekorirana prepoznatljivom portugalskom osmerokrakom zvijezdom. Izuzetno pobožan narod, moram istaknuti, Portugalci ne prezaju ni predgrađima pridavati kršćanske nazive – ‘Beato’ (Blaženi), ‘Santos’ (Sveci), ‘Corpo Santo’ (Sveto Tijelo), ‘Madre Deus’ (Majka Božja) i sl. Život na ulicama Lisabona unatoč njegovom statusu metropole odvija se polaganim tempom. Nikome se, čini se, previše ne žuri. Rijeka turista, ponajprije Francuza, Talijana i, Portugalcima ne baš tako dragih im Španjolaca, svakodnevno se kotrlja strmoglavim puteljcima ka glavnom trgu koji, logično, nosi ime trgovaca – Praça do Comércio. Na njemu se izdiže veličanstveni slavoluk sagrađen u 19. stoljeću kada se pristupilo sveobuhvatnoj obnovi područja kojeg srušivši nevjerojatnih 60 posto grada je devastirao potres 1755. godine. I tu zlosretnu situaciju Lisabonci nisu propustili unovčiti osmislivši sadržaj koji vam pruža jedinstveno 3D iskustvo trešnje smješteno u Lisboa Story Center.
Sudbina u stihovima
Trgom dominira kip kralja Josipa I. Njemu ponad glave iz perspektive promatrača stoje statue Inventivnosti i Hrabrosti kojih lovorovim vijencima kruni Slava, djelo francuskog kipara Calmelsa. Upravo ovdje premrežavaju se linije javnog gradskog prijevoza – autobusa, vlaka ili tramvaja pa tako i kultne 28-ice koja će vas povesti do Sé de Lisboa – lisabonske prvostolnice. Nastavite li tom putanjom zaći ćete u najstariju gradsku četvrt Alfamu – mjesto rođenja Fada (hrv. Sudbina), glazbenog žanra tugaljivog izričaja, stihova pisanih rukom običnih ljudi u interpretaciji raskošnih baritona i altova poput onog Amálie Rodrigues. Njenom pogrebu u Panteo Nacional gdje su grobnice ključnih ‘igrača’ portugalske povijesti npr. četvrtog predsjednika Republike, tragično preminulog, Sidónia Paisa, prethodila je trodnevna ceremonija žalovanja. ‘Alfama izgleda kao kuća bez prozora, u čijem dvorištu ljudi lješkare, prostoru ukradenom od tuge’, pjevat će grleno ova ‘kraljica Fada’. Gotovo identičnu sliku kvarta možete zateći danas. Strateški pozicionirani na svom osunčanom komadiću jednako uživaju domaći i posjetitelji, često u četveronožnoj pratnji. Naizgled, svi u Lisabonu vlasnici su barem jednog čupavca bilo mačke ili psa. Zateći ćete ih kako vas potajno motre iza prozora ili vam mašući repom na ulici idu ususret.
Kreativci u kuhinji
Količina vitamina D utjecala je, moglo bi se reći, i na raspored dnevnih obroka. Lisabonci objeduju gotovo s nogu, tek nešto prezalogaje npr. ‘Biffanu’ (trakice svinjetine kuhane u kotlu, poslužene u prhkom pecivu) u lokalnoj pečenjari jer ih navečer očekuje prava gozba. Gastronomska i enološka karta Lisabona svojevrsna je pustolovina unutar avanture na koju ste se otisnuli zakoračivši u taj mikrosvijet raznolikosti. Usudila bih se reći, na temelju vlastitog iskustava, kako se najbolje jede baš u Alfami. Mada su namirnice, izuzev bakalara, srodne preostalim mediteranskim kuhinjama, ono što ih izdvaja količina je začina i njihov neočekivan spoj. Primjerice, mom želudcu osobito je prirasla gusta juha od glavatog kupusa s onako ‘po seljački’ narezanom kobasicom ‘Chorizo’. Okosnica prehrane plodovi su mora, posebice bakalar koji se konzumira o svakoj prilici i na različit način. Čest je sastojak i pekarskih proizvoda, a kombinacija koja je meni ‘podigla obrve’ ona je ‘Bacalhau à brás’ – komadići bakalara s narendanim krumpirom, maslinovim uljem, češnjakom – i sad slijedi zaokret, zamućenih u jaja, tj. kajganu. Doista, jaja su neizostavan dio gotovo svakog portugalskog nacionalnog jela.
Pessoa: ‘Život je dobar, ali vino je bolje’
Ako vam jaja nisu po volji, uvijek se možete opredijeliti za nešto jednostavniju opciju – tatar od bakalara na pireu od slanutka. ‘Sobermeso’, odnosno desert, slijed je kojeg ne smijete propustiti. Portugalci su pravi majstori u pripremanju kolača – ne štede na punjenjima, veličini porcije, a bome ni različitosti. Već pri samom pogledu na izlog lisabonske slastičarnice, ako ste među onima ‘slatkog zuba’, preplavit će vas osjećaj nepatvorene dječje radosti. Dovoljno je kušati njihovu torticu od jaja (‘Pasteis de nata’) kako biste zaključili da se nalazite u šećernom raju. Dobar bokunić, znaju Portugalci, valja zaliti pićem, po mogućnosti vinom. Kako za priču o portugalskim vinima ne bi bilo dostatno jedno čitavo specijalizirano izdanje, spomenut ću ga tek jednom riječju – ‘Porto’ iz vinogorja pokrajine Douro. Bijelo, ‘Ruby’ ili ‘Tawny’, mada uglavnom okarakterizirano kao desertno, njim zgodno je nazdraviti svakom prigodom. Ako ste u osobito dobrom raspoloženju zgrabite koju čašicu ‘Ginjinhe’ ili jednostavno ‘Ginje’ vrste portugalskog likera od višnje čije ime izvikuju prodavačice, mahom postarije žene, na uglovima Alfame. Obično se poslužuje u jestivoj čokoladnoj kupici koju ćete pak morati platiti koji euro više.
Evo me, doma!
Kad se tako siti i mrvicu pripiti ‘zarolate’ niz kamenom popločane strme ulice ovog dijela grada gdje lica zgrada krase bogato oslikane ‘azulejos’ (keramičke pločice cvjetnih, geometrijskih motiva s likovima svetaca ili jednostavno napisima s imenom obližnjeg restorana i trgovine); gdje je pristupiti ulaznim vratima pravi izazov zbog na desetke poredanih lonaca cvijeća (mahom penjačica što neumoljivo grabe prema prozorima i balkonima na kojima se na po nekoliko štrikova suši donje rublje); gdje se gugut malenih letača isprepliće s grajom lokalaca, a zvono Igreje de Sao Vicente de Fora može bit odbrojava pet minuta prije ponoći, promislit ćete – doma sam! Alfama uvelike je nalik dubrovačkom Karmenu. Jasno, posrijedi su znatno veće dimenzije. Ipak, čovjek ne može odoljeti pomisli izgubiti se u tom čudesnom labirintu bogataških višekatnica i jednostavnih kućeraka. Ma gdje god zalutali put će vas dovesti točno pred vaš prag. Noćne ure ovdje vrijeme su kada sanitarni radnici čiste danima nagomilane vreće smeća koje po svoj prilici stanari mjesto u kontejnerima ostavljaju na stepenicama, uz prometno stupovlje, na cesti. No, zbog pitomosti četvrti, ovaj propust, progledat ću im kroz prste. Kategoriji ‘propusta’ pridodat ću, doduše benigne, dilere koji vam otvoreno na glavnim ulicama u sred bijela dana nude ‘Hashish, marijuana, coke…’
Utopiti se u masi
Jutro u Lisabonu poziv je na nov izazov – mogućnosti su nesagledive. Predlažem uspon na tvrđavu Sao Jorge – maorsku utvrdu čiji su temelji udareni još u 12. stoljeću, a s koje pogled seže do preko Rijeke Tejo, skulpture Krista kralja – Cristo Rei visine 28 metara i Mosta 24. travnja – Ponte 25 de Abril ukupne duljine 17 kilometara, otpornog na udare vjetra 250 km/h. Možete se utopiti i u masi prolaznika u četvrti Baixa – Chiado. Ondje je još od 1732. godine smještena najstarija knjižara na svijetu – Livraria Bertrand. Oči umorne od prebiranja na tisuće naslova knjiga, odmah preko puta, slobodni ste odmoriti uz kavu s Fernandom Pessoaom, omiljenim pjesnikom portugalske moderne i svojevrsnim zaštitnim znakom Lisabona. Ako vas želja zove nešto istočnije tu je čitavo predgrađe Parque das Nações od milja prozvanog ‘Expo 98’ po svjetskoj izložbi čiji je domaćin Lisabon bio na samom isteku Milenija. Arhitektura ovog dijela u potpunom je u kontrastu sa starim gradskim četvrtima. Lisabonski Oceanarij možda je najimpozantnija građevina nastala povodom spomenutog događanja. Središnji akvarij ispunjen s pet milijuna litara slane vode vizualno spaja četiri oceana te je dom 500 biljnih i životinjskih vrsti. Osim vidri zbog čijeg ćete se međusobnog opetovanog snubljivanja svog životnog partnera raspekmeziti, dojam na vas nesumnjivo ostavit će ‘strah i trepet’ sedam mora – ‘sedatirane’ psine koje, usudila bih se reći, prije plutaju nego plivaju.
‘Kruna’ posjeta
No, vratimo se ljepšim temama. Iznad Chiada kvart je Bairro Alto koji noću vrvi mladima u potrazi za dobrim provodom. Barovi, improvizirane diskoteke u podrumima zgrada mjesta su gdje ćete uglavnom čuti ‘latino i hiphop beatove’, popiti Guinness ili Sangriju po četiri eura minimalno što je dobra pogodba obzirom da je upad u većini slučajeva besplatan. Portugalci nisu nasrtljivi, rado će vas ‘bez obveza’ nakon ‘fajrunta’ otpratiti do taksija ili prve autobusne postaje. Bairro Alto, svakako, vrijedi posjetiti danju. Shopping ovdje, kao i u Baixi, preporučljiv je onima dubljeg špaga. Ipak, promatranje zalaska sunca s Miradouro de Santa Catarina, jednog od popularnijih lisabonskih vidikovaca, može si priuštiti svatko. Kruna svakog posjeta Lisabonu odlazak je u rezidencijalnu četvrt Belem. Sinonim zlatnog Doba otkrića – Belem čije ime opet derivira iz portugalskog naziva za Betlehem, bio je polazišna točka epskih putovanja. Tu, u pripadajućoj crkvi Jeronimskog samostana posljednje je počivalište Vasca de Gamme. Velebni kompleks kao i njegov suvremenik Torre de Belém najizvrsniji su primjerak manuelitskog stila gradnje koju karakterizira bogata dekoracija s čestim morskim motivima. Portugalci, dalo bi se zaključiti, skloni su pretjerivanju (najrecentnija referenca – Christiano Ronaldo). U tom slogu 52 metra iznad zemlje uzdignut je spomenik moreplovcima Padrão dos Descombrimentos. Sve te impozantne veličine hoćešnećeš prinude čovjeka da se osjeti malenim. Srećom, i tome ima lijeka. Osobno sam ga pronašla na travnjaku pored rijeke pijuckajući Pinu Coladu iz ‘ekološke ambalaže’. Možda će zvučati glupavo, no upravo ovo naznačila bih kao ‘highlight’ sedmodnevnog boravka u prijestolnici Portugala s dvoje mojih ‘trpnika’. Osjećaj biti sami, a opet dio mase koja se na obalu Teja tog popodneva spustila s jednakom namjerom – zaželjeti dobrodošlicu novoj godini uz gutljaj ruma i na hektolitre sunca, doista djeluje oslobađajuće. Stoga – Saúde, Lisboa! Vidimo se prvom prilikom.
Tekst objavljen u tiskanom izdanju DuLista