LatteRatura

Elif Shafak – Otok nestalih stabala

Elif Shafak – Otok nestalih stabala

Većina knjiga Elif Shafak zaslužuje zasebno poglavlje ovog mojeg kutka za pisanje. Doći će s vremenom vjerojatno i one na red. Otok nestalih stabala pročitala sam prošle godine, pa je još uvijek dojam svjež. Kad smo već kod dojmova, moram reći nekoliko stvari. Ja zaista puno čitam, pa kad me netko pita koja mi je najdraža knjiga, nemam što za reći jer kriteriji za takvo nešto nisu mogući. Jedino što znam jest tko me kao spisatelj/ica oblikovao u ovom što jesam, a svi koji me znaju to znaju. Isto tako, nakon što pročitam neki roman nisam u stanju ispričati radnju. Uglavnom zaboravljam imena likova, ostanu mi jedan-dva u glavi, i to ako su baš upečatljivi. Nikad ne zapisujem citate. Ne objavljujem ih na društvenim mrežama.
Ali, pamtim osjećaj. Knjige mi daju krila, ili ih podrezuju. Bude mi nadu ili mi sruše sve snove. Otvaraju mi prozore u svjetove u svim dimenzijama, vremenima i scenarijima. Možda zato lako od muhe pravim slona i nađem pet rješenja za jedan problem u roku odmah. Sve ovisi iz koje perspektive gledaš.
Tako i Otok nestalih stabala možeš čitati iz perspektive zabranjene ljubavi ili povijesne priče. Ma čak i putopisno, ako si dovoljno maštovit/a da si kroz čitanje stvaraš vlastite zemljovide.
Defne i Kostas dvoje su ljudi koji utjelovljuju sve ono što dijeli njihovu zemlju – Cipar. A njihova je ljubav ono što stvara problem u sustavu. Grk i Turkinja u tom svijetu ne mogu graditi obitelj. Ljubavna perspektiva.
Cipar u vremenu. Cipar u prostoru. Shafak istančanom pričom govori o povijesnim prilikama na tom području, vraćajući nas nekoliko puta u prošlo vrijeme, dajući nam uvid od danas. Povijesna perspektiva.
Jedino mjesto na kojem naš par može uživati u svojem zajedništvu je konoba Sretna smokva, koja uz ovu priču čuva još jednu. Onu koja je tada bila neprihvatljiva u očima obiju strana Cipra. A ta Smokva, stablo koje predstavlja središte zemljovida romana, pripovijeda nam svoje viđenje, starije od svih ratova. Putopisnu perspektivu dobivamo baš od nje – pripovjedača.
‘Voljela bih da sam mu mogla reći da su usamljenost izmislili ljudi. Stabla nikada nisu sama. Ljudi misle da znaju gdje njihovo biće završava, a tuđe počinje. Sa svojim isprepletenim korijenjem zarobljenim ispod zemlje, spojenim s gljivama i bakterijama, stabla ne gaje takve iluzije. Za nas je sve međusobno povezano.’
Kad Ljubav urodi plodom, on će kad tad krenuti u potragu za svojim korijenima. A takve potrage mogu biti teške, razarajuće, a naposljetku nam utiskuju identitet koji bolno tuče u nama sve dok ga ne izvučemo na površinu. Tako i Ada, godinama kasnije, dolazi na Cipar i kroji tkaninu vlastite obitelji kako bi upoznala svoju sudbinu. A ono stablo smokve šapuće joj kroz stranice romana upute s pomoću kojih će doznati sve što je naumila pronaći.
Jednim vriskom započinje radnja Otoka nestalih stabala. Vriskom toliko glasnim da odzvanja u našim ušima sve dok mu se ne spozna uzrok, posljedica i izvor.
Elif Shafak autorica je brojnih romana, a među njima najpoznatiji je zasigurno 40 pravila ljubavi. Piše na turskom i na engleskom te surađuje s brojnim medijima diljem svijeta u kojima objavljuje svoje fikcionalne i ne fikcionalne tekstove. Sve preporuke za ovaj roman, ostale njezine knjige i do idućeg čitanja!

Pročitajte još

Ivan Salečić – Glava lava (Dom u Dubrovniku)

Ivana Grkeš

Kristin Hannah – Zimski vrt

Ivana Grkeš

Danijela Crljen – Strah od kupine

Ivana Grkeš