U suradnji Dubrovačkih muzeja i Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Dubrovniku u četvrtak u prepunoj glazbenoj dvorani Kneževa dvora održano je predavanje na temu ‘DUBROVNIK I ZALEĐE: identitet i vjera’ doc. dr. sc. Marinka Marića.
Dobri odnosi sa zaleđem bili su nužan uvjet opstanka za Dubrovnik kroz čitavu njegovu prošlost, ispričao je ovaj voditelj studija Povijest Jadrana i Mediterana pri Sveučilištu u Dubrovniku.
– Dubrovniku je bilo važno kakva je situacija u zaleđu, među ostalim, zbog slobode trgovine. Dubrovnik je bio trgovinski centar. Ona se morem širila diljem svijeta, a kopnom prema unutrašnosti. S druge strane stanovištvu u zaleđu je Dubrovnik bio vrlo korisno mjesto gdje su prodavali svoje proizvode, zarađivali i hranili svoju sirotinju, odnosno nejač što je bila česta pojava. Dubrovčani su zbog skučenog prostora države vladarima u zaleđu iznajmljivali svoje pašnjake gdje su uzgajali stoku. Svjesni važnosti zaleđa pokušali su i širiti na njegov teritorij. Nakon što su zaposjeli otoke i poluotok Pelješac jedino je njega preostalo zauzeti što je u nekoliko navrata bilo izgledno posebice krajem 17. stoljeća kada Dubrovnik doživljava vrlo nezgodnu situaciju. Godine 1695. Mlećani osvajaju dolinu rijeke Neretve, Popovo polje i spajaju se s Bokom te stvaraju svojevrsnu omču. Dubrovnik ulaže silne napore kako bi ih otjerao i u tim previranjima zaleđe pokušavaju prisvojiti k sebi. Tako Senat 25. veljače 1689. javlja da je njihov izaslanik ‘dobio tvrdu vjeru od cara da će u slučaju mira Trebinje i Popovo pripasti Dubrovčanima’. To se, međutim nije dogodilo, ali je Dubrovnik uspio navesti Mlećane da se vrate na svoje prijašnje položaje i Osmanlije opet dolaze na granice Republike – rekao je Marić.
Migracija iz zaleđa prema Dubrovniku značajno je promijenila demografsku sliku Dubrovačke Republike. Dubrovnik je kao katolička sredina bio osjetljiv na doseljavanje pripadnika ostalih vjera. Granica Republike bila je i čvrsta vjerska granica. Privilegij useljavanja na područje Republike odnosio se uglavnom na katolike. S pripadnicima ostalih vjera situacija je bila drukčija.
– Za čitavog svog postojanja Republika je ostala vjerna katoličanstvu i Rimu o čemu svjedoči zapis Junija Restija koji kaže kako u njoj može biti slobode onoliko koliko je katoličke vjere. Odnos vlasti prema pripadnicima drugih vjeroispovijesti nije bio baš blagonaklon. Dubrovnik jest bio tolerantna sredina, no on je u svakom trenutku znao tko i u kolikom broju može u njega doći. Jedini nekatolici koji su živjeli u gradu su bili Židovi do polovice 15. stoljeća, ali i njihove slobode su bile ograničene. Politika prema inovjercima temeljila se na načelu ‘cuius regio, illius religio’, odnosno ‘čije područje, njegova religija’- istaknuo je predavač.
Dubrovniku je zaleđe bilo demografski rasadnik. Od ondje je dobivo svježu radnu snagu zato nije neobično da je veliki broj Dubrovčana podrijetlom iz zaleđa. Također, oko 20 posto vlasteoskih rodova je iz zaleđa npr. Gozze čiji rodonačelnik je u 8. stoljeću došao iz unutrašnjosti. Tada su se prezivali Pekorario, odnosno Ovčarević.
Ipak, najznačajnija osoba koja spojila Dubrovnik s njegovim zaleđem bio je fizičar, matematičar i astronom Ruđer Bošković, sin hercegovačkog trgovca i majke talijanskog podrijetla, zaključio je svoje predavanje doc. dr. sc. Marinko Marić. Žalosno je što Dubrovnik dan-danas nema njegov kip koji je usprkos želji autora Ivana Meštrovića još 1956. smješten u vrt istraživačkog instituta iz područja prirodnih znanosti i tehnologija u Zagrebu.